Inkluzija

Carstvo je drugarstvo

27.04.2016

Elma pohađa prvi razred u Osnovnoj školi Čengić Vila 1. Jedina je u razredu s Downovim sindromom. U njenom slučaju, to znači veliku pažnju drugova i drugarica iz razreda. Kad je u pitanju pomoć bilo koje vrste, oni se utrkuju ko će prvi do Elme. Najčešće se ponudi njih više nego što je pomoći potrebno. U tom slučaju Elma bira ko će joj pomoći. One koji navaljuju ponekad malo grublje odbije. Jedno Elmino odbijanje dobilo je (ne)očekivan odgovor. Pismo sljedeće sadržine: "Elma, nemoj se ljutiti što ti pomažem. Ja tebe volim. Ako sam ti dosadna, reci. I nemoj se ljutiti, mi te svi u školi volimo. Za lijepu Elmicu, voli te tvoja Umihana." Zamolili smo nekoliko prijatelja Školegijuma da pročitaju ovo pismo, uz pitanje: "Biti dobar očito nije tako jednostavno. Da li se dobrota može naučiti?" Odgovori koje smo dobili samo su uvod u veliki broj drugih, koje će, svako za sebe, dati sami čitaoci.

  • Neću reći ništa novo, ali mislim da stalno treba ponavljati istinu koja glasi: Najteže je biti dobar. Biti zao je privlačnije i lakše – samo pusti zloći koja čuči u tebi i evo, već si nekoga povrijedio, unizio, ismijao, gurnuo, osramotio, da ne govorim o još većem zlu jer se radi o djeci. Niko nije rođen samo dobar ili samo zao. Naše okruženje, ljudi, životne situ acije i naša vlastita spremnost da se borimo sa zlom, kao i vrijeme siromaštva i loše volje nedržavne politike – sve to utiče na naše brane koje gradimo prema zlu. Kad vidimo kako kćer nekog nebitnog političara u školu dolazi s vozačem i tjelohraniteljem, u nama se sve pobuni. Kad vidimo kako majka svoga nepokretnog sina u kolicima svaki dan vlasti tim rukama spušta sa četvrtog sprata i vraća na četvrti sprat jer u zgradi nema lifta, u nama treba da se probudi ne zlo ne go pobuna – ne treba šutjeti na takve pojave. A ponekad i pretjeramo u želji da se vidi koliko smo dobri – ali bolje i to nego ostati neosjetljiv na tuđu nesreću. Pismo ove divne djevojčice Umihane pokazuje koliko je o tome razmišljala i koliko joj je stalo. U školskom okruženju na učitelju/učiteljici je da djeci postavi granice do kojih mogu biti dobri, ali ne i nametljivi. I ta djevojčica kojoj se upućuje prevelika pažnja osjeti i reaguje kad djeca pretjeraju. Djeci treba dati do znanja da je ona sama, a njih ima toliko.

    Ferida Duraković, bosanskohercegovačka pjesnikinja

  • Ovo je zaista užasno dirljivo. Rasplakala sam se. Pokušala sam nešto napisati ali ništa nije bilo tako lepo.

    Rumena Bužarovska, makedonska književnica

  • Dobrota je dobar sluga, a zao gospodar.

    Divna Peškir, srbijanska književnica

  • Moja punica zna reći: čovjekove najbolje osobine ujedno su i njegove najgore. Život nas naime često dovodi u situaciju kada nas i naša dobrota čini lošima u očima drugih. Biti dobar zato nije nimalo lako. Ustvari, nemoguće je biti dobar svakome i biti dobar uvijek i ono što je u ovoj priči do bola dirljivo je dječja mudrost male Umihane, kojoj je nekim divnim čudom jasno ono što mnogim odraslim nije.

    Goran Vojnović, slovenački književnik

  • Dobrota se ne mora učiti jer nam je ona prirođena. O biološkoj osnovi dobrote piše zoolog Frans de Waal u knjizi Prirodno dobri – Podrijetlo ispravnog i pogrešnog kod ljudi i drugih životinja. No, za iskazivanje dobrote moraju postojati okolnosti. Uvijek postoje iznimke, ljudi koji ni pod kakvim pritiskom neće učiniti zlo drugom čovjeku. No, ako se dobro ponašanje kažnjava, a pogrešno ponašanje nagrađuje, u takvim okolnostima većina dobrih ljudi na kraju će popustiti. Na toj osnovi opstoje naoko različite pojave kao što su korupcija, vršnjačko nasilje ili politički kriminal. Dobrotu, dakle, ne treba posebno podučavati, već omogućavati tako što neće biti kažnjena, ismijana, omalovažena. Ostalo će učiniti naša priroda. Bolje rečeno, naša prirodna dobrota.

