Rodna jednakost

Akademska cijena majčinstva

30.05.2016

Godine 2000. postala sam prva dekanesa dodiplomskog studija na Berkeley univerzitetu. Iste sam se godine, primijetivši na pozdravnom predavanju brucošicama i brucošima kako je broj žena u amfiteatru prevazilazio broj muškaraca, bojažljivo zapitala je li revolucija, u kojoj kao feministica učestvujem od 70-ih godina, napokon završena? Je li ovo naša pobjeda? Ispostavilo se da nije: odmah sam istog tog popodneva, na mom prvom dekanskom sastanku, mogla vidjeti samo sjedokose muškarce. Samo sedmicu dana nakon toga sam na sastanku fakultetskog osoblja vidjela kako su žene činile manje od četvrtinu zaposlenih, i većina njih su bile pripravnice, asistenice, saradnice...

 

John Martinez Pavliga: Memorial Gate; Univerzitet Berkeley

Naš je tim na Berkeley univerzitetu proveo više od deset godina istražujući zašto toliko žena započne, ali ne završi karijeru u akademskom svijetu, odnosno zašto tako mali broj žena uspije dobiti zvanje redovnih profesorica, dekanesa ili predsjednica. Odgovor su, kao što ste vjerovatno pretpostavljali, djeca. Rađanje djece za žene predstavlja jednu vrstu poreza ili kazne po njenu akademsku karijeru, bilo da se radi o dodiplomskom studiju, borbi za mjesto redovne profesorice, dugom putu koji mora preći do kraja karijere, ili o penzionisanju. U svakoj od ovih etapa, rađanje djece ima donekle različitu ulogu. Zajedno sa Nicholasom H. Wolfingerom, napisala sam knjigu Do Babies Matter? Gender and Family in the Ivoy Tower, u kojoj smo se pozvali na nekoliko istraživanja  vezanih za karijeru u kojima su učestvovale desetine hiljada diplomanata i diplomantica, ali smo uključili i originalno istraživanje.

Najbitniji zaključak ovog istraživanja je taj da osnivanje porodice negativno utječe na akademsku karijeru žena. Za karijeru muškarca, imati dijete je prednost, dok je za ženu otežavajući faktor. Uvidjeli smo da žene koje napreduju u akademskoj karijeri za to plaćaju veću cijenu, jer su, u vrlo malo slučajeva, u braku i imaju djecu. Imamo priliku vidjeti kako je sve više žena na vodećim pozicijama, kao što su, recimo, predsjednice Ivy League fakulteta, dok u isto vrijeme primjećujemo mnogo veći broj žena, u braku i sa djecom, na takozvanim sekundarnim pozicijama, onim koje podrazumijevaju honorarni rad i ugovore na određeno vrijeme  (a kojih je sve više – ovo je, naime, akademski sektor koji trenutno najbrže raste). U ovom slučaju, činjenica da imamo više doktorantica znači i jeftiniju radnu snagu, što vodi do toga da je ustaljeni sistem napredovanja do pozicije redovne profesorice ugrožen.

Rađanje djece najveću ulogu igra na početku karijere. Tu se odlučuje ko gubi a ko dobija. Diplomantice i studentice postdoktorskog studija koje dijete dobiju dok studiraju ili dok su na postdoktorskom studiju imaju dva puta veće šanse nego očevi ili njihove kolegice koje nemaju djecu da odustanu od akademske istraživačke karijere. S druge strane, od univerziteta primaju jako malu ili nikakvu podršku. Štaviše, njihovi mentori i mentorice ih često odvraćaju od osnivanja porodice. Kao što jedna od učesnica našeg istraživanja, inače diplomantica na Berkeley univerzitetu, ističe: Postoji stav da je žena koja studira u trudnoći ili poslije nje dužna  fakultetu dokazati da je u stanju dobiti diplomu, čak i ako, prije te trudnoće, nismo sumnjali u njene sposobnosti ili ambicioznost.

Kao primjer možemo uzeti slučaj jedne fizičarke na postdoktorskom studiju koja je odlučila tužiti fakultet na kojem je radila (slučaj je završio nagodbom): njen ju je mentor stavio na crnu listu nakon što je rodila, a odbio joj je napisati pismo preporuke dok je bila trudna, ukoliko se, nakon poroda, u kratkom roku ne vrati na posao.

Potrebno je reći kako ogroman broj žena koje imaju djecu u startu odustaje od akademske karijere, jer je vide kao nekompatibilnu sa osnivanjem porodice. U studiji u kojoj su učestvovale studentice i studenti doktorskog studija na Univerzitetu California, 70% žena i više od 50% muškaraca kazalo je kako smatra da istraživačka karijera na univerzitetu nije pogodna za porodični život. U slučajevima gdje su oboje supružnika doktorirali, jedno od njih mora prednost dati karijeri onog drugog. Taj zadatak najčešće pripadne ženi. Čak i kada karijera supruga nije akademska, ona često ograničava njenu vlastitu. Ovo ilustrira primjer jedne diplomantice biologije koja je učestvovala u našoj studiji, koja kaže:

Moj suprug ima posao koji voli, ali je potrebno da živi u ovom gradu. To znači da su opcije mog postdoktorskog studija, ali i karijere značajno ograničene. Štaviše, mislim da su šanse da ostanemo u ovom gradu a da ja dobijem šansu da nastavim akademsku karijeru skoro nepostojeće. Međutim, mislim da mi to više nije ni bitno.

