Zašto učenici trpe nepravdu?

Nepažnja ili nešto drugo

05.04.2012

Prvo pitanje, trpite li nepravdu u školi, 92,1% učenica/ka osnovne i srednje škole je odgovorilo potvrdno

Jeremy Bentham, u svom djelu Uvod u prinpice morala i zakonodavstva je rekao uzalud govorimo o interesu zajednice, ako ne razumijemo interes individue, a ja kažem da uzalud govoimo o napretku cjelokupnog školstva ako ignoriramo interes učenice/ka.

Učenje je dvosmjeran proces, na koji utiču mnogi faktori, ali njegova uspješnost zavisi od dva: nastavnice/ka i učenice/ka. Ako samo jedna strana od ove dvije ne daje svoj maksimum, rezultati će biti nepotpuni i nezadovoljavajući.

U želji da čak i bez posla uradim nešto za dobrobit škole i djece, posljednje sedmice prvog polugodišta sam napravila anketu. Tema, nepravda u školi – da li ne? U dobijanju odgovora mi je pomoglo 112 učenica/ka i to 67 osnovne i 45 srednje škole, odnosno 3 odjeljenja sedmih razreda i učenici od prvog do četvrtog razreda srednje – slučajnih dvoje iz svakog odjeljenja.

Prvo pitanje, trpite li nepravdu u školi, 92,1% učenica/ka osnovne i srednje škole je odgovorilo potvrdno. Očekivano, ili zastrašujuće?

Istražujem dalje, od koga trpite nepravdu i dobijam mnoštvo različitih odgovora: nastavni plan i program, drugarica / drug, šofer autobusa, knjige... no najveći procenat – čak 64,7% – pada na pleća nastavnica/ka. Zašto? Šta je to što ne štima u onome što je najvažnije za proces učenja?

Na koji način trpite nepravdu – ovim pitanjem su su otvorena dva postojeća problema.

Prvi – učenice/ci osnovne škole su u čak 55,2%, kao način na koji se to njima dešava nepravda, naveli obimnost gradiva. Ozbiljnost njihovih tvrdnji će možda dobiti na značajnosti ako kažem da im nisam ponudila odgovore a, b, c, gdje bi oni trebali da zaokruže nešto od ponuđenog i na taj način budu povedeni onim što im se nameće, odnosno da misle ono što ne misle.

Drugi – učenice/ci i osnovnih i srednjih škola zajedno su za način na koji trpe nepravdu u školi, naveli nerealno ocjenjivanje – 45,09% od kojih 65,1% smatra da dobija istu ocjenu iz pismenih radova.

Jesi li nekome prijavla/o tu nepravdu – 90,01% ispitane djece je odgovorilo sa DA. I taman kad ste pomislili da trebamo biti ponosni na djecu koja su u stanju da prepoznaju i prijave nepravdu, dobijete procente od 41,1% koji znače da osoba, kojoj se dijete obratilo za pomoć, nije uradila ništa!

36,2% njih uopće nije odgovorilo na pitanje – možemo li i ove procente uvažiti kao odgovor ništa? Da se desila neka promjena, sigurna sam da bismo dobili nekakav odgovor, odnosno procenti dešavanja nepravde bi bili ispod 92,1%, ne?

Jedna od ideja kako da smanjimo ovih 92,1% procenata jeste da djeca pismene radove predaju pod šiframa. Tada se ne bi znalo ko je čije dijete, ne bi se znalo ko ima prirodan talenat za učenje pa bi mu se davao bod više... Jednostavno bi bili ravnopravni, pa bi možda manje krivili druge za svoje neuspjehe a više se trudili da dosegnu uspjeh. Njih 80,3% se slaže sa mnom u tome da bi se na taj način znanje bolje vrednovalo.

Nažalost, ovo ne bi riješilo problem u potpunosti, još uvijek bi postojalo usmeno davanje odgovora. U tom slučaju, apeliram na sve nastavnice i nastavnike da definiraju kriterije po kojima ocjenjuju nečije znanje, ako su to i dosad radili – neka ih definiraju jasnije, jer nije uredu da Prvi prolaze paklen put od trojke do petice. Nije uredu da je za bilo koga, a kamoli samo za Druge, rezervirana pretpostavka da će reći pravu stvar prije nego li i progovore! Nije uredu da se Drugima daju odlične ocjene čak i kad iznevjere očekivanja svog ispitivača/čice. Jednostavno, nije uredu!

Adna Uzunović