Logopedija

Zašto ne govorimo o govoru?

13.04.2016

Iz godine u godinu, problem potrebe za logopedskim tretmanom u osnovnim školama sve je evidentniji. Rješenja nema. Tekst koji objavljujemo prikazuje taj problem u Brezi

Ilustracija: Jean-Pierre Dalbera

Problem neangažovanja logopeda u pedagoški tim škole nije nova vijest. Da li je to važna tema? Našoj školi jeste. Analizom podataka o upisu učenika u prvi razred osnovne škole uočavamo prisutnost progresije u broju djece kojoj treba logopedski tretman. Upisna komisija, OŠ Safvet-beg Bašagić Breza, opservirajući djecu tokom upisa u prvi razred evidentirala je:

  • Školska 2011/2012.godina – 4 učenika sa potrebom za logopedskim tretmanom
  • Školska 2012/2013. godina – 6 učenika sa potrebom za logopedskim tretmanom
  • Školska 2013/2014. godina – 7 učenika sa potrebom za logopedskim tretmanom
  • Školska 2014/2015. godina – 9 učenika sa potrebom za logopedskim tretmanom
  • Školska 2015/2016. godina – 10 učenika sa potrebom za logopedskim tretmanom

Od ukupno 357 učenika upisanih u prvi razred osnovne škole, tokom proteklih pet godina, njih 36 je upućeno na logopedsku procjenu. Važno je naglasiti da je mali broj učenika, čijim roditeljima je sugerisana posjeta logopedu, prošao logopedski tretman u potpunosti. Jedino u tim slučajevima govorimo o napretku i pravilnoj podršci jezičnom razvoju. Iako ovi podaci nisu dio istraživačkog rada, te kao takvi ne mogu poslužiti u potvrđivanju određene hipoteze, koristimo ih s namjerom da fokus stavimo na važnost praćenja govornog razvoja djece, te da naglasimo neodgovornost ministarstava obrazovanja.

Pretpostavimo da oni koji predlažu reforme školstva, izrađuju planove i programe, poznaju razvojnu psihologiju. Onda znaju i to da tokom predškolske dobi dolazi do naglog razvoja jezika. Rano otkrivanje bilo kakvog problema u razvoju glasa, govora i jezika mnogo znači u njegovom rješavanju. Zapravo bi roditeljima već u domovima zdravlja, u okviru pedijatrijske službe, bilo nužno ukazati na parametre prema kojima mogu pratiti jezični razvoj djeteta. Dakle, nužna je kvalitetnija saradnja na relaciji vrtići–škola–porodice–domovi zdravlja.

Često se zanemaruje i faktor sredine/mentaliteta koji škola veoma pažljivo analizira. Ne tako davno bilo je mukotrpno ubijediti roditelje/staratelje da bi dijete trebalo logopedski pregled. Živimo u okruženju koje stigmatizira sve, pa čak i dijete. Sama posjeta logopedu doživljavala se kao nešto strašno. Roditelji su toga svjesni i onda sami upadaju u zamku nečinjenja. Na preporuku bi nerijetko odgovarali To će proći samo od sebe ili To se on/ona prepao/la pa neće da priča i sl. Lako je razumjeti roditelje i njihovu neobjektivnost, ali to ne znači da nemamo obavezu uputiti ih, uticati na njihovu edukaciju, boriti se za djecu i njihova prava o kojima toliko puno pišemo, a na kojima tako malo radimo.

Škola je postala mjesto u kojem odgovorni prosvjetni radnici, razapeti između ciljeva odgojno-obrazovnog rada i realnih mogućnosti, provode individualne borbe za kvalitetan nastavni proces.

Safvet-beg Bašagić Breza posljednjih nekoliko godine zalaže se za prava svojih učenika. Mnogi pokušaji prošli su bez rezultata, neki već liče na ozbiljne aktivnosti, ali u konačnici stoji nezadovoljstvo. Ne možemo biti zadovoljni činjenicom da još uvijek ne postoji osmišljen i jasan korak od institucija na kantonalnom nivou, nadležnih za ovakva pitanja.

Šta smo mi uradili? Šta je škola mogla uraditi? Složili smo se da je najvažnije omogućiti djeci/učenicima stručnu procjenu, te sve koji su uočeni kao potencijalni kandidati predvidjeti za logopedske vježbe.

