Inkluzija

Posebne igračke za svagdašnje potrebe

14.06.2016

"Primjer kako djeca s poteškoćama u razvoju mogu pomoći, a ne samo očekivati pomoć od drugih" – Mersudin Kadrić, pedagog Centra Vladimir Nazor

Mirzeta Kaltaka i Adnana Kurtija upoznao sam u radionici Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Vladimir Nazor dok su radili na izradi didaktičkih materijala i igračaka. Na prvi pogled bio sam iznenađen načinom na koji režu, turpijaju, farbaju i upravljaju mašinama. Oni nisu bili iznenađeni mojim predrasudama. 

Mersudin Kadrić, pedagog centra, objasnio nam je da Centar prije svega vrši procjenu sposobnosti svojih učenika, zatim ih obučava za rad s obzirom na njihove sposobnosti, a potom ih uključuje u radionice gdje učestvuju u izradi materijala i igračaka koje poklanjaju inkluzivnim obrazovnim institucijama: Kao što vidite, oni su sposobni. Mirzet je jedan dan bio bolestan i ja sam farbao umjesto njega i morao sam se vraćati nekoliko puta jer mi ostaje bijelo. On to bolje radi. Mi procijenimo njihove sposobnosti, prilagodimo zadatke i onda oni rade. Oni vole ovu radionicu i rade koristan posao. Sedamdeset posto posla ovdje urade učenici, nema šanse da bi nastavnici ovo mogli sami uraditi. Pogledajte sav didaktički materijal koji su oni napravili rukama – pokazuje nam gospodin Kadrić igračke koje su napravili: kocke,  brojevni štapovi, valjkasta slagalica, didaktički toranj, didaktičke letvice, stalak s geometrijskim oblicima, stalak s obojenim prstenovima, i druge. Svrha im je ozabaviti učenje. Naprimjer, dijete baca kocku a potom treba da na kartici prepozna broj koji je na kocki. Kocke, također, služe i za računanje. Ako kocka pokaže broj tri, dijete ga na kartici nađe i potom iza njega stavi znak plus. Nakon ponovnog bacanja novi broj upisuje iza znaka plus i izračuna zbir dva broja.

Sve to korisnici dobiju džaba. Tako su u hotelu Hollywood 30. maja učenici i osoblje Centra Vladimir Nazor podijelili pakete inkluzivnih materijala i igračaka direktorima inkluzivnih obrazovnih institucija Kantona Sarajevo. Pakete u vrijednosti 150 KM te institucije dobile su besplatno, zahvaljujući solidarnosti i radu učenika Centra.

Rad učenika ipak ne ostane nenagrađen. Na kraju svakog polugodišta dobiju simbolični honorar od 50 do 100 KM, koji učenici zovu plata. slika didaktičkih materijala

Kako u BiH ne postoji niti jedna firma koja izrađuje ove materijale, gospodin Kadrić smatra da bi se proizvod mogao brendirati i izaći na tržište, čime bi se obezbijedila plata za učenike Centra, ali i druge osobe sa poteškoćama za koje bi se tada otvorila radna mjesta: Svega 10 paketa izrađeno je za potrebe Centra Vladimir Nazor; sve ostalo smo podijelili drugim obrazovnim institucijama. Pri izradi materijala koristimo bukovo drvo i boje na eko bazi koje su sigurne za djecu. Niti jedna firma u Bosni i Hercegovini ne proizvodi ove materijale koji su potrebni djeci sa poteškoćama pri razvoju njihovih sposobnosti. Uz materijale pripremili smo uputstvo o korištenju u printanoj i elektronskoj formi, kaže Kadrić.

Sve navedeno desilo se u sklopu projekta Podrška inkluzivnom obrazovanju djece predškolske i mlađe dobi izradom didaktičkih igračaka i materijala, koji je podržao Fond otvoreno društvo BiH.

Prema riječima direktora Centra Zulfe Ahmetovića, prevazišli su svoja očekivanja i imaju ambiciozne planove: Želimo biti centar korisnih stvari. U današnjoj ekonomskoj situaciji škola mora napraviti model samoodrživosti.

