Ilijana Protuđer

Pjesma roditeljima

13.04.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

Davno je to bilo, '83.

olistale šume, njive još bez ploda,

zapjevale ptice, procvjetalo cvijeće,

u zagrljaj majčin donijela me roda.

 

Cjelivala je ruke svoje djevojčice,

pjevala joj tužnu uspavanku neku.

zabrinutim činilo se majčino lice

dok mi je milovala kosicu meku.

 

Otac uvijek bio veseo i sretan,

radišan i pošten, volio je majku,

ali tih je dana i on bio nešto sjetan;

narušavao je strah našu obiteljsku bajku.

 

Sjećam se tog dana i platnene lutke,

darovao mi ju otac i morao poći,

sa suzama u očima ostala sam ćutke

sama s majkom u mračnoj, crnoj noći.

 

Već sutradan čuo se topot i vrisak,

skrile se u podrum, svud prašina i tama.

Osjetila sam samo njen čvrsti stisak,

„Bit će sve u redu“, govorila je mama.

Vani  netko zavija, kao usred žurke

čujem muške glasove, dopire  galama.

Majka je govorila:„Igramo se žmurke,

samo šuti ja sam tu, znaš da nisi sama“.

 

Djetinjstvo se moje izgubilo u ratu,

ukrali su mi igru, ali to nije bilo važno.

Ja sam samo čekala svoga dragog tatu,

kako bih ga mogla zagrliti snažno.

 

Prošle krizne godine, nevolje i muke,

čujem kako netko pokuca na vrata.

Otvaram polako, zadrhtaše ruke,

vratio se kući moj mili tata.

 

Vrisnula bih od sreće, ali ne mogu,

gledam kako majci potekoše suze,

sklopila sam oči i zahvalila Bogu

jer konačno me otac u naručje uze.

 

Živjeli smo tako u ljubavi i skladu,

proletjela godina kao i svaka.

Stigla loša vremena, gubila sam nadu

da bit će vječno uz mene moja dva junaka.

 

Prođe siva jesen, dođe hladna zima,

majka bila slaba i bolesna često.

S prvim snijegom otišla je ona anđelima,

Otišla je, kažu, na mnogo ljepše mjesto.

 

Ostala sam tužna, uplakana, bijesna,

što mi Bog uze moj najljepši cvijet,

otac je govorio kako nisam svjesna

da za majku postoji puno bolji svijet!

 

Za nekoliko ljeta opet tuga stiže

razbolje se otac, ostavi me samu.

Prije no što ode, prišla sam mu bliže

i rekla:„Zbogom oče, poljubi mi mamu“ .

 

Tekle brzo godine, bol ostala ista,

mislila sam, proći će, ali ne vrijedi.

I danas u oku gorka suza blista,

njihova mi slika u sjećanju ne blijedi.

 

Odavno sam porasla, nisam više dijete,

ljuljam svoju djecu, pričam im bajku.

I uvijek im ponavljam ove riječi svete:

„ Volite i poštujete oca i majku“.

Školegijum redakcija