Kao iznenađenje za sve one koji tvrde da je učenicima srednjih i osnovnih škola jedino bitna ocjena i ekskurzija, te izvlačenje od odgovaranja i testova, upriličena je amaterska predstava grupe učenika sarajevskih srednjih škola u Art kinu Kriterion u Sarajevu. Ulaz je bio besplatan i svi zainteresovani su bili pozvani da prisustvuju dramskom prikazu nekoliko ključnih problema obrazovanja – onako kako ih vidi grupa đaka. Nakon predstave gledaocima je bilo omogućeno da viđeno prokomentarišu i daju svoje prijedloge za poboljšanje obrazovnih prilika.
Te lude sedamdesete
Predstavljena u formi neobaveznog razgovora među učenicima jednog razreda neposredno prije časa, predstava tematizira nekoliko problemskih jedinica: loše i zastarjele udžbenike, pristrasne i egocentrične nastavnike i općenite predrasude – nastavničke, tako i učeničke. Također, svaka je tema popraćena odgovarajućim primjerom, a svaka je situacija imala svoje stvarno mjesto i vrijeme radnje u nekoj od škola koje učenici pohađaju – koliko god nevjerovatne ili apsurdne bile. Naročito je slikovit primjer praktične nastave za vrijeme koje profesorica ne dozvoljava jednom od učenika da se nasloni na bolnički krevet, jer bi „mogao dobiti sidu“. Učenik joj, iznenađen, odgovara da ih je nedavno učila da se sida ne može prenijeti socijalnim kontaktom – zagrljajem, dodirom itd. Međutim, udžbenik po kojem učenici spremaju ovaj predmet datira iz davnih sedamdesetih godina, kada je ova bolest bila tabu tema i kada se, zaista, mislilo da se prenosi poput gripe, čime su i bolesnici bili dodatno stigmatizirani. Problem zastarjelih i neadekvatnih udženika je tako predstavljen u svom najgorem mogućem rezultatu: u razlici između onog što je činjenica i onog što se navodi u knjizi, što (u konkretnom slučaju) može rezultirati stigmom, bespotrebnim strahom i neznanjem. Također, jedan od nevjerovatnih primjera je istjerivanje jedne učenice iz razreda, zato što se „usudila“ ispraviti grešku profesorice kod obrade nove nastavne jedinice. Učenici postavljaju pitanje: „Zar nastavnik/profesor ne može pogriješiti? Zar učenici nemaju pravo da pitaju nastavnika, eventualno i isprave, ukoliko imaju potrebu? Zar je svaka korekcija od strane učenika osuđena na odlazak kod direktora, disciplinske mjere i pristrasnost?“
Imaš problem? Riješi ga!
Nisu ovi đaci upirali prstom samo u jednom smjeru. Naprotiv, i sebe su navodili kao krivce i povremene inicijatore problema (bježanja sa časa, prevare pomoću kojih odgađaju kontrolne i ispitivanja itd.). Međutim, jasnoća s kojom su oprimjerili sve stvari koje ih muče – poput čestog profesorskog stava o neprogriješivosti i apsolutnosti znanja, koji onemogućava učenicima da budu kreativni i da propituju činjenice – jasan je pokazatelj da škola može biti najljepše doba, ali ukoliko se svi potrude da obrazovanje izvedu iz mračnog doba. U suprotnom, sve se može završiti na jalovom zaključku jednog od gledalaca – „Tako je oduvijek bilo i tako će biti – tu se ne može ništa promijeniti“.