U ime Fonda otvoreno društvo BiH obratio se njihov predstavnik Osman Zukić, koji je prezadovoljan načinom izvedbe projekta, ističući da je ovo jedan od rijetkih projekata kojim se ostvaruje dugoročna korist za društvo: Fond otvoreno društvo ističe da je jako bitna održivost projekta, tj. da se njegovom prezentacijom zainteresuju drugi da nauče i urade nešto slično. Škole mogu na osnovu ovih materijala izrađivati vlastite materijale, kopirati ih i umnožavati za svoje potrebe.

Volja za nastavkom rada postoji, međutim, za izradu većeg broja materijala potrebna je CNC mašina: Mnogo se vremena i materijala izgubi na rezanje oblika. Kada krugove režete rukom dosta materijala propadne. CNC mašina radi na osnovu slike koju joj zadate računarom. Pomoću nje se može izraditi više materijala i izbjeći dio posla prilikom kojeg su moguće povrede. Pored toga, potreban nam je i industrijski usisivač koji usisava prašinu. Bez njega je nemoguće raditi, cijela bi radionica bila prekrivena prašinom. Općina Novo Sarajevo radi na projektu kojim se škole opremljuju mehatroničkim stolom koji košta otprilike 8000 KM, a nije funkcionalan kao CNC mašina. Mi smo pronašli ovu mašinu za 10.000 KM, ali nemamo sredstava da je kupimo. Industrijski usisivač koji trebamo košta oko 1000 KM. Problem donatora jeste u tome što se oni ne razumiju u ove mašine i najčešće žele da ispoštuju projekat, a ne da nabave nešto što je zaista potrebno (Profesor Centra, Hamza Patković).

Pored poteškoća s kojim se susreću u radionicama Centra koje su vezani za radnu opremu, Mersudin Kadrić izrazio je zabrinutost za budući život učenika Centra: Učenici u Centru mogu biti do 21. godine. Gdje će oni nakon toga? Razgovarao sam i sa ljudima u Ministarstvu, ni oni ne znaju. Prije rata djeca sa smetnjama u razvoju imala su cjeloživotni program koji je podrazumijevao rad u radionicama. Danas, nakon škole oni su prepušteni sebi. Na taj način smo dobili ideju da otvorimo Udruženje Zajedno naprijed koje će u suradnji sa Centrom Vladimir Nazor i Udruženjem Skakavac omogućiti učenicima da rade u zaštitnim radionicama, izrađuju korisne materijale, pomognu društvu, zarade novac i na taj način ostvare određen nivo samostalnosti.

Zaštitne radionice su mjesta na kojima rade osobe sa smetnjama ili invaliditetom, a koje za cilj imaju da uključe takve osobe u radni odnos, omoguće im da postignu finansijsku samostalnost i da budu od koristi sredini u kojoj žive tako što će pomoći njenom razvoju.

U Centar često dolaze roditelji i pitaju gdje će njihova djeca kada napune 21 godinu? Šta da im kažemo? Nakon Centra oni se zatvaraju u svoja četiri zida i izoliraju od društva. Odu jedan dan u neko udruženje i to je sve. Roditelji su zabrinuti, šta kad oni umru, ko će ih uzeti? Zato je jako bitno da se svojim radom osamostale (profesor Hamza Patkić). 

Učenici Centra Vladimir Nazor odlučili su da pomognu društvu izradom didaktičkih materijala i igračaka koje su potrebne djeci sa poteškoćama u razvoju, a ne proizvode se nigdje u Bosni i Hercegovini. Oni imaju namjeru, volju i sposobnost da pomognu inkluzivnim obrazovnim institucijama u cijeloj Bosni i Hercegovini, i tako obezbijede određen nivo finansijske samostalnosti i za sebe. Nadaju se da će neko prepoznati važnost zaštitnih radionica i pomoći im da to ostvare. Ali i ako ne dobiju CNC mašinu, oni će, kako kažu, nastaviti izrađivati ove materijale kako znaju.

Pogledajte i video.

Armin Stefanović