Amila Crljenković

Drekavac

15.04.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

Bližila se ponoć. Zvijezde su plesale svoj noćni ples, a nebo je izgledalo kao beskrajna poljana na kojoj su se igrali svici. Mjesec je pratio svaki moj korak, a išao sam polahko, odmjereno. Korak po korak, pogeldom kad-kad uperenim u ples sjajnih  zvijezda, približavao sam se svojoj kući. Laganim pokretom ruku sam spustio na kvaku. Vrata su zaškripala, a ja sam se još jednom pozdravio sa svojim pratiocem i ušao. Podigavši glavu, dočekao me mrki pogled moje majke. Uperio sam pogled u njene crne oči koje su blistale. Ali, preduhitrila me. Njen pogled već je bio uperen u preplašenog mene. Čekala me sa, meni poznatim, izrazom na licu. Taj izraz je imala svaki put kada bih došao kasno kući. A to se dešavalo često. Njen izraz je postao upečatljiv: dignuta desna obrva, prekrštene ruke, a njene crne oči...taj pogled je bio najstrašniji...nije ni treptala. Izgledalo je kao da nestrpljivo čeka odgovor na pitanje koje nije ni postavila. Pokušao sam, kao i svaki put do sada, suludo smiješeći se, proći pokraj nje. Kao i svaki drugi put, i ovaj je bilo bezuspješno. U istom tom trenutku sa osjetio bol. Povukla me za uho. Bol sam želio prikriti smijehom i u tom trenutku sam shvatio da smijeh ne može biti lijek za sve. Ušao sam u sobu koja se nalazila odmah pokraj ulaznih vrata. Ljutitim glasom mi je rekla da sjednem, što sam i učinio. Ona me je zagrlila, a od njenog toplog pogleda sam zaboravio na bol i na svoje crveno uho. Opet mi je ispričala priču koju sam čuo i više nego dovoljno puta. Pričala mi je kako sam se, dok sam bio mlađi, vraćao kući i prije vremena jer sam se bojao, možete misliti, drekavca... Tu suludu priču sam slušao ponovo i ponovo, i moram priznati, postala mi je smiješna. Vjerovao sam da postoji čudovište prekriveno tamnim krznom sa ogromnim oštrim rogovima koje se kretalo na dvije noge i koje je ispuštalo zastrašujuće zvukove. A da, kako da ne... Koliko sam samo bio naivan.
Sljedeće večeri se desilo isto. Došao sam kasno, majka me čekala, ostavila trag na mom uhu, ispričala mi priču o drekavcu, te mi poželjela laku noć uz topao pogled i blag poljubac i izašla... Međutim, ovaj put je nešto bilo drugačije. Te večeri sam poželio da sam se vratio ranije kući. Naime, laganim korakom, kao i uvijek, uživajući u plesu zvijezda, vraćao sam se kući. Pjevušio sam pjesmu o proljeću kada su me prekinuli neki čudni glasovi. Prvo sam pomislio da je to neka životinja, ali, čuvši malo bolje, zastao sam. Nijedna životinja ne ispušta takve glasove. ''Ma daj, uozbilji se, ne umišljaj, nije to ništa'' - pomislio sam. Bilo je nešto. Itekako je bilo. Vidio sam tamnu sjenku kako trčkara iza mene. Pratila me. Stanem ja - stane i ona, a ta sjenka nije bila moja. Priznajem, čitavim tijelom mi se širio strah. Srce mi je brže počelo kucati, a krv je kolala mojim venama. Ono što je uslijedio, bilo je moja najgora noćna mora. Ispred mene je iskočila čudna zvijer ispuštajući one iste zvukove koje sam čuo ranije. Tamno krzno, rogovi, zastrašujući zvukovi...opis je odgovarao samo jednoj pojavi - drekavcu. Znam da vam se ispred očiju pojavila moja majka u kostimu, jer sam i ja to pomislio, ali ja nisam imao mnogo vremena za razmišljanje. Odgurnuvši drekavca od sebe, otrčao sam kući. Nisam obraćao pažnju na mjesec, ni na zvijezde, samo sam se želio sakriti i nestati. Zalupio sam vratima i, gle čuda - ispred mene je stajala majka. Opet me čekala. To je ulilo još veći strah u moje kosti. Ako je neko bio u kostimu, to nikako nije mogla biti ona. Ali, ko je bio? Šta je ono bilo? Te večeri sam se čak i obradovao našem zajedničkom ''ritualu''. Sjeo sam na krevet i prekrio sam glavu pokušavajući da zaspim. Bezuspješno. Mjesec je obasjavao moju sobu i njemu je to sve ličilo na igru. Smijao mi se. On nije vjerovao u drekavca, ali ja jesam. Nakon različitih scenarija odigranih u mojoj glavi, uspio sam zaspati, kratko.
Probudivši se u sred noći, čekalo me veliko iznenađenje. Iznenađenje od kojeg mi se ledila krv u žilama. Mislio sam da sanjam, da je to samo noćna mora i pokušavao sam se probuditi - ali to nije bio san. Drekavac je stajao ispred mene. Pokušao sam zvati upomoć, ali glasne žice su mi pregorjele. Nisam mogao izustiti riječi. Onda se desilo nešto čudno. Glava, tačnije maska, mu se najednom odvojila od ostatka tijela i ispod maske je bila moja mlađa sestra. Ne mogu vam opisati veličinu kamena koji je tog trenutka pao sa moga srca. Sve je izgledalo tako stvarno. Toliko stvarno da sam opet povjerovao u drekavca. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Podrugljivo  se nasmijala. Još uvijek čujem njen smijeh.
Ta kobna, zastrašujuća noć je obilježila moj život. I, vjerujte mi, od te večeri i te strašne istine, kući dolazim i prije vremena.  Iako je mnogo ljepše bez crvenila na ušima, želio bih da se ta noć nije desila. Ipak...sestru sada gledam drugačijim očima. 

Školegijum redakcija