Haris Delić

Iz koje si ti knjige?

15.04.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

«Ali mama, hoću i ja sutra s tobom na posao, prošli put sam dobio i čokoladu, a i teta Naida mi je dala i slikovnice.»

"Pa zbog čega bi ti išao, zbog čokolade ili slikovnica?», upita ga majka, sa osmijehom.

«Zbog slikovnica», reče dječak trudeći se da zvuči što uvjerljivije.

«Eh, ako je zbog slikovnica, onda ću te voditi. Da si rekao zbog čokolade... ma opet bih te vodila, ali znaš zašto? Zato što si ti moje najveće zlato i moja ljubav.», reče mu majka  zagrli ga i poljubi u čelo.

«Ali, moraćeš dobro poranit, da znaš.»

«Dobro mama.», odgovori on i otrča u drugu sobu da se igra jer šta je život nego igra.

Narednog dana, dječak se nerado probudio i uz majčinu pomoć obukao i spremio za polazak u biblioteku, koju nije doživljavao kao druga djeca, budući da je, otkako zna za sebe, to mjesto gdje njegova majka ide ujutro na posao i vraća se sa puno nekih papira i knjiga koje potom lijepi i popravlja tamo gdje su poderane.

«Sine, mama mora sad na sastanak, a ti otiđi tamo i pogledaj slikovnice, a možeš i knjigu neku uzeti, naučio si sva slova. Samo pazi – sve obavezno vrati tamo odakle si uzeo, inače će galamiti na mamu.»

«Dobro mama», reče dječak i uputi se ka sobi broj petnaest. Bio je siguran da je to taj broj, u školi su ga neki dan i pohvalili kako je najbolji iz matematike, učiteljica je rekla da su njemu brojevi kao igračke. Tiho je ušao, kao da se boji šta će zateći unutra, a zatekao je samo tišinu.

Bar je tako mislio kada je krenuo ka polici sa slikovnicama.

«Mladi gospodine, mladi gospodine, tu sam, ja Vam se izvinjavam mnogo, ali možete li mi, molim Vas, pomoći da se izvučem odavdje. Znate, u 15 časova ovdje će doći gospođa Ruža da provjeri da li je sve na svom mjestu prije no što ode kući. Ne smijem ostati zaglavljen, a samo Vi me možete spasiti.

Dječaka je prepao glas kojeg je čuo, ali nije mogao da procijeni odakle dolazi, pa se osvrtao oko sebe tražeći, pomalo uplašen. Samo je slušao nečiji glas koji je pričao kao da je navijen, kao da ga pokreće neki čudni mehanizam koji ne dopušta ni djelić sekunde pauzu.

«Tu sam, tu sam, na polici, okrenite se još malo...eeh, eh...još samo malo.»

«Na polici?!», pitao se dječak osvrćući se.

Tada je vidio.

«Ooo...otkud ti ovdje?», upitao je u nevjerici malo biće koje se pokušavalo izvući iz debele knjige u koju se tu  nekako zaglavilo. Od početnog šoka, nije znao šta da radi pa se udaljio na skroz drugi kraj, daleko od onoga što ga je dozivao. Mislio je da pobjegne, ali biće koje je vidio je bilo tako maleno da mu nije moglo ništa.

«A čekaj, jesi li ti?», zausti dječak, ali ne stiže da dovrši rečenicu.

«Ne i ti», nevoljno reče biće sa police. «Da, ja sam – Mali princ, barem me je tako nazvao usamljeni pilot kada me sreo u pustinji. Ma sve ću Vam ispričati, samo me izvucite odavdje, molim Vas».

Dječak više ništa nije pitao, nadajući se da će mu neko objasniti šta se dešava. Svojim je malim rukama pokušao da izvuče Malog princa iz debele knjige u koju je pao (poslije je tek saznao ime knjige, Rat i mir), a istovremeno je morao paziti da ne zgnječi krhko tijelo koje se koprcalo u njegovim rukama. Tada je osjetio nešto na ruci, nešto što ga na sekundu ubode kao igla (a dobro se sjećao uboda igle kada ju je jednom ukrao od majke koja je plela čarape za zimu). On protrese ruku, a Mali princ mu pokaza na policu preko puta.

«Robin Hud», reče Mali princ. «On Vas je pogodio. Želi da idete odavdje kako bi mogao da spava. Znate, on je junak i uvijek je na oprezu, pa tako i sad. A sinoć ga je neka djevojka čitala skoro do dva sata poslije ponoći, pa ga je tek danas vratila ovdje, umoran je.»

Mali princ mu potom odmahnu rukom, na šta se i Robin Hud povuče. Krajnjim naporom, dječak je uspio da izvuče neobičnog sagovornika iz nevolje u koju se uvalio.

Tada je saznao šta se desilo.

Naime, svake noći kada padne mrak i u biblioteci  postane mirno i kada je jedina svjetlost ona koja dopire od ulične rasvjete, junaci knjiga poredanih po policama (obično po abecedi i prema književnosti kojoj pripadaju njihovi autori) izlaze iz knjiga u kojima provode čitave dane, da malo protegnu noge i da se ispričaju jedni s drugim. Od slova iz knjiga naprave stolice, od jela koja autori opisuju, oni objeduju i tako sve do izlaska sunca kada hitro pospremaju sve za sobom i ponovo se vraćaju u knjige iz kojih su izašli. No, gospođa Ruža ovog je jutra došla ranije i tada je nastala neopisiva frka u biblioteci. Snježani je bilo lako, nju je sedam patuljaka ponijelo na svojim ramenima i brzo su uskočili u svoju bajku. Robin Hud je junak, on čak i danju zna izaći.

