Nova čitanja

Kako radi grad (7): Vatrogasci

A onda su se pojavili vatrogasci – kao kad u filmu negativci samo što nisu pobijedili, ali se pojavi konjica

Irhad Suljić

30.09.2020

Od devet općina u Kantonu Sarajevo, dobrovoljne vatrogasce ima njih osam. Neke imaju više novca od drugih, a to zavisi od načelnika, gradonačelnika...

Serijal je zamišljen kao niz priča koje bi skrenule pažnju učiteljima i nastavnicama na jednu u našem obrazovanju zapostavljenu temu: komunalne djelatnosti u svoj njihovoj kompleksnosti i važnosti. Iako je većina tekstova nastajala u jesen 2019. godine, sticajem okolnosti njihovo objavljivanje u vrijeme pandemije COVID-19 izražava i našu zahvalnost svim službama i ljudima čiji rad vanredno teške uslove života u izolaciji čini podnošljivim. Sve tekstove iz serijala možete pronaći ovdje.

 

Na dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 14. decembra 1995. godine, dok smo mama, tata, sestra i ja ručali za velikim trpezarijskim stolom (jer je bio prevelik za svaku drugu prostoriju u kući osim te, koja je cijelom širinom bila izložena gelerima i mecima) prvi put nakon skoro četiri godine začuo se vrisak. Mama i ja smo prvi izletjeli ispred vrata, taman da čujemo prvog komšiju Mehmeda kako preko ograde dovikuje da se nekome gore iznad zapalila kuća. Mislim da nije uspio ni izgovoriti rečenicu do kraja, a da sam ja već bio u trku preko bašte, ispraćen maminim povicima: Ne sam, Safete... Dobro, ne baš tako, nego: Ne sam gore, Irhade!

Pretrčao sam dvije bašte, preskočio dvije ograde i našao se među ljudima zablenutim u plamen koji je gutao drugi sprat komšijine kuće. Nekoliko ljudi već je ulazilo unutra da gasi i spašava stvari, ali su vrlo brzo zakašljani izlazili nazad.

Za kratkih nekoliko sekundi kao da je vrijeme stalo. Bespomoćno gledati kako kuća gori ostalo mi je u jako tužnom sjećanju.

Tata, mama i sestra pojavili su se nedugo iza mene. Tata je pitao komšije da li treba vode, jer je imao tri bureta od 250 litara koja su stajala u bašti, pa su se vrlo brzo dogovorili da se formira neki red koji bi iz moje bašte dodavao kante od ruke do ruke, da se vatra ugasi. Sklonili su djecu, a dio odraslih muškaraca i žena iz komšiluka pokušao je to sa kantama. Međutim, ubrzo su shvatili da neće ići kako su planirali. Voda iz kante ne dobacuje do prozora na drugom spratu, a ulaziti unutra kroz donji sprat bilo je previše zagušljivo, i ko bi to pokušao s vrata bi se vraćao zakašljan.

A onda su se pojavili vatrogasci – kao kad u filmu negativci samo što nisu pobijedili i čini se da je sve gotovo, ali stigne konjica. Došla su njih četvorica sa starim vatrogasnim autom nepoznate mi marke i cisternom vode marke FAP 1314. Ugasili su vatru koja je već malo zahvatila prizemlje, ali je prvi sprat i dalje ostao problem. Iz svakog prozora izbijao je plamen. Kad je komšijin mlađi sin najzad uspio da skrene pažnju na sebe i kaže da mu je na spratu ostao mali pas kojeg je nedavno dobio, jedan od vatrogasaca pokušao je ući, ali je brzo odustao. Napokon, sa vanjske strane, kroz prozor, 7.500 litara vode iz FAP-a ugasilo je vatru.

Ljudi su se počeli razilaziti svojim kućama, dva vatrogasca odvezla su praznu cisternu, dok su dvojica ostala s drugim vozilom još neko vrijeme pored kuće, za svaki slučaj. Što se tiče psa, ispostavilo se da se to jutro provukao kroz komšijinu ogradu, pojeo njegovom odraslom psu hranu u aluminijskoj šerpi pored kućice i u njoj prespavao ostatak dana.

 

Profesionalna i dobrovoljna vatrogasna brigada

U pet do deset ujutro prilazim ulaznim vratima upravne zgrade Profesionalne vatrogasne jedinice Kantona Sarajevo. To je ona bordo-bijela zgrada sa ciglastim stubovima i lukovima na obali iza Akademije likovnih umjetnosti, preko puta kina i kafića Meeting Point. Zgrada, konstruisana još u Austrougarskoj za potrebe vatrogasne službe u Sarajevu, drugačija je od okolnih koje je okružuju, pa čak i od ostatka zgrada u Sarajevu. Dva vatrogasca upućuju me na portira, a on na drugi sprat, do vrata iza kojih me čeka Dževad Gibanica, komandant profesionalne vatrogasne jedinice, moj sagovornik.

