Adna Begović

O nečemu što se dogodilo... (pisanje stvarnih događaja)

15.04.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

Kada nam neko postavi pitanje: „Šta je događaj koji nikada nećeš zaboraviti?“, svi se zapitamo. Da li je moguće izdvojiti jedan događaj? I ako jeste, zbog čega smo izabrali baš njega? Pesimiste će obično izdvojiti najtužniji događaj u svome životu. Za optimiste će to biti dešavanje koje ih je najviše usrećilo. A šta ćemo mi realisti?

Svaki dan našega života nosi sa sobom niz događaja. Svaki taj događaj povlači i niz osjećanja. A ta osjećanja donose novi razvoj događaja, i tako unedogled. Ja neću pisati o događaju koji je promijenio moj život. Pisat ću o događaju koji se odvija svaki dan, jer i to je stvarno, zar ne? Zamišljam daljine, maštam o morskim obalama, divim se pijesku koji mi curi kroz prste. I jeste, ovo je stvarni događaj: ja zamišljam. Kako bi bilo lijepo živjeti u nekom primorskom kraju, gdje bura bude jača od naših misli i spriječi nas od upropaštavanja predvečernje šetnje. Zamišljam korake. Hodam. Kilometri kao da su samo izmišljeni, ne postoje više i više ništa nije važno. Ja hodam! Vjetar mi mrsi kosu, a ja uživam. Jesen. Ovdje se to ne primijeti. Jedino me još kalendari podsjećaju da je došla jesen. Sve ostalo, pa i ja sama, joj prilično dobro prkosi. Sunce nas i dalje miluje vrhovima prstiju i ostavlja tragove na našoj koži. Miris ribe i morskih specijaliteta nas mami da još jedanput uđemo u restorane sa prigušenom svjetlošću i laganom muzikom. U takvim se restoranima dešavaju najčudesnije stvari; neznanci se osmjehuju jedni drugima, naprimjer. Tamburaši prosipaju dušu, ostavljajući za sobom zlatni prah koji, lebdeći u zraku, stvara note. Mladići prose djevojke i one pristaju, a sve je popraćeno čestitkama i kulturnim aplauzima. Uistinu, dešavaju se čudesne stvari. A na obali, talasi mi dodiruju stopala. Pomalo je smiješno kako stalno odlaze i vraćaju se. Kao da svaki put zaborave da su imali još nešto da mi dodirom kažu. I pobjegnu taman kada zauste. U primorskim krajevima je sve onako kako treba biti. U primorskim krajevima dišem punim plućima. U primorskim krajevima sve ima svoju boju, i miris, i okus.

U primorskim krajevima ja ne zamišljam. Ja živim. Ali, ja nisam u primorskim krajevima. Zamišljanje... Šta bih ja bez tebe. 

Školegijum redakcija