Konkurs

Indira Buljubašić

Od Stojanke do Classrooma ili – kako sam opstala kao nastavnik?

23.06.2020

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Tekst Indire Buljubašić osvojio je jednu od četiri druge nagrade na petom izdanju konkursa Šukrija Pandžo.

 

U svojih pedeset i dobar kusur godina imala sam tri poučna proljeća.

Nekako s proljeća 1979. na teži način sam naučila da nikako nije dobro prasnuti u smijeh dok pred cijelim razredom pokušavaš odrecitovati: „Sva tri ste mi na sisi ćapćala...“ (za mlađe čitatelje: početni stih iz poeme „Stojanka majka Knežopoljka“ Skendera Kulenovića). Aprila 1992. godine naučila sam da se rat ne dešava samo drugima. Proljeća 2020. naučila sam o sebi kao nastavnici više nego za prethodnih 28 proljeća provedenih u učionici.

Listam, pardon - skrolam e-dnevnik odjeljenja šestog razreda: 11.3.2020. - Glagolski i imenski predikat (114. čas); 12.3.2020. – Narodna lirska pjesma „Djevojka i behar“ (115. čas; napomena: online nastava, platforma Classroom). Dugo gledam u oba zapisa, posebno u onu napomenu. Danas, 216 časova poslije te napomene, ja više nisam ista nastavnica.

Neka uvodna rečenica bi, očekivano, trebala početi riječima: nikad neću zaboraviti prvi dan online nastave. Ne mogu ih napisati jer sam taj prvi dan odmah zaboravila. Pomisao na njega je u nekoj bjeličastoj izmaglici. Četiri odjeljenja. S druge strane ekrana sretna 94 učenika (Jupi, ne idemo u školu!). S ove strane ekrana uplašena ja. S početka, iz dana u dan svi smo čekali pomoć. Nisam studirala informatiku, nikad čak nisam imala niti jedan čas informatike i nikad nisam imala edukaciju o radu na platformama za učenje. Zato sa učenicima uglavnom samo razgovaram, pišući po Streamu. Pitam ih kako provode dane, savjetujem kako da organizuju vrijeme, podstičem da uče kuhati, raditi sve ono što su odavno htjeli, a nisu stizali, šaljem linkove koji ih vode do poučnih tekstova o virusu. Svako jutro pozdravim ih nekom pažljivo odabranom pjesmom. Vedrom i razigranom.

Sad će Ministarstvo, sad će Prosvjetno - pedagoški zavod, sigurno će... Dok čekam, pitanja se množe. Kako da savladam ovu platformu? Kako da objavim neki materijal? Kako da učitam video? Gdje učenici šalju zadaće? Kako će učenik znati da sam je pročitala? Kako ću đake za pola sata, koliko nam traju časovi, dovesti do svih divnih misli i poruka koje im šalje „Dječak Aron“? Gdje da napišem komentar? Kako, pobogu, da realizujem nastavnu jedinicu o uzročnim rečenicama? A gdje pišem riječi ohrabrenja, sad kad vidimo da dani prolaze i da je vrag odnio šalu?

Pomoći, naravno, niotkud. Tek nekoliko „čestitam“ i „neometano se odvija“. Pitam se kako iko zna da se neometano odvija. Roditelji, ministar, javnost... svi samo znaju da se odvija. Da me je iko, a nije, pitao, rekla bih mu da se, u stvari, odvija ometano i da stvari nisu uopšte odvijene nego zavijene. Ipak, optimistično, čekam jasne i konkretne upute Tima i Grupe koje je, kako vidim na službenoj stranici, oformilo Ministarstvo. Oboje u svom podugačkom nazivu imaju riječi „podrška“ i „nadzor“. Naravno, ne očekujete valjda da vam pomognemo, a da vas, zauzvrat, ne nadziremo?! Ne, ne, ne očekujem, samo nadzirite, ali – pomozite! Kako ću osmisliti neki test? Red bi bio uraditi provjeru znanja na kraju nastavne godine? Kultura usmenog izražavanja... to sad sigurno ne može nikako... Šta bi mi sad rekao moj dragi profesor Zdenko Lešić? A Rizvić? Koliko je vijekova prošlo od tad? Kako da pomognem učeniku da dobije kakav-takav tablet ili kompjuter? Žali mi se, ne može da prati nastavu. Kako da umolim moj laptop da bude dobar? Razmišljam kako imam pravo da uopšte nemam ni laptop ni internetski priključak. Imam pravo, ne volim, ne treba mi, tačka. Je li iko 12.3.2020. godine pitao imaju li nastavnici kompjutere, laptope, konekcije? Niko! Jesmo li se svi „pojavili“ na našim odabranim školskim platformama već prvog dana? Jesmo. Svi. Bez aplauza sa balkona.

Ni Tim, ni Grupa ne pomažu, sem što objavljuju Listu internetskih stranica na kojima se „mogu naći ideje za pripremu digitalnog sadržaja za realizaciju online nastave“. Hvala, toliko znam i sama, a ideja mi nikad nije nedostajalo. Zavrćem rukave, prisjećajući se one narodne o sebi i svom kljusetu. Sama ću ja to. Učit ću, pitat ću druge, tragat ću za idejama. Negdje nakon prve sedmice rada počinjem shvatati i osjećati da je moja Classroom učionica moje carstvo. Ako je već ministar „servisnim informacijama“, kako ih je nazvao, naložio da se reduciraju preobimni nastavni sadržaji (drago mi je pročitati da ih i on smatra takvim), ja ću nastavne sadržaje dograditi. Prvi put u radnom vijeku imam i odobrenje za to. Ipak, još uvijek nemam odgovor na sijaset pitanja. Zato bjesomučno trčim od jednog do drugog webinara, besjede, edukacije. Zavidim mlađim kolegicama jer tako nehajno spominju Zoom, Padlet, Google Earth, 365. Na sve strane me sačekuju eKnjige koje kreiraju, a na YouTubeu niču kanali kao gljive poslije kiše. Želim uhvatiti korak, želim biti dobra, korisna, motivirajuća svojim učenicima, želim savladati i ovaj izazov.

