Imana Hadžić

Kako čitati poeziju „Facebook generaciji“?

15.04.2016

Oblast: Kako čitati poeziju “Facebook generaciji”?

Kompjuteri, tableti, pametni telefoni... more nekih novih tehnologija iz dana u dan. Svakog jutra našim buđenjem, bude se i nove aplikacije. Šta je zapravo aplikacija? Čemu služi? Je li nam neophodna? To su samo neka od  pitanja na koja do jučer ni mi nismo znali odgovor. No, najbitnije je ono sto se u međuvremenu dogodilo na tom našem putu otkrivanja i saznavanja odgovora na, prije par redaka pomenuta pitanja. Dok se odigravala jedna scena iz kandidata za ovogodišnjeg Oskara, publici dobro poznatog „Biosa“, druga je već profesionalno snimljena. Odigrana je samovoljno, iza kulisa i objektiva. Glumci bez ugovora dobiše dodatnu ulogu. Monotonu, bez monologa, bez dijaloga, bez pogleda ali s uzdahom... dubokim, mističnim i s jedne strane, pomalo zastrašujućim. Težak uzdah bješe. Vukaše za sobom čeličnu omču s malenim parčetom hartije, na kojoj pisaše: „Ne dozvoli ljepoti da uvehne, a ni ovoj poslanici, samo je spusti gdje si je i pronašao, sama će ona dalje“. Ma kako će neživi komad papira sam dalje? Niti puže, niti hoda... Šta kažeš prijatelju? Neživi veliš? Hmm... Življi je on no što mi mislimo. Hitriji je i od tebe i od mene, onog tamo što sjedi, i od one što ležeći tipka, pogledaj malo dalje, vidiš li? Osvojit će utrku, u to siguran budi. Hoćemo li je postaviti na prijestolje „Utrke života“, il' misliš da je to pomalo precijenjena titula? Krunisanje epitetom „životna“ ipak je veliki korak. A  još je veći za onoga ko uopće ne korača. Baš poput našeg novog malenog prijatelja donesenog u naš život slučajnim susretom, koji možda i nije bio slučajan. Razmišljam evo već neko vrijeme, možda je režiser nekada čuo za mene, možda je i mene čuo?! Moguće da je prisustvovao našim školskim priredbama sa onih prvih stranica zajednički pisane bajke pod imenom „Osnovna škola“. A da nije on jedan od onih odabranih gostiju iz prvog reda, uglađenih i posebno sređenih, a nama naravno nepoznatih? U školi sigurno radili nisu, svako lice tamo smo itekako dobro poznavali. Sad kad spomenuh taj period moje životne priče, srce mi zaigra, misli povileniše a ja se onako izgubih u sjećanjima, istopih se u onom osjećaju pripremanja tačke za prvi nastup na bini, zatim drugi, treći... i onda sam prestala brojati... Postala sam dio tima, član jedne nove porodice i jedino što sam trebala je dati cijelu sebe u to što radim, pokušati dočarati onima koji me slušaju taj neki moj svijet, onaj u kojem sam u tih par trenutaka boravka na sceni ja tkala prve niti svoje ličnosti, rušila kamene zidine treme koji su me opkoljavali sa svih strana i učila svladati strah od ljudi. Ja sam bila ta koja je u tim trenucima igrala glavnu ulogu. Bila sam heroj svog „Biosa“.  Tako mala a u svojim okicama ipak tako velika. Pa hej, ja činim nešto za sebe, sama! Pomisao kako u tom trenutku ništa osim mene nije bitno činila se nekako moćnom, odisala je čudnovatom snagom izazivajući neki neopisiv osjećaj. Evo čak ni nakon deset ljeta nisam sigurna koji je to osjećaj bio... možda sam i preuveličavala sve to, šta zapravo jedno dijete zna. Pogleda rascvjetanu ružu i divi se njenoj ljepoti i raskoši a trnje i ne primjećuje. Vjerovatno sam tako i ja. No, ne zamjeram si - bila sam sretna i ponosna. Istini za volju, nimalo neugodan osjećaj... Zalutah ja u svojim sjećanjima i potpuno smetnuh odgovoriti na tvoje pitanje. Čini mi se da si upitao kakav je taj neki strah od ljudi. To ti je sagovorniče najgori strah koji te može uhvatiti. Bori se protiv njega kako znaš i umiješ. Ne odustaj jer, vjeruj mi, nećeš požaliti. Golemu moć on posjeduje. Budeš li mu dopustio da vlada tobom srušit će ti sve snove. Spriječit će te u postizanju i najmanjeg cilja. Uhvati li te u svoje kandže teško ćeš se izbaviti. A onda ćeš se sjetiti mojih riječi no, vrlo je vjerovatno da će tad biti kasno učiniti bilo što. Od najranijih dana se suočavam s tom nemani, i mislim da ju još uvijek nisam uspjela u potpunosti poraziti, no na dobrom sam putu, u to sam sigurna. Svladaš li ju, već si odigrao veliku polovinu epizode „Ostvarenje snova“, a kad pogledaš iza sebe i opaziš kako je veliki dio ostao tamo, u tebi se budi mala ptičica s dva različito obojena krila. Jedno se zove ustrajnost drugo vjera. Od tog trenutka svoje putovanje ne nastavljaš sam, ideš dalje s novom saputnicom koja ti neće dati da odustaneš. Poticati će te da vjeruješ u sebe i na kraju čina budeš ponosan, postaneš junak davno započete epizode. Ja sam imala priliku, imala sam želju i volju. Imaš li je ti? Pročitaš li štogod? Zapišeš li pokoju mudru misao... ili su ti možda statusi na Facebooku jedno štivo koje imaš? Vrijeme je pred tobom, tvoj „Bios“ je tek počeo, krenuo je onog dana kad je tvoja majka začula tvoj prvi plač i pustila prvu suzu radosnicu posvećenu samo tebi. Spuštanjem te tople kapi niz njene još toplije obraze spustilo se i zlatno pero na blještave korice nove bajke oslovljene posebno na tvoje ime. Poljubivši te prvi put, predala ti je to zlatno pero i prepustila ispunjavanje praznih hartija na način koji tebi bude drag i mio.  