Komandant Gibanica na početku me podsjeća da postoje profesionalni i dobrovoljni vatrogasci. Ovi drugi služe kao ispomoć prvima i dolaze u pomoć, u zavisnosti od težine požara ili njegove lokacije. Za svoj rad ne primaju naknadu, sve rade besplatno. Obučavaju se kod profesionalnih vatrogasaca. Obuka traje mjesec do mjesec i po, nakon čega polažu završni ispit, koji se sastoji od općeg, posebnog i praktičnog dijela. Od devet općina u Kantonu Sarajevo, dobrovoljne vatrogasce ima njih osam. U Ilijašu su u fazi formiranja. Dobrovoljna vatrogasna društva registrovana su kao udruženja građana. Neka su više finansirana od drugih, što zavisi od načelnika općina, gradonačelnika ili neke druge upravne instance.

Profesionalna vatrogasna jedinica u Kantonu Sarajevo podijeljena je u dva sektora, Centar i Stup, u okviru kojih postoje još po tri manje vatrogasne stanice, a to su Baščaršija, Vogošća i Ilijaš, u sklopu Centra, i Alipašino Polje, Aerodrom i Hadžići, u sklopu Stupa. Male vatrogasne stanice broje 2 do 3 vatrogasca i 1 ili 2 vozila, dok Centar i Stup broje po 10 vatrogasaca u smjeni na dužnosti, tako da je na nivou Kantona Sarajevo na dnevnoj dužnosti u svakom trenutku oko 35 vatrogasaca. Profesionalni vatrogasci rade u turnus smjenama. To znači da jedna smjena odradi 12 sati dnevnog rada (npr. od 8 ujutro do 20 navečer), onda ide odmarati 24 sata, do svoje noćne smjene, kada sutra navečer dolazi na posao, kada odradi 12 sati (od 20 navečer do 8 ujutro), nakon čega ima punih 48 sati odmora do ponovnog dolaska u dnevnu smjenu. Takve četiri smjene isprepliću se i čine sistem koji neprestano radi, 24 sata, sedam dana u sedmici, 365 dana u godini, i tako u nedogled.

Vatrogasna organizacija je sljedeća: brigada, četa, vod i odjeljenje. Najveći organizacioni oblik vatrogasne jedinice je brigada, pa recimo da jedna vatrogasna brigada pokriva čitav Kanton Sarajevo, da dvije čete (sektori Centar i Stup) čine brigadu, da su vodovi po one tri male vatrogasne stanice u svakom sektoru i da oni čine te dvije čete, i da odjeljenja unutar vodova čine vatrogasci i vozači. Profesionalna vatrogasna jedinica grada Sarajeva od 1986. godine postaje samostalna upravna organizacija, i to traje do 2013. godine, kada postaje dio strukture Civilne zaštite usljed usvajanja Zakona o organizaciji i djelokrugu organa uprave i upravnih organizacija Kantona Sarajevo. Profesionalna vatrogasna jedinica Kantonalne uprave Civilne zaštite jedina je kantonalna vatrogasna organizacija u Bosni i Hercegovini; sve ostale su gradske.

 

Priprema i provjera

Bez dobre pripreme nema adekvatne intervencije, pa da počnemo od pripreme...

U 8 sati ujutro i 20 sati uvečer vrši se primopredaja službe. Ekipa koja dolazi u prvu smjenu postrojava se, prozivaju ih po imenu i prezimenu, provjerava se urednost, tj. da li je vatrogasac adekvatno obrijan i ošišan, je li pod uticajem alkohola, je li bolestan i, generalno, je li uredan. Smjena koja izlazi iz noćne nakon toga je slobodna za presvlačenje u civilnu odjeću i odlazak kući.

Smjena koja je preuzela službu, nakon prozivke i smotre, ulazi u garažu i sat vremena provodi u njoj, na pripremi i provjeri alata i vozila. To podrazumijeva pregled svakog vozila, a kako pojašnjava komandant Dževad Gibanica, vrlo je bitno da svaki vatrogasac zna gdje mu stoji crijevo, gdje mu stoji krampa, gdje mu je naprtnjača, gdje mu je lopata... Jer, ako vatrogasac svaki dan ne radi na svom vozilu, on gubi pojam gdje su mu stvari, i to troši dragocjeno vrijeme u intervenciji.