Kako sam to uradila?

Nakon desetak odslušanih webinara i još toliko besjeda (sa sveskom i olovkom u ruci), shvatam da sve te mudre glave divno besjede, uglavnom dobro promišljaju i, neosporno, mnogo znaju. Ipak, ono o čemu nemaju pojma i ono što sigurno ne znaju je da mi kažu i pokažu kako održati čas u online učionici. Ne znaju to iz prostog razloga: nikad nisu održali ni jedan. Zato prestajem da ih slušam. Jednom ću ih, rado, naučiti.

Održati čas u virtuelnom okruženju mnogo je više od „neometanog“ ulaska u Classroom i snalaženja u njemu i sa njim (odgledala sam nekoliko video zapisa, malo gnjavila rođenu djecu i vrlo brzo savladala tehničke začkoljice ove platforme). Održati čas na način da i vama i djeci bude zanimljivo, lijepo; da se iznenadite kad shvatite da je već prošlo pola sata i da oni sad odlaze na sljedeći čas; da svoj bližoj i daljoj rodbini ushićeno šaljete fotografije učeničkih stripova o sevdalinkama, grbova njihovih porodica zalijepljenih na vrata, mudrih misli napisanih o odgledanoj predstavi ili filmu, starih majica oslikanih kao naslovnica omiljene knjige, rođendana koje slavimo tu, na platformi, šaljući slavljeniku ili slavljenici linkove pjesama i učitavajući čestitke koje snimamo, e – to je čas!

Nakon što sam u stranu sklonila sve sadržaje bez kojih moji učenici sigurno neće biti uskraćeni za neznamtikakvu mudrost, sposobnost i vještinu, u mojim učionicama su se, nakon jutarnjih pjesama, linkova što vode ka gimnastičkim vježbama ili plesnim koracima, pojavili časovi i sadržaji iz medijske kulture, istraživački zadaci, pisma upućena drugarima na drugom kraju grada, lektire koje nisu na spisku lektira, fotografije kuhinjskih krpa ukrašenih glagoljicom i bosančicom, filmovi uz koje sam i ja plakala. Početkom aprila, uz Dan Sarajeva, a nakon više književnih tekstova u kojima se spominju ptice, režemo i lijepimo ptice po prozorima. Gledam u fotografije koje mi šalju i osmjehujem se ekranu prvi put. Skoro stotinu bijelih golubica pozdravlja naš grad. Na svakoj po jedan stih, a iza svake dragi lik nekog od mojih učenika. 

U sedmicama koje su slijedile sve češće sam se osmjehivala ekranu, a mojim domom je skoro svakodnevno odzvanjalo: „Vidite! Kako su samo uradili ovaj zadatak!“ Uživala sam. Pomijerala sam granice razgovorima, zadacima, iskušenjima. Da vidim koliko mogu. A moji učenici su htjeli, mogli, željeli, radili, umjeli, rješavali, odpetljavali, zapetljavali, sazrijevali, odrastali, jačali. I ja s njima. Uskoro, nekoliko obrazovnih portala krase njihovi radovi. Sa kolegicom izrađujem i svim učenicima iz zemlje i regiona poklanjam Prvu online ekskurziju, koju je proputovalo preko 7.500 učenika. Hrabro objavljujem i online pripreme, nudeći ih kao pomoć u radu i rado koristeći one koje moje kolegice i kolege objavljuju. Stvorili smo jaku, neraskidivu mrežu shvativši da kroz cijeli proces uglavnom prolazimo sami. I dalje bez aplauza sa balkona. Da nije online nastave zar bi ikad neko iz Brčkog realizirao čas po mojim pripremama i zar bih ja ikad pisala poruku zahvalnosti kolegici iz mostarske škole zbog divno urađene prezentaciju o padežima?

Možda je u Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju davno trebalo ugraditi i jednu sedmicu online nastave (po uzoru na zakonsko rješenje namijenjeno srednjim školama)? Zagađenje zraka i velike hladnoće ne bi obustavljali nastavu i ne bismo je nadoknađivali subotom, mrzovoljni i mi i učenici, na skraćenim časovima. Možda sam odavno, kao nastavnica koja odgaja i obrazuje građane 21. vijeka, morala imati edukacije koje sežu dalje od „interliterarnog i interkulturalnog konteksta književnosti“ i „jezičkog naslijeđa u funkciji razvijanja pozitivne svijesti o jeziku“. Možda je Prosvjetno-pedagoški zavod, po nalogu ministra, mogao (morao?) reducirati nastavne sadržaje, pa da u određenom razredu tokom online nastave svi realizujemo iste?

Kakogod, 10.06.2020. godine napokon sam diplomirala. Potpuno neometano.

Najnovije

Sara Kljajić

Povratak u budućnost

Sabit Agić

Vrijeme iza nas – vrijeme ispred nas

Firdusa Salkić

Moje online školovanje

Selma Kulo-Kavazović

Iskustvo online nastave

Radmila Mizdrak

Šira slika online nastave