Istina, tvoj „Bios“ traje od kad i moj, par dana ili pak mjeseci tu ništa ne znači. No, istina je i da sam ja u blagoj prednosti u odnosu na tebe jer sam ako ništa, bar pokušavala, to isto radim i sad, baš u ovom trenutku. Otkrit ću ti još neke male tajne. Imala sam pomagače, priznajem. Pitala bih te da l' ih poznaješ, ali plašim se odgovora imajući na umu misao da si ti ipak „dijete Facebook generacije“. Ja sam ih davno upoznala.. ne lično, ali da kroz njihova djela. Stihovima: „Ja ne znam kud ovo idu dani moji, ni kuda vode ove noći moje...“ upoznah ti ja našeg nobelovca. Nemoj me razočarati pa ne znati o kome ti velim. Pisao je Andrić još mnogo proze i poezije, morao si čuti pa makar u prolazu. A samo da čuješ kakve je sve stihove za života sročila Desanka Maksimović. Najljepše ljubavne retke naći ćeš na njenim policama. Evo, pomenut ću ti neke, čisto da malo osluhneš kako to zvuči, i testiraš svoju dušu na poeziju. Napisa ona jednom: „Ne, nemoj mi prići! Hoću iz daleka da volim i želim oka tvoja dva, jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da...“ Poznato je l' da? Eto sad znaš i čijim se stihovima hvale u opisima slika. Nisu to samo bezazleni stihovi, to su životne poruke, smjernice i putokazi. Obrati pažnju na Cesarićev sljedeći: „Teče i teče, teče jedan slap; što u njem znači moja mala kap?“ ili pročitaj „Baladu iz predgrađa“ ako te se ovaj moj nije dojmio. Mogla bih ja do sutra pisati meni najdraže stihove, pokušavati dočarati ti njihovu tematiku i ono kako ih ja vidim no to treba ti da osjetiš, svojom dušom i na sebi svojstven način. Imamo i jednog prijatelja čija je „Emina“ i opjevana a ako te kad ponese želja ili putevi nanesu do Mostara, možeš ju i posjetiti. Biće drago i Šantiću i Emini. A smijem se čak kladiti da si ga vidio na slici. Pitaš se gdje. Onaj čikica na nama veoma dragom „ceneru“ je upravo ovaj naš Aleksa Šantić. Možda si ti imao i onu drugu desetku, e pa vidiš, to ti je veliki Mehmedalija Mak Dizdar a znam ga po njegovom još većem „Zapisu o zemlji“ koji je također jednom prilikom bio moja karta koju sam otvorila na promociji jedne knjige pred veoma bitnim ljudima s naše književne ali i dramske scene. Spomenuh dragu nam desetku pa se sjetih još nam draže dvadesetke, tebi i meni bliže kao „cvaje“ kako ju nazvaše u narodu. Jesi li ikad obratio pažnju na to lice tamo? To je tvorac moje najdraže pjesme. Pošiljalac najbolje poruke i životnog savjeta, Antun Branko Šimić koji u svojoj „Opomeni“ veli: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda...“ Često se sjetim tih riječi i ostatka pjesme, koju ću te zamoliti da pročitaš sam sebi, ne tražim da ju zavoliš ovako kako sam ja ali pokušaj bar da ju osjetiš. Tako sam ti ja u početku imala pomoć svojh prijatelja, velikih književnika i recitovala njihove stihove. Čitajući često njihove misli, poželjela sam zapisati i svoje. Stvorila sam svoju malu zbirku veselih pjesmica napisanih onako dječjim načinom i od srca. Sad se slatko nasmijem tom bezbrižnom periodu života i tim nedužnim mislima malenog djeteta. Pokvari nas mnogo i život i ljudi, vrijeme i tehnologija. Nastaviš li, sagovorniče, sjediti ispred kompjutera koristeći samo facebook i još pokoju društvenu mrežu, čemu ćeš se ti slatko nasmijati za par godina. Što ćeš jednog dana pjevušiti svom djetetu za laku noć ili misliš da mu je draža pjesmica s YouTube-a od milog roditeljskog glasa. Ako ti zaboraviš poeziju, zakopaš njenu vrijednost i veličinu ovih gore ljudi, kako ćemo  ju tek onda prezentirati budućim generacijama?! Želiš li stvarno ti biti taj koji će uništiti najstariju vrstu književnosti?! Njeguj je ti, prenesi ju na brata, prijatelja, jednog dana na kćerku i sina, ukaži na njenu važnost i ljepotu. Badava je njoj sva moć ako ju ti ubiješ. Jer to je možda jedini način na koji možemo „čitati poeziju facebook generaciji“... Šta znaš, možda jednog dana budu citirali nekog od nas onako kako danas citiraju Šimića, Maka Dizdara, Andrića i mnoge druge...

Školegijum redakcija