Pored alata, pregledaju se vozila, njihova ispravnost, tj. da li je vozilo pretrpjelo neko oštećenje prilikom intervencije, od rada motora do nečeg banalnog, kao što je razbijen retrovizor. Zatim se odgovorna osoba penje na krov, otvara poklopac spremnika s vodom i provjerava koliko ima vode unutra, provjeravaju se rotacije, radiostanica, zvučna signalizacija, odnosno pale se sirene, što čuje svako ko oko 8 ujutro i navečer prolazi pored vatrogasne zgrade. Zadnjih petnaest minuta pale se vozila, pa od 8:45 do 9 sati kamioni stoje upaljeni da nabiju zrak u kompresione posude, jer njihov sistem kočenja zavisi od količine zraka koji imaju u tim posudama.

Nakon pripreme i provjere dolazi period za doručak i kafu, od 9 do 10 sati, iza kojeg slijedi obuka. Ona nije strogo teoretska i, pored objašnjavanja na tabli, prilika se koristi za dalju provjeru i rukovanje alatima. Tako se iznose ljestve i kontroliše njihova ispravnost i funkcionalnost, jer, kako komandant Gibanica kaže, bolje da vidimo ovdje da su ljestve pukle, nego negdje na terenu. Pregledaju se i izolacioni aparati, kao jako važan dio vatrogasne opreme. U slučaju da ne znate šta su, to su one maske za disanje koje prekriju čitavo lice vatrogasca, koje se koriste u požarnim uslovima, gdje je slobodno disanje usljed dima i vrućine onemogućeno. Nakon toga dolazi period ručka i popodnevna nastava, kada se opet koristi vrijeme za provjeru i pripremu i, na kraju, primopredaja smjene. Ovo su uslovi rada u kojima nema značajnih intervencija i u kojima je dnevna smjena imala vremena sve uredno i ispravno ostaviti noćnoj. Kada to nije slučaj, ako je dnevna smjena imala puno intervencija, noćna dolazi pola sata ranije, u 19:30, kada naprimjer prebrišu prljava crijeva i provjere sve, pa tek onda primaju smjenu u 20 sati i nastavljaju sa svojim programom pripreme i provjere.

 

Intervencija

Intervencija ima četiri koraka: poziv, koordinacija snaga, gašenje požara i povratak u bazu.
Sve dojave pozivom na broj 123 dolaze u operativni centar, koji se nalazi u glavnoj zgradi, u Ulici Fehima efendije Čurčića 1. U tom prvom koraku, dispečer od dojavljača požara zahtijeva informacije o tome šta gori, gdje gori, ima li ugroženih ljudi, ima li opasnih materija kao što su plin, eksploziv ili gorivo, ima li eksplozivnih sredstava, koji je najbliži put... Taj prvi korak je vrlo važan u smislu pripreme šta i na koji način slati na intervenciju (npr. da se vatrogasci pripreme ako ima nešto visokozapaljivo, ili da se ne šalje ogromno vozilo na Bistrik jer su ulice uske i vozilo ne može proći do mjesta požara).

Nepisano je pravilo da – od momenta kada neko zovne da prijavi požar i dispečer spusti slušalicu – za manje od minutu vatrogasci moraju izaći. Nekada su nam to i štopali, a danas imamo pravilo da, kad putujemo više od 15 minuta do intervencije, pismeno obrazložimo zašto se išlo duže od 15 minuta. To pravilo važi u samom gradu, a naravno da za intervenciju na Nišićkoj visoravni treba više vremena, pojašnjava komandant Gibanica.

Drugi korak je koordinacija snaga i izlazak. Sa inicijalnim izlaskom prve ekipe na intervenciju, u putu prema požaru, dispečer nastavlja skupljati podatke na osnovu kojih odlučuje treba li još vatrogasnih snaga slati na lice mjesta. To se obično vidi po količini poziva, jer ako se desi deset poziva u deset minuta, i zove se sa svih strana, onda je vjerovatno nešto veliko.

Treći korak je gašenje. Odmah po dolasku vatrogasno vozilo taktički se pozicionira što bliže požaru, ali da ne bude i samo ugroženo. Komandir se javlja šifrom, npr. Trebević, garažni broj 4 stigao je na lice mjesta. Od tog trenutka dispečera koji je do tada donosio odluke mijenja komandir, koji određuje šta treba dalje raditi: vratiti neko vozilo za kojim ne postoji potreba, tražiti pojačanje, zvati Sarajevo Gas ili Elektroprivredu da se isključi napajanje lokaliteta...

Na licu mjesta požar može izgledati potpuno drugačije, ne zato što je dispečer pogrešno procijenio, nego zato što je dobio lošