Iz dječije perspektive

Zamislite da ste dijete

Radni dan đaka

Edina Međić

01.11.2019

Zašto trinaestogodišnje dijete ima duži radni dan od odrasle osobe? Zašto nam djeca nisu nasmijana?

Foto: Alex Linch / Shutterstock.com

Često slušam kako nam je svaka nova generacija učenika i učenica slabija od prethodne, manje zainteresovana za učenje i za školu uopšte. Djeca su, po mišljenju odraslih, lijena i puna nekog bijesa, te se opiru autoritetu, loše ponašaju, nemaju koncentracije...

Većina smatra da je za to krivo stanje u društvu, zauzetost roditelja, tehnologija, ali mislim da se na jedan aspekt tog problema obraća malo pažnje. Imala sam priliku da pratim život i rad jednog učenika osmog razreda osnovne škole i želim podijeliti to iskustvo. Riječ je o učeniku koji je od škole udaljen petnaest minuta hoda, koji nema egzistencijalnih problema i problema s učenjem. To znači da su ostvareni uslovi za normalno školovanje. Sad vas molim da se na trenutak stavimo u poziciju trinaestogodišnjaka u našem obrazovnom sistemu. Zamislite da ste dijete!

Škola počinje u sedam sati, ali ustaješ u šest jer je sa trinaest godina jako važno kako izgledaš. Iako spavaš osam sati, pospanost ti ometa koncentraciju cijeli prvi čas. S njom se boriš i na petominutnom odmoru dok pokušavaš brzo i tiho stići iz jednog krila škole u prizemlje. Vučeš tešku torbu i pokušavaš nikog ne okrznuti njome. Ulaziš u sljedeći kabinet i sjedaš na mjesto koje ti je određeno. Dok pripremaš stvari – ulazi nastavnik i počinje čas.

Ne uspiješ ni predahnuti, a već se nađeš u svijetu stranog jezika koji nema nikakve veze sa gradivom izučavanim od sedam sati. Voliš jezike i lekcija je zanimljiva, ali stomak ti signalizira da je vrijeme za doručak. Na velikom odmoru moraš brzo odnijeti stvari u sljedeći kabinet i otrčati do školske kuhinje ili obližnje pekare. Na oba mjesta možeš naći samo peciva, a ako i poneseš nešto od kuće – nećeš to uspjeti polako pojesti. Već ti zvoni za početak časa.

Preseljavaš se u svijet matematike i boriš s teškim zadacima. Sva sreća – razumiješ ih, a i nastavnica je spremna da ti pojasni ako te nešto zbuni. Ipak izlaziš iz te borbe s velikim umorom jer vas plan rada tjera da radite ubrzano. Četvrti i peti čas pažnja opada, ali se tjeraš da pratiš predavanje. Što više savladaš na času – manje je posla kod kuće.

Treba ti malo predaha, no na šestom času moraš odgovarati. U hodu pojedeš čokoladicu i boriš se sa tremom. Nije to zbog gradiva, već treba ustati i pričati pred cijelim razredom. Nekako sakriješ strah, staviš masku i samouvjereno odgovaraš na pitanja. Obraduje te odlična ocjena, ali taj osjećaj uspjeha blijedi kad staviš tešku torbu na leđa i kreneš kući. Razmišljaš o obavezama koje te čekaju kod kuće.

 

Pročitajte i prethodni Edinin tekst — Pismo učiteljice: Izvini, gospođo reformo

 

Predahneš uz omiljeno jelo i ispričaš ukućanima šta se dešavalo u školi. Već je trinaest sati i počinje tvoja druga smjena.

Rasporediš šest sveski i knjiga ispred sebe i radiš zadaću. Imaš sreće jer je nema puno – tri zadatka iz matematike, dva iz jezika, priprema za pismenu vježbu, četiri pitanja iz geografije i crtež iz tehničkog – ali to radiš dva sata.

Praviš pauzu za ručak, pa onda nastavljaš. Učiš nove lekcije i ponavljaš za sutra. Sutra je i test iz fizike, a ne razumiješ određene zadatke, pa tražiš pomoć roditelja. Oni uzimaju udžbenik da ponove gradivo i ostaju šokirani. To što ti sad učiš oni su učili u srednjoj školi i nikako im nije jasno otkud taj obim gradiva u osnovnoj školi. Možda bi trebali malo češće da pregledaju tvoje knjige, pa će im biti jasnije tvoje smjene smijeha i potištenosti koje se tako često javljaju. Nisu to samo hormoni.

Tek u osamnaest sati sve ostaviš jer ne možeš više. Trebaš još čitati lektiru, ali ti je dosta svih vrsta knjiga. Uzimaš mobitel i bježiš u virtuelni svijet... I tako 175 dana u godini...

Ovo je samo jedan običan dan u kojem nije bilo nikakvih sukoba i problema koji su česti. U ovom danu nema vannastavnih aktivnosti koje bi ga učinile još dužim.

Kakav li je tek dan djeteta koje putuje do škole ili onog koje ima problema?

I gdje je tu odmor, druženje i zabava? Gdje je sretno djetinjstvo? Zašto nam trinaestogodišnje dijete ima duži radni dan od odrasle osobe? Zašto nam djeca nisu nasmijana?

Krajnje je vrijeme da počnemo s nekim vidom profesionalnog usmjeravanja i izbornim predmetima. Djeca su nam ogorčena i nemoćna. Stalno šalju pozive upomoć, ali malo ko ih čuje. U kakve ljude će ova naša djeca izrasti?

 

Ova vam je tema zanimljiva? Pročitajte također: Učenici ne spavaju dovoljno – nastava počinje prerano • Bioritam • Sreća kao mjerljivi ishod učenja • Ukoliko imate neki komentar, mišljenje ili iskustvo, pišite nam na Facebook ili na e-mail adresu skolegijum@gmail.com

Najnovije

Đaci zanatlije

Profesorica je malo pričala s njima…

Maksuda Muratović

Za eksperimente u učionici dovoljna je volja i motivacija

Baterija od limuna

Maksuda Muratović

Gimnazijalke iz Bosanske Krupe iz svemira slikale Zemlju

Klik na submit za škljoc aparatom na svemirskoj stanici

Amna Dervišagić

Primjeri dobre prakse

Topla kuća u podnožju Bjelašnice

Irhad Suljić

Bojan Bajić, javni zastupnik djece sa poteškoćama u razvoju

Obrazovne vlasti ne razumiju inkluziju

Rubina Čengić