Konferencije

O obrazovanju dok se boje ne rastope

17.05.2016

U organizaciji Network of Education Policy Centers (NEPC), u Cavtatu je 13. i 14. aprila održana konferencija „The Primary Colours of Education“ koja je okupila stručnjake iz oblasti obrazovanja iz različitih zemalja. Donosimo izvještaj o tome.

Kažete da su ovo primjeri iz udžbenika koji se trenutno upotrebljavaju u školama?, bilo je pitanje jednog od prisutnih na konferenciji Primary Colours of Education nakon predstavljenih rezultata istraživanja sadržaja udžbenika maternjeg jezika, historije, geografije i vjeronauke u osnovnim školama u BiH. Nakon što mu je odgovoreno potvrdno, među prisutnima je zavladao smijeh, čuđenje i nevjerica.

Evo nekih primjera:

Ljudske zajednice povezuju se na široj osnovi. Više međusobno povezanih rodova čine bratstvo, a bratstva stvaraju plemena. U cilju zaštite posjeda ili oblasti stvaraju se vojničke grupe, te od tog vremena rat postaje stalni pratilac ljudskog društva. Time se razvija patrijarhat. Kakve tačno veze patrijarhat i njegovo stvaranje ima sa vojničkim grupama i zaštitama posjeda, nije bilo jasno ni odraslima, a kamoli da bude djeci učenicima u čijim se udžbenicima nalazi ovaj primjer. Nadalje, autorice istraživanja, Dženana Trbić i Dženana Husremović, prikazuju dvije uporedne fotografije iz udžbenika povijesti: na jednoj se nalazi vojnik HVO-a, a na drugoj pripadnik Srpske vojske Krajine. Prva fotografija prikazuje mlađeg vojnika u onome što laik poima kao savremenu vojničku opremu (gotovo da se možemo prisjetiti tipskog vojnika holivudskih filmova). Pripadnik SVK je dijametralno suprotan: stariji čovjek u džemperu i kožnoj jakni, bez neke naročito vidne vojne opreme, čime se vjerovatno aludira na sliku starijeg seoskog domaćina koji nema ovu agilnost i vojnu spremnost hrvatskog vojnika.

Devet godina nakon inicijalnog istraživanja (Čemu učimo djecuAnaliza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta, FOD BiH, 2007), rezultati su i dalje poražavajući: i dalje su postojane one vrijednosti koje veličaju nacionalizam, potragu za (vjerskim i nacionalnim) identitetom, glorificiranje ratova i ratnih dešavanja... Reakcija prisutnih govori koliko su problemi sa kojima se bh. obrazovni kadar suočava na dnevnoj bazi da postaje imun i inertan na strašne dugoročne posljedice – zastrašujući kada se za njih čuje prvi put. Zaista, nevjerovatno je da se ovakvi primjeri mogu naći u udžbenicima i dvije decenije nakon rata.

No, nije bilo riječi samo o BiH, konferencija je bila međunarodnog karaktera o, najkraće rečeno, obrazovanju u svjetskom kontekstu. Izlagači i izlagačice su mahom sudionici i sudionice obrazovnih sistema u Rusiji, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Češkoj, Kosovu, Moldaviji... 

Bilo je riječi i o samoj teoriji i filozofiji obrazovanja, edukacijskoj psihologiji i pedagogiji, ali ni praktičnih primjera nije manjkalo uzevši u obzir da se mnogo predavača i predavačica susrelo sa istim problemima poput, recimo, korupcije u obrazovanju, različitih vrijednosnih aspekata u poučavanju, provođenja i inoviranja vannastavnih aktivnosti (npr. zelena pedagogija–održivi razvoj u Hrvatskoj) i sl.