Priča o tome kako uopšte doći do tima za logopedsku procjenu teče ovako:

  • Višegodišnje razbijanje predrasuda o logopedskim tretmanima (roditeljski sastanci, radionice);
  • Sastanci stručnih aktiva razredne/predmetne nastave na kojima se evidentiraju imena učenika kojima bi trebala stručna pomoć logopeda (tome prethodi ubjeđivanje nekih nastavnika da škola samo predlaže, a ne vrši dijagnosticiranje te da se ne boje reakcije roditelja);
  • Sastanci sa roditeljima;
  • Edukacija roditelja o važnosti praćenja govornog razvoja;
  • Povezivanje sa Centrom za socijalni rad Breza i domovima zdravlja u regionu;
  • Slanje zahtijeva Ministarstvu za obrazovanje Zeničko-dobojskog kantona;
  • Traženje pomoći od općinskih nivoa vlasti usljed ignorisanja od strane Ministarstva;
  • Uključivanje zajednice i osiguravanje dijela sredstava za angažovanjem logopeda na nivou općine (rad predviđen u dvije osnovne škole);
  • Samoinicijativno, od strane škole, traganje za diplomiranim logopedima;
  • Izrada rasporeda za obje škole;
  • Rad u okviru jedne školske godine;
  • The end;
  • Nova školska godine – novi početak stare priče.

30 učenika je upućeno na logopedsku procjenu, od kojih je njih 15 već pohađalo logopedske tretmane. U učeničkim kartonima inicijalna procjena sadrži sljedeće podatke:

  • Nepravilan izgovor glasova s, z, ž, đ;
  • Mucanje;
  • Nepravilan izgovor glasa r;
  • Nepravilan izgovor glasova l, lj, r;
  • Nepravilan izgovor glasova z, r, c, đ, š, č, lj;
  • Nepravilan izgovor glasova ž, š, dž, č (rečenice kratke);
  • Nepravilan izgovor glasova đ, ž, r, lj, š, č;
  • Nepravilan izgovor glasova r, l, lj;
  • Nepravilan izgovor glasova r, l, lj;
  • Mucanje;
  • Nerazvijen govor (supstitucija glasova l, lj i afrikata, rečenice kratke i nepotpune, omisija glasa r, tempo i ritam govora nešto brži);
  • Govor dislaličan, slabije razumljiv;
  • Mucanje;
  • Nepravilan izgovor glasova r, l, lj;
  • Nepravilan izgovor glasova đ, ž, r, lj, š, č.

U cijelom procesu, koji smo već imenovali kao Projekat Logoped u našoj školi, podršku je dao Centar za socijalni rad Breza u saradnji sa Dnevnim centrom za pomoć djeci u razvoju Dobrinja, te predstavnici općinskog nivoa vlasti.

II polugodište školske 2015/2016. godine obilježeno je ponovnim pokretanjem Projekta Logoped u našoj školi. Predložen je rad u grupi koja broji 30 učenika naše škole. Nakon sastanka sa Samrom Genjac, diplomiranom logopedicom i surdoaudiologinjom, koja provodi pomenuti Projekat, saznajemo da je 28 učenika, od predloženih 30, uključeno u logopedske radionice. Projekat se realizuje, ali ostaje pitanje zašto ovo mora biti aktivnost škole. Šta će biti naredne školske godine?

Tokom 2013. godine OŠ Safvet-beg Bašagić Breza, zajedno sa OŠ Enver Čolaković Breza, poslala je zahtjev ministru obrazovanja ZDK za angažovanjem logopeda u osnovnim školama. Pozivajući se na evidenciju djece sa potrebom za logopedskim tretmanom, te u skladu sa članom 24. Zakona o osnovnoj školi u kojem stoji: Individualni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima, izradit će se za svakog učenika u procesu inkluzije ukoliko je to potrebno, uz određivanje defektološkog i logopedskog statusa, škole su naglasile neophodnost logopeda. Na zahtjev da se bar u dvije škole angažuje jedan logoped, ministar nije čak ni odgovorio. Dakle, na pitanje zašto se Ministarstvo ne bavi ovom problematikom ne dobijamo odgovor.

Prof. Dr. Lejla Junuzović-Zumić, koja djeluje i radi na Univerzitetu u Tuzli u okviru Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (Odsjek za logopediju i audiologiju), ističe kako je problem nedovoljne zastupljenosti logopeda u školama prisutan i u Tuzlanskom kantonu. U periodu od školske 2010/2011. do 2014/2015. godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (katedre logopedije i audiologije) diplomu je steklo 105 studenata. Stečena zvanja su diplomirani defektolog logoped, bachelor logopedije i audiologije – stručnjaci koji mogu raditi sa djecom koja imaju poremećaj glasa, govora i jezika. Oni koji u nazivu stečene diplome imaju još surdo/audiolog, mogu raditi i sa djecom oštećenog sluha. Iako Univerzitet prezentuje rezultate istraživanja koja potvrđuju neophodnost uključivanja logopeda u rad škole, njihova je zastupljenost minimalan.