«Eto, vidio si ga», reče Mali princ i pokaza prstom na mjesto gdje je maloprije bio čovječuljak sa strijelom u ruci, no njega nije bilo, sigurno ga je umor već savladao.

«I tako, svi su se uspjeli vratiti u svoje knjige, a ja sam ostao malo duže da pričam sa Alisom, znaš Alisu?», upita Mali princ, ali i ne dočeka odgovor, samo nastavi da priča «i znaš šta se desilo? Alisa je samo izvela neki od onih trikova koje je znala i nestala je i ostao sam sasvim sam. Gospođa Ruža, koja radi u biblioteci je već otvarala vrata i ja nisam imao izbora nego da skočim u prvu knjigu koja mi je bila blizu. Tako sam skočio u ovu debelu knjigu i vidio užasne stvari. Satima sam bio zaglavljen, borio se da izađem, ali nisam mogao, dok nisi došao ti da me spasiš.

A znate da se moram vratiti, zamislite samo da neka djevojčica uzme da čita knjigu, a mene tamo nema, koga će pilot sresti u pustinji?! Nastao bi haos, poremetila bi se djetinjstva, a i kakva bi to knjiga o Malom princu bila bez njega?

Ta, smiješno.»

Dječak nije progovarao. Dešavalo mu se prije da je likove iz crtanih tražio po ulicama, da je viđao njima slične, ali se ubrzo razočarao kada je shvatio da su to samo ljudi koji su se obukli u njegove omiljene junake. Ovo je bilo drugačije.

«A kako ja tebe vidim?», upitao je dječak, pomalo i zrelo za svoje godine, što je možda i posljedica svakodnevne izloženosti svijetu knjiga koje mu je majka predlagala.

«A mili gospodine, šta da vam kažem. Vi ste još mladi, gledate srcem a ne očima. Znate već, bitno je očima nevidljivo, čovjek samo srcem dobro vidi. Ali, nažalost, i Vi ćete odrasti, okrenut ćete se brojevima, računima, ugradit će vam pohlepu, sebičnost, učit će vas da mrzite.  Kako je samo  Vaša duša čista, blago meni, ona čini i zrak u ovoj sobi ugodnijim. Znate, ove knjige oko mene su pune čarolije, a ako čarolija postoji izvan knjiga onda je nose djeca.»

Mali princ je nastavio svoj monolog, a dječak se osvrtao okolo tražeći i druge male, čudne čovječuljke koji pričaju.

«A sada je mirno, sada su svi u svojim kućama i ja ću sada da se vratim na svoju planetu. Pođi sa mnom, dječače, ponesi knjigu kada pođeš kući. Pokazat ću ti svoju planetu, vidjećeš zalaske sunca, vidjećeš i neke planete skroz obrasle baobabom, baš kao što su duše nekih ljudi obrasle korovom i iz toga više nikada cvijet nići ne može.»

Dječak je imao na umu pitanje koje je želio postaviti svom sagovorniku koji je jedini mogao odgovoriti na pitanje koje je mučilo sve one koji su voljeli tu knjigu.

«A Ruža, je li ona...živa?», upita dječak stidljivo.

U tom trenutku, vrata sobe broj petnaest su se otvorila, ali dječak nije mogao da odgonetne ko je ušao. Pomjerio se malo kako bi vidio vrata, sa rukama na leđima, kao što izgledaju sva djeca koja žele nešto da slažu jer djeca ne znaju da lažu, pokreti tijela uvijek ih izdaju.
Bila je to teta Naida. Čula je buku i htjela da vidi šta se dešava. No kada je vidjela dječaka, samo mu je mahnula i osmijehnula se, a u tome je osmijehu dječak pronalazio neki mir, uostalom kao i svi koji su znali tetu Naidu. Nakon što su se vrata zatvorila, dječak se vratio do  police gdje je do maloprije bio Mali princ, željno iščekujući odgovor.

Tada je doživio razočarenje. Bilo je tih razočarenja i prije, djeca toliko toga žele da se često razočaraju kada to ne dobiju. Ipak, ovo je bilo drugačije, dječak je to osjećao.

»Mali prinče», šapnuo je dječak, «gdje si nestao?»

Uzalud ga je dozivao i drugi, treći, četvrti put. Tek peti put kao da se nešto čulo, ali dječak više nije bio siguran da li je to opet neko iskočio iz knjige ili to Robin Hud nekog napada ili je to samo vjetar.
Vratio se mami, vidno drugačiji. Majka ga je ispitivala, zanimala se šta se dogodilo a već poslije drugog dana, njegovo je stanje ponovo postalo isto. Zaboravio je i Malog princa jer, kad si dijete, u svakom danu pronađeš neku čaroliju.
Svijet je doista čaroban kada se gleda dječijim očima.

Od tad više nije vidio Malog princa niti ga je tražio. Sve dok, mnogo godina poslije, njegova kćerka Sara nije dobila na poklon za svoj osmi rođendan ilustrovano izdanje knjige Mali princ.

I sad, dok ponovo čita knjigu i gleda liči li onaj šešir na slona u zmijskoj utrobi, po glavi mu se vrzma jedno pitanje : A šta je bilo s ružom?

Ima li te, Mali prinče?

Školegijum redakcija