Pojedinačni primjeri iz zemalja u našoj bližoj ili daljoj okolini pokazali su da dobre ideje postoje, ali da nisu podjednako provodive od sistema do sistema. Naprimjer, održivi razvoj se već sistemski uvodi u hrvatski NPP (kroz aktuelnu reformu školstva), ali je i dalje potrebno osvijestiti javnost o dobrim stranama uvođenja ove nove materije u škole. Kako je jedna od sagovornica rekla, u Češkoj je održivi razvoj uveden u edukacijske prakse, ali se njegova provedba pokazala neuspješnom. Njen je zaključak da konstantno gomilanje i dodavanje novih stavki u postojeći NPP nije efikasno ako ne preispitamo stare vrijednosti, odnosno ako su nastavni planovi i programi i dalje puni materije koja je u današnjim uslovima i okolnostima učenicima i učenicama nepotrebna, tj. retrogradna. Predstavljen je i model volontiranja kao svojevrsne vannnastavne aktivnosti koja bi, po dugoročnim vrijednostima koje razvija kod učenika, mogla postati dijelom redovne nastave. Dvogodišnji projekat NVO Forum za slobodu odgoja iz Zagreba, proveden u tamošnjim školama, govori da volonterski programi izuzetno dobro djeluju na djecu, i to ponajviše na onu problematičnu od kojih je sistem digao ruke. Takvi učenici i učenice u ovakvim aktivnostima ne nalaze standardnog pritiska od uspjeha ili iznevjerenog očekivanja; uspijevaju pronaći nešto čemu aktivno mogu da doprinesu i tome se vraćaju. Također, jedan od izlagača iz Holandije predstavio je primjer ljetne škole iz matematike i holandskog jezika, koja funkcionira po principu da se učenici dobrovoljno prijavljuju na ljetnu nastavu, odnosno predmete iz kojih žele bolji uspjeh, te u saradnji sa svojim nastavnicima i nastavnicama razrađuju model koji im najbolje odgovara za usvajanje gradiva. Za naš obrazovni sistem, ljetna škola u okviru osnovnog i srednjeg obrazovanja predstavlja potpuno drugi koncept (popravna nastava za đake kojima prijeti ponavljanje godine); kako bismo učenicima model ljetne nastave predstavili kao poželjan način provođenja ljeta?

Ono što je (makar iz posmatračke perspektive) zaista bilo najzanimljivije jeste preispitivanje funkcionisanja nastavničkih fakulteta, načina na koji se gradi odnos između budućeg obrazovnog kadra i učenika/učenica i koliko postojeća praksa zbilja funkcioniše. Profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, Jelena Vranješević, navodi zanimljiv primjer. Odbori za biranje nastavnika u Švedskoj su uključili djecu da mogu učestvovati u izboru onoga koji je, ako ćemo pravo, njima i najvažniji. Jednom prilikom su tražili nastavnika/icu matematike. Dok su ostali članovi odbora nadugo i naširoko preispitivali metodičke prakse kandidata, četrnaestogodišnji dječak je otvorio svoj udžbenik matematike, pokazao prstom na zadatak i zamolio profesora da mu objasni postupak – i to je bilo to, sve što je zaista potrebno da se spozna sposobnost i nastavnička umješnost. Nastavnički fakulteti su toliko fokusirani na odrasle da zaboravljaju na svoj primarni cilj – dijete.

Najbitniji zaključak ove konferencije jeste nužna potreba da se udalji od akademičnosti i akribičnosti – obrazovanje je sušta praksa, a promjena jedino može doći kroz izmjenu prakse, daleko od učenih papira i naučnih radova. Svjedoče tome i predstavljeni projekti volontiranja u školama u Hrvatskoj i ljetna škola bez prisile u Holandiji. Detektirati nedostatke je, izgleda, lakši dio posla. Potrebno se uključiti i djelovati u vlastitim sredinama, bez obzira koliko se taj trud ispočetka čini uzaludnim. To je poruka koju je moguće univerzalno prepoznati, primiti i usvojiti, bez obzira na razlike svakog pojedinog obrazovnog sistema.

J. Bajramović