Komentar

Hirurg s čačkalicom

19.06.2016

Ovih dana, tačnije 7. 6. 2016. godine, usvojen je novi Pravilnik o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo (Broj: 11/04-02-21208/16). U vijesti objavljenoj na stranici Kantonalnog ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade stoji još da se tim pravilnikom reguliše način vrednovanja i ocjenjivanja učenika osnovnih i srednjih škola, načini provjeravanja njihovog znanja, vještina, sposobnosti i primjene stečenih znanja, kao i okvirni kalendar pisanih provjera znanja. Pravilnik je, prema ovoj vijesti, usvojen tako što ga je Ministar donio. Dobro. Dobro je i što je uz vijest prikačen tekst novog pravilnika. I dobra je stvar da se u Pravilniku pominju ishodi, pa je formalno-verbalno ostavljena mogućnost da se akt primijeni i na refomisani program. Nije dobra stvar što se ovo Ministarstvo nastavlja u javnosti predstavljati kao nesposobno da donese jedan pravno i jezički jasan i tačan akt.

Foto: Hutty Mcphoo

Kao što je to već na drugom mjestu pokazano (bez demantija ili bilo kakve reakcije iz Ministarstva), ne definišu se svi pojmovi, a i oni koji se definišu ne definišu se svi korektno. Naprimjer (u članu 2, Definicije pojmova) – Vrednovanje je kontinuirano i sistematično prikupljanje podataka u procesu učenja i postignutom nivou kompetencija... (2.2) – definicija nije tačna; vrednovanje nije prikupljanje podataka, nego utvrđivanje vrijednosti nečemu (recimo učeničkom postignuću), a koje se ostvaruje između ostalog prikupljanjem podataka.[1]

Ovaj problem s pravničkim mucanjem još je vidljiviji u definiciji eksterne mature –  Eksterno ocjenjivanje učenika vrši se na kraju devetog razreda osnovne škole putem polaganja mature. (2.5) – ne kaže se ŠTA je ocjenjivanje, nego KADA se vrši. Ovakav bi odgovor učenika petog razreda bio vrednovan kao pogrešan, odnosno kao neodgovor, odnosno kao odgovor nekoga ko nije razumio pitanje. I bio bi ocijenjen jedinicom. Ali petačiće u Ministarstvu niko ne ocjenjuje, jer je uglavnom svakoga baš briga šta to Ministarstvo radi.

Također, i ovdje se ministar prof.dr. Kazazović s.r. potpisuje pod tekst čiji autor ne poznaje najbolje bosanski (hrvatski, srpski), odnosno ima problem sa sintaksom. U članu koji opisuje opšte tehnike ocjenjivanja, na prvi dio rečenice –

Opšte tehnike su – vezuju se pogrešno predikati: ocjenjivanje se koristi...; ocjenjivanje...; ocjenjivanjem...ocjenjivanjem...;

Još je gore, međutim, što se tehnike uopšte ne opisuju. Iz Pravilnika se ne vidi KAKO se ocjenjuje (tehnika!) nego ŠTA se se ocjenjuje. Nepoznavanje bosanskog (srpskog, hrvatskog) jezika rezultat je načina na koji se taj jezik uči; kao skup pravila, a ne kao sredstvo izražavanja misli. Budući da jezik ipak služi izražavanju misli, a ne skupljanju akademskih bodova i pisanju udžbenika naših jezika, on na sve strane pokazuje koliko školovani ljudi ne misle. Od internet foruma do pravilnika Ministarstva obrazovanja, armija formalno obrazovanih ljudi piše i govori nesposobna da poveže početak s krajem rečenice, da ne miješa šta, kako i kada... Što bi u kafani bilo jezičko cjepidlačenje, ali u zakonu je preduslov za njegovu primjenjivost.

A tome na ruku ide i ovaj pravilnik, tek jedan u nizu akata koje Kazazovićevo ministarstvo iz nekog zakulisnog agendskog razloga brzopleto donosi posljednjih godinu dana. Da pitate ministra zašto se pravilnikom koji potpisuje 2016. godine ocjenjuju učeničke sveske, a ne naprimjer njihovi školski facebook profili (ili neki drugi digitalni oblici njihovog rada i izražavanja), on bi se vjerovatno samo počešao obrvama po čelu. Ovaj pravilnik je najsličniji limarskom krpežu na dotrajalom golfu dvojci, u kojem se naše obrazovanje trucka od izbora do izbora. A potpisnik tog pravilnika hirurgu koji čačkalicom izvodi otvorenu operaciju srca.

Zastarjelost i načelna antireformska orijentacija ovog pravilnika najbolje se vidi u članu 7, kojim se definiše vrednovanje učenika s poteškoćama u razvoju:

Načine, postupke i kriterije vrednovanja učenika s poteškoćama, koji savladavaju nastavne sadržaje po individualno-edukacionim i individualiziranim programima, uključujući i vladanje, nastavnici trebaju prilagoditi mogućnostima i sposobnostima učenika (7.2).

Da pitate hirurga s čačkalicom zašto se ovako ne ocjenjuju svi učenici, a ne samo posebni, opet bi vam odgovorio obrvama.

Zašto se svakom učeniku ne bi prišlo poštujući njegove mogućnosti i sposobnosti, što je upravo i smisao reforme za koju se Kazazovićevo ministarstvo zalaže?

Zato što se za takvu reformu ovo ministarstvo zalaže samo deklarativno. Ono pominjanje ishoda, to je statistička greška u ovom dokumentu od skoro 3.300 riječi. Ovo je ministarstvo, kao i ono hrvatsko, protiv koga je na ulice izašlo 30.000 građana, konzervativno i kao takvo svim svojim bićem protiv svake reforme koja bi uzdrmala klijentelističku vlast.

Ideja da ocjenjivanja u modernoj školi uopće ne bi trebalo biti, jer se rezultati obrazovanja ne mogu svesti na pet cifara, svjetlosnim godinama je daleko od te vlasti i njenih fino podmazanih anonimnih točkića.

Ocjenjivanje je jadan i iznuđen odgovor ugašene prosvjete na neoliberalnu devastaciju obrazovanja. Ocjene nisu nagrada ili kazna za učenje i neučenje, rad i nerad, znanje i neznanje, nego najefikasnije sredstvo autoriteta nastavnika, mehanizam pedagoške ucjene na kojoj taj autoritet stoji. Zato je ovaj pravilnik usvojen donošenjem u ministarstvu; jer mu se niko nije suprotstavio u zbornici, u kojoj bi protiv njega trebali ustati svi. Ili barem oni u njoj kojima je lojalnost učeniku iznad lojalnosti stranci, narodu, naciji i tradiciji.

[1] Sa narednim stavom – Ocjenjivanje je vrednovanje svih važnih činilaca o učeničkim postignućima... (2.3) – bespotrebno je iskomplikovana razlika između vrednovanja i ocjenjivanja. Ocjenjivanje bi bilo, recimo, ako se već insistira na nijansama, brojem ili frazom iskazan rezultat vrednovanja.

N. Veličković