Pređimo na pitanje razgovora za posao:

Iskustvo koje sam imala na jednom razgovoru za posao: nakon što sam spomenula kako imam dijete, izraz na licu jednog od članova odbora totalno se promijenio i posao, naravno, nisam dobila. Iako ima more drugih razloga da ne dobijem taj posao, znam da to što imam dijete nije pomoglo, kaže jedna učesnica našeg istraživanja. Istraživanje je pokazalo da majke unutar akademskog svijeta češće dobivaju zaposlenje na pozicijama koje su sekundarne, ili se jednostavno odlučuju napustiti karijeru u akademskom svijetu.

Nije sve tako crno: to što radite na sekundarnim pozicijama (vanjske saradnice, asistentice, pod honorarnim ili ugovorom na određeno vrijeme) nije znak da je vaša akademska karijera završila. Naše je istraživanje pokazalo da dobar dio onih koji hljeb zarađuju na honorarnim pozicijama na kraju ipak dobije šansu da napreduje u smjeru dobivanja zvanja redovnih profesorica. Istina je, međutim, da žene koje nisu u braku i koje nemaju djece imaju veće šanse da odmah dobiju poziciju gdje je napredovanje u akademskom smislu jednostavnije (skoro iste kao oženjeni očevi), nego li udate žene, majke ili neoženjeni muškarci.

Ono što se naziva periodom pretis-lonca, odnosno prelaznim periodom od docentice do mjesta redovne profesorice, traje od četiri do sedam godina. Na kraju ove etape, univerzitet odlučuje da li napredujete ili ispadate, odnosno da li vam daje stalnu poziciju ili vas otpušta. Dobro je poznato da se ta pozicija rjeđe daje ženama nego muškarcima. Porez na bebe, odnosno kazna za rađanje posebno je prisutna na polju prirodnih nauka, ali, istini za volju, čak i žene bez djece ove pozicije dobivaju manje od muškaraca. To što na ovoj kritičnoj prekretnici manje žena dobije stalne pozicije ima i druge razloge. Uvidjeli smo, naime, da su žene koje dobiju zvanje redovnih profesorica, često same – imaju veću stopu razvoda, manje ih se odlučuje za brak, a imaju i manje djece nego njihove kolege, profesori. Prema našem istraživanju, među redovnim profesorima i profesoricama, 70% muškaraca su u braku i imaju djecu, dok je kod žena taj procenat 40%.

Žene koje dobiju ovo zvanje imaju veći procenat stagnacije u sredini karijere nego muškarci. Njima je potrebno više vremena da od vanredne profesorske pozicije dođu do redovne, koja je na vrhu akademske ljestvice. Međutim, ovo je prvi period u njihovoj karijeri kada uloga djece nije toliko naglašena. Razlog možemo tražiti u činjenici da su često djeca već odrasla. Jedan od razloga za stagnaciju može biti i taj što staromodni, rodno stereotipni sistem ženama često više dodjeljuje drugačije zadatke, u smislu univerzitetske podrške ili mentorstva. Međutim, u ovoj je etapi, u borbi za mjesto redovnih profesorica, brak pozitivan faktor i za žene i za muškarce.

Žene i muškarci u penziju idu otprilike u istoj dobi, ali žene imaju manja primanja. Njihove su penzije, u prosjeku, za 29% niže od onih koje imaju muškarci. Ovo je, dijelom, rezultat porodiljskog odsustva, jer sa svakim djetetom koje rodi, ženi se smanjuje plaća. To je, kumulativno, rezultat vremena i novca koje je izgubila u ranijem periodu. Naravno, djeca nemaju takav efekat na plaće očeva. 

Rađanje kažnjava sve žene u akademskom svijetu, međutim, kada pričamo o akademskom svijetu prirodnih nauka (biologija, fizika, inžinjerstvo, matematika), kao i nekih disciplina društvenih nauka, ta kazna više dolazi do izražaja. Žene su, naime, u rekordnim brojevima, odgovorile na pozive da se većim brojem uključe u izučavanje prirodnih nauka tako da danas imamo situaciju u kojoj je broj žena doktorantica u ovim oblastima znatno veći, čak i u poljima inžinjerstva ili hemije, u kojima tradicionalno dominiraju muškarci. Istina je, međutim, da je broj žena koje odustaju od karijera u ovim oblastima također velik. Ovo znači ogromne gubitke, što zbog obrazovanog i talentiranog kadra, što zbog ekonomskih ulaganja – američka vlada uloži nekoliko stotina hiljada dolara za podržavanje jedne osobe kroz doktorski i postdoktorski studij. Odustaje se najčešće u ranim godinama postdoktorskog studija: žene koje imaju djecu u ovoj fazi duplo su sklonije mijenjanju karijere u odnosu na druge žene. Jedna od učesnica u našem istraživanju, postdoktorantica u oblasti neuronauke koja je nedavno rodila, kazala nam je:

Ne vjerujem da ću ikada biti u prilici da dobijem status redovne profesorice i ljudi su mi to otvoreno rekli nakon što sam dobila dijete. Kad malo analiziram situaciju, oko sebe vidim dosta ljudi kojima su određene pozicije nedostupne zbog osnivanja porodice.