    Karmen Lončarek, profesorica na medicinskom fakultetu u Rijeci

  • Prije svega, Umihana je izabrala pravi put da svojoj prijateljici Elmi ponudi pomoć, ali i da iskreno i otvoreno stavi do znanja da se neće ljutiti ako Elma tu pomoć ne tre ba. Iskrenost je pravi put da ne dođe do nesporazuma, i mi trebamo učiti djecu svojim primjerom da se o svemu treba otvoreno razgovarati, pa da se čak i neugodne stvari mogu reći na lijep način, koji neće povrijediti drugoga. Situacija kada se djeca utrkuju i prosto nadmeću ko će pružiti pomoć školskom drugu/drugarici je potpuno razumljiva, i sa tolikom količinom dobrote teško se izboriti ☺ Zato je treba pravilno i pravedno rasporediti. Vjerovatno u Elminom razredu ima još načina da se ta pozitivna energija usmjeri i iskoristi na pravi način kako se Elma ne bi gušila u posljedicama dobrih namjera. Na Vaše pitanje da li se dobrota može naučiti, odgovorio bih riječima velikog španskog pjesnika Frederika Garsije Lorke: “Dobrota je najveća mudrost. Ljudi nisu dobri samo zato što su mudri, nego su i mudri zato što su dobri.” Porodica, škola, društvo – sve nas to oblikuje, pa i u tome hoćemo li biti dobra ili loša osoba (ako je moguće toliko pojednostaviti), ali i mi moramo raditi na sebi da budemo bolji, i taj proces traje cijeli život. Znam neke ljude koji u adolescentskom dobu nisu bili dobri ljudi, a sada su više nego dobri. Dakle, može se učiti – a da li se može i NAučiti kako biti dobar, zavisi od mnogo činilaca... Zaključio bih svoje mudrovanje da ne zamaram publiku, jer to nije moj stil ☺ Ipak, moram priznati da me je zaintrigiralo Vaše filozofsko pitanje može li se dobrota naučiti, pogotovo sada kada smo svjedoci nemilih događaja u školama. Da li bi se oni mogli izbjeći da su sudionici učeni i naučeni da budu dobri – sigurno DA!!!

    Mirsad Abdagić Kike, dječiji pjesnik i zabavljač

  • O ovoj tematici nezaobilaznu, izvrsnu knjigu napisao je naš uvaženi prof. dr. Mujo Slatina ("Od individue do ličnosti - uvođenje u teoriju konfluentnog obrazovanja") te je toplo preporučujem i njenom vrijednošću utemeljujem svoj odgovor, dakle: Dobrota, Pravda, Istina, Ljepota, Svetost - su objektivno važeće, ljudskoj prirodi imanentne vrednote na kojima treba temeljiti pedagoške norme i ciljeve. Ne samo da se dobroti može, nego mora poučavati, počev od ranog djetinjstva, u obitelji, školi i drugdje - neprestano. Mislim da nema niti jednog jedinog fenomena/pojavnosti gdje ne počivaju upravo objektivno važeće vrednote, no one se danas na različite načine i u obitelji i u školi relativiziraju (uglavnom prema principu: sve ima cijenu, ništa nema vrijednost). Roditelji, osobito učitelji (svih nivoa obrazovanja) neprestano trebaju tragati, uočavati i "ugrađivati" po(r)uke Dobra u odgojno-obrazovne (nastavne) sadržaje/komunikaciju. Jednom, promatram ponosnog tatu kako na ulici gazi mrava govoreći sinčiću: "Jesi li vidio kako sam ga sredio..." Koju poruku i pouku taj otac šalje djetetu? Da li se ikada zapitao kakvo čudo stvaranja jeste taj Mrav i kako može biti divan izvor (i uzor) raznolikih spoznaja... No to ovaj otac, a nažalost i današnja "ubrzana", kognitivna škola iz koje je obraz(ovanje) uveliko potisnut(o) i svedeno na upitno, "testovsko", inertno znanje, direktno vode svekolikom ljudskom otuđenju/zamrlosti/podložnosti manipuliranju i instrumentaliziranju.

    Amir Pušina, profesor na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu

Školegijum redakcija