Učiti kako učiti

Zagrijati um, ne stolicu

26.04.2016

“Školsko gradivo često ide u širinu, ali ne i u suštinsko razumijevanje koncepata. Djeci se nudi mnoštvo informacija, ali ne i alat za mišljenje i učenje. Postavlja se pitanje šta da djeca zapravo rade s tom količinom podataka” – ističe Sanja, jedna od osnivačica Škole životnih vještina

< >

Foto: Sarissa Team

Trening Mape uma koji sam posjetio realizira se u prostorijama Networks-a, modernog  poslovnog i edukacionog centra u Sarajevu. Širok, svijetao i prostran prostor kako estetski tako i funkcionalno ima sve elemente za rad i učenje s uživanjem, omogućava rad u malim i velikim grupama i individualno. Poslijepodnevni su sati. Djecu dočekuje zagonetka kojom će zagrijati mozak. Na jednom stolu su staklene čaše sa šarenim gumicama. Adnana mi objašnjava da djecu žele indirektno poticati na ekološki odgovorno ponašanje, te umjesto plastičnih koriste staklene čaše preko kojih se nalaze šarene gumice, koje ustvari služe da svako dijete zna svoju čašu koju koristi do kraja dana. Okupljeni u krug, jedno uz drugo, kreću u prvu aktivnost. Prethodnog dana djeca su razgranala mape uma o svom idealnom putovanju, a zatim i napisala priče na osnovu svoje mape. Sanja im sada čita priču koju je ona napisala na osnovu njihovih. Kada prepoznaju dijelove svoje priče, djeca mahnu rukom. Sanja čita gdje je sve putovala zahvaljujući njihovim pričama, kojim prijevoznim sredstvima, šta je jela, koje sve znamenitosti je vidjela, aktivnosti u kojima je uživala i ljude koje je povela sa sobom ili ih upoznala, a djeca nasmijana i vesela mašu rukama prepoznajući dijelove iz vlastitog sastava o putovanju. Hvala vam još jednom na ovom divnom putovanju. Odveli ste me u razne krajeve planete Zemlje. Priuštili ste i meni putovanje iz snova, a da se s mjesta nisam morala pomaći. I tome služe priče – da nas povedu i tamo gdje ne možemo stići i da živeći živote likova iz priča doživimo različita iskustva – kaže Sanja okupljenim polaznicima i polaznicama Škole.

Sve to dešava se u sklopu Škole životnih vještina koju su pokrenule Sanja Handžar i Adnana Mahmutćehajić Čamdžić.

Sanja ima petnaestogodišnje iskustvo podučavajući profesionalce i profesionalke iz oblasti odgoja i obrazovanja kako da podučavaju djecu u skladu sa savremenim metodama učenja koje se temelje na uvjerenju da svako dijete može da uči i ovlada širokim repertoarom strategija učenja koje mu pomažu da uči s radošću, koristeći sve svoje potencijale. 

Djeca mi u pauzi govore da se osjećaju predobro na radionicama. Zabavno im je. Posebno kada sami prave svoje mape. Pitam Saru koja ima 12 godina da mi objasni kako pravi svoju mapu uma i šta to znači. Odgovara mi da su mape uma crteži koji im pomažu da brže, lakše i zabavnije uče. Imamo uvijek jedan glavni lik i onda pišemo asocijacije na taj lik. Koristimo i crtanje i pisanje. Obje strane mozga. Tako nam mozak bolje funkcionira. Hena je već koristila u školi ovu tehniku učenja iz biologije na lekciji iz rakova. Nacrtala sam raka centralni pojam, koji sam razgranala na građu, stanište, biosistematiku. I te sam pojmove dalje razgranala. Građu, na vanjsku i unutrašnju, recimo. Dok pravite samu mapu pola stvari naučite. I to na kreativan način. Sari se na treningu posebno dopadaju igre koje su pri tome i korisne. Igramo se i razmišljamo. Pitam Saru i Henu šta je još drugačije ovdje nego u svakodnevnoj školi. Kažu da im je mnogo zanimljivije. U školi, kod mene, samo slušamo nastavnika i pišemo, a ovdje se i mi uključujemo. Ne pišemo samo, nego na zanimljiviji način bilježimo. Dosta je šarenije. A ovdje igramo i razne igre koje su zanimljive. – kaže Hena, a Sara odgovara da je na ove radionice došla jer joj je mama rekla za njih. Žao im je što je danas kraj. Opet bi došle. Voljele bi još više da je ovakva svakodnevna škola, a na moje pitanje zašto nije Sara odgovara da je nastavnicima lakše samo ispredavati nego se ovako malo više potruditi. I Zara koja za devet dana puni devet godina želi nešto da kaže. Treći je razred. Ovdje je čini jako sretnom igranje i drugarenje. Naučila je nešto novo o šumama, te o zlatnim ribicama. Nisam znala da su se rodile u Kini. Mislila sam da žive u Sarajevu. Nisam znala ni da žive 45 godina. Više joj se sviđa ovdje, jer u svakodnevnoj školi dobija zadaću i mora se spremati za testove. Mama me je ovdje upisala. Naučila sam da ne trebaš baš sve napamet naučiti. Kada negdje zapneš sjetiš se jedne mape koju imaš u glavi i snađeš se.