Zbog čega je akademska karijera toliko problematična za žene koje su majke? Veliki dio odgovora leži u činjenici da je akademski put rigidan i jasno zacrtan, da ne dozvoljava odsustvo i da osobe koje ga odaberu najveći pritisak osjećaju na samom početku akademske karijere. Većina doktorata, ali i redovnih profesorskih zvanja, dobiva se u ključnoj deceniji između tridesete i četrdesete godine. U toj istoj deceniji žene postaju majkama, ukoliko se uopće odluče na taj korak. Niska stopa porođaja nije slučajna kada su u pitanju žene sa zvanjem redovnih profesorica – dosta njih vjeruje da prvo treba da dobiju to zvanje (što najčešće dolazi u dobi od 40 godina) kako bi mogle zasnovati porodicu. S druge strane, univerziteti im ne nude podršku u smislu pružanja šanse za fleksibilniji akademski put ili formiranja programa koji podržavaju osnivanje porodice, kako bi one mogle na uspješan način kombinirati karijeru i rađanje.

Rješenje? Umjesto akademske, karijeru tražiti u oblasti prava ili ekonomije?

Iako brojevi govore kako u ovim poljima žene profesionalno dobivaju skoro polovinu zasluga (isto se dešava i u akademskom svijetu), problemi su isti, a položaj žena u piramidalnoj strukturi veoma je sličan: nekoliko njih je na vrhu (na rukovodećim pozicijama menadžerica, direktorica, predsjednica univerziteta, vodećih naučnica), dosta njih je na srednje rangiranim, administrativnim pozicijama, a ogroman broj danas je na pozicijama koje nazivamo sekundarnim, bilo na mjestima honorarnih zaposlenica, vanjskih saradnica, konsultantica ili asistentica, gdje su izgubile ili odustale od utrke. Nesrazmjeran je, naime, procenat žena koje su majke na ovakvim pozicijama. One, pak, koje su dosegle najviše pozicije u svim ovim profesijama to su učinile nauštrb rađanja. Istraživanje koje je provedeno uzimajući u obzir tri nivoa menadžmenta zabilježilo je da je 49% žena na tim nivoima u braku i sa djecom, u odnosu na procenat od 84% kada su u pitanju muškarci.

Potrebno je da žene budu upornije na sastancima akademskog osoblja, da u startu pregovaraju iznos svoje plaće, da se bore za pravičniji proces napredovanja u karijeri, tvrdi Sheryl Sandberg u knjizi Lean in, u kojoj ispituje zašto žene ne napreduju u ostvarivanju liderskih uloga. Ona nudi nepobitna i zdravorazumna rješenja koja mogu pomoći u osnaživanju žena da dostignu svoj potencijal (Sheryl Sandberg je inače izvršna direktorica u Facebooku, aktivistica i autorica). Međutim, kada, kao žena, morate napustiti sastanak akademskog osoblja jer morate otići po dijete u vrtić ili, ukoliko vaše dijete doji i morate otići da ga nahranite, ovakav pristup vam neće biti dovoljan da u karijeri napredujete na isti način kao i muškarci.

Svima nam je jasno kakve je to strukturalne promjene potrebno donijeti kako bismo učinili da pravila igre budu jednaka za sve. Ove su promjene manje-više slične za sve ove oblasti: plaćeno porodično odsustvo, kako za majke, tako i za očeve, posebice nakon rođenja djeteta, fleksibilno radno vrijeme, fleksibilan put napredovanja u karijeri, drugačija politika reinkorporiranja, jednakost u platnim listama, podrška u brizi o djeci, podrška u dualnim karijerama. Svi univerziteti i kompanije koje su prihvatile ovakav pristup, zabilježile su napredak, kako na polju zapošljavanja tako i na polju zadržavanja radnika/ca. Na Univerzitetu Berkeley je, recimo, nakon uvođenja nekoliko novih pravila koja su išla u prilog zaposlenima koji su roditelji (uključujući plaćeno odsustvo očeva), zabilježen veći stepen zadovoljstva radnim mjestom među zaposlenima koji su roditelji, kao i veći broj djece koja se rađaju u porodicama docenata i docentica.

Vrijeme je da se žene pozabave porodičnom politikom i zahtijevaju donošenje odluka koje će im bar pružiti šansu da se izbore da imaju oboje, kako uspješne karijere tako i djecu.

Autorica: Mary Ann Mason

Originalni tekst In the Ivory Tower, Men Only

Prevela: Merima Dervišić

Školegijum redakcija