U Sarajevskom kantonu situacija je slična. U jednom od izvora (dnevni list Oslobođenje, 20.08.2015.) stoji kako je Općina Novi Grad u sedam škola opremila logopedske kabinete i učenicima približila stručnu pomoć. Nigdje ne stoji obrazloženje kakvo je stanje u drugim školama. Isti izvor navodi kako u domovima zdravlja roditelji na tretman logopeda čekaju i do tri mjeseca, a razlog je angažman samo jednog logopeda u okviru JU Doma zdravlja KS.

Dakle, s obzirom na činjenicu da mnoge škole (kako tvrdi i većina kolegica i kolega iz pedagoških službi škola) ima potrebu za angažovanjem logopeda, postaje jasno da bi svako ministarstvo obrazovanja, u svakom kantonu, moralo kreirati mrežu stručne pomoći bar na općinskom nivou. Međutim, činjenica je da svaka škola živi u svojoj mikro zajednici. Njeno funkcionisanje zavisi od mnogo faktora. Često su neki od najvažnijih naklonost vlasti prema njenoj lokaciji, sposobnost (a nekada i podobnost) direktora škole i socijalni status onih koji pohađaju školu.

Da li to vodi konstataciji da su djeca dio politike koja njeguje diskriminaciju? Da li moramo upisivati djecu u škole koje su sretne pa imaju stručnu podršku? Šta je sa osnovnim principom školstva o jednakim pravima sve djece?

Možda, ali samo možda budemo mogli govoriti o školstvu koje poštuje svako dijete kada ministarstva odgovore na pitanja:

  • Zašto u svim školama na upisu učenika u I razred nije prisutan logoped?
  • Zašto u svim domovima zdravlja ljekarski pregled za upis učenika u prvi razred osnovne škole ne obuhvata, pored osnovnog pedijatrijskog pregleda, i pregled kod specijalista za koje pedijatar utvrdi potrebu (npr. surdoaudiolog ili fizijatar)?
  • Zašto neke škole imaju, a druge nemaju angažovanog logopeda?
  • Da li je važnije plaćati stručne savjetnike za nastavu (koji, osim izazivanja stresa, malo doprinose kvalitetu nastave) ili stručne osobe koje će konkretno pomoći učenicima?
  • Da li je normalno da škole, ako već nemaju istu obrazovnu politiku na kantonalnom, federalnom i državnom nivou, ne mogu biti izjednačene bar prema uvažavanju djeteta i njegovog najboljeg interesa?
  • Zašto mogu postojati dvije škole pod jednim krovom, a ne mogu biti dvije stručne osobe u jednoj pedagoškoj službi (npr. pedagog i defektolog ili pedagog i psiholog itd.)?
  • Zašto i mnogo još drugih zašto...

Ono što se školama konstantno nameće jesu radionice, igraonice, okrugli stolovi... na razne teme i njihove varijacije. Škole to uredno provode, tipkaju izvještaje i obavještavaju tvorce ideja da je realizacija protekla uspješno. Kada škola uputi dopis u kojem traži podršku za rješavanje određenog problema dobije... ništa, prazan skup. Ministarstva koja ne uvažavaju mišljenja, preporuke i zahtjeve onih koji provode odgojno-obrazovni proces ne mogu ili ne žele uvidjeti propuste, a onda jaz između teorije i prakse postaje prevelik.

Safvet-beg Bašagić, zajedno sa Centrom za socijalni rad Breza i uz podršku OŠ Enver Čolaković Breza, pokušava osigurati učenicima koji imaju poremećaj glasa, govora ili jezika, stručnu pomoć logopeda. Ovo nije isticanje naših zasluga, jer one to i nisu – to je naša obaveza. Ovo je isticanje nefunkcionalnosti obrazovnog sistema koji zanemaruje ono zbog čega postoji, a to je dijete.

Na kraju, poziv svim defektolozima, logopedima, psiholozima, pedagozima i drugim stručnim osobama koje mogu pomoći, ili već pomažu u izgradnji kvalitetnijeg školskog sistema:

Naučite one koji misle da znaju kako reforma školstva ne zavisi samo od promjene plana i programa, nego i od boljeg uvažavanja djeteta. Djeca su ličnosti, bogatstva, male vasione, a ne administrativne jedinice siromašnih kantona.

Mersiha Dinar Šehić