Majka jedne od polaznice treninga Mape uma kaže da joj je prijateljica, prosvjetna radnica, predložila ove radionice. Dijete je jako zadovoljno. I ja sam zadovoljna. Već nakon prvog treninga počela je da mapira. Poslije smo shvatile da sam joj već na taj način pokušavala objasniti da tako uči, a da nisam ni sama znala da je to u stvari tehnika mape uma. Uglavnom, jako smo zadovoljne. Ona već to primjenjuje. Ideja kao ideja jako mi se sviđa – sa što manje opširnih stvari i bez nepotrebnih činjenica naučiti suštinu koja će ostati za cijeli život. Metode koje se koriste na ovom treningu prema mišljenju ove majke definitivno bi se mogle koristiti i u formalnom obrazovanju. Njena prijateljica, prosvjetna radnica, već ih primjenjuje i ističe da je važno i vrlo moguće da se dio svakog časa posveti da se ova i druge tehnike učenja djeci predstave. 

Zašto se ove metode, a koje su i po mišljenju roditelja i njihove djece koja su prošla trening očito efikasne, ne koriste u redovnoj školi? Sanja nam odgovara da poznaje veliki broj nastavnika i nastavnica u Bosni i Hercegovini koji predano rade na vlastitom usavršavanju i daju sve od sebe da u svojim prepunim razredima stvore dobru klimu i podsticajno okruženje te da svojim učenicima i učenicama prirede takvo iskustvo učenja koje će rezultirati dubljim razumijevanjem suštinskih koncepata, uprkos preobimnim programima i standardizovanom načinu ocjenjivanja. Međutim, to jednostavno nije dovoljno, mnogi među njima posustaju jer ih sistemske promjene ne podržavaju, a jednostavno nije ni fer da ono što bi trebalo biti pravac reforme cjelokupnog školskog sistema na leđima nose samo entuzijastični pojedinci.

Do sada su tri grupe polaznika i polaznica naučile koristiti mape uma – tehniku koja predstavlja univerzalni ključ za pokretanje potencijala mozga, bolje pamćenje, strukturiranje velike količine informacija u smislenu cjelinu u kojoj se svaki detalj uklapa u širi kontekst.  Nakon treninga Mape uma, predstoji trening u kojem će djeca naučiti strategije učenja koje pomažu razvoj kritičkog mišljenja, potom trening koji će ih osnažiti u vještinama govorništva, te trening za razvoj komunikacijskih vještina. Nakon ljetne pauze slijede i nove i stare teme, što sve možete pratiti na Facebook-stranici Sarissa-Team: Škola životnih vještina

Osim mapa uma, djeca u Školi uče i druge tehnike kako ovladati alatima za neovisno mišljenje i donošenje odluka, unapređuju jezičke i prezentacijske vještine kako bi mogli jasno i sistematično da izraze svoje ideje, razvijaju emocionalnu inteligenciju,[1] asertivnu komunikaciju[2] tj. uče kako ovladati svim onim vještinama koje će im trebati ne samo u školovanju, nego i u životu. Tako je cilj Sarissa Team: Škole životnih vještina osnažiti djecu da uče svim svojim bićem, i srcem i umom, i gledati ih kako rastu ne samo u visinu nego i u dubinu.

U vremenu brzih promjena, naročito tehnoloških, moramo razumjeti da će današnja djeca raditi na poslovima koji još nisu ni izmišljeni. Ono čime ih sigurno možemo podržati jesu vještine koje će im osigurati da se prilagođavaju stalnim promjenama u društvu, a što je još važnije da i sami preuzmu inicijativu i doprinose pozitivnim promjenama u zajednici u kojoj žive. 

[1] Biti u stanju prepoznati i ovladati vlastitim emocijama, zastupati vlastite interese, ali i razumjeti emocije i potrebe drugih ljudi.

[2] Usvojiti asertivni način komuniciranja znači raditi na svojim komunikacijskim vještinama, ali i na samom sebi, tj. podizanju samopouzdanja. Ako vjeruješ da možeš pridonijeti svojim mišljenjem i da je ono vrijedno lakše ćeš i bolje iznijeti svoj stav. Asertivnim govorom na odlučan i pristojan način komuniciraš s drugima dajući im na znanje svoje osobne potrebe, želje i braneći svoja prava. Ovakva komunikacija se bazira na takozvanom Ja govoru. Ja izjave je potrebno vježbati nasamo i postupno uvoditi u stvarne životne situacije. Sastoje se od rečenica u kojima moraš jasno i smireno izraziti svoje mišljenje i osjećaje vezane za situaciju. Bitno je da ih uputiš pravoj osobi, te da svakoj pojedinačnoj situaciji prilagodiš svoj odgovor i ton glasa.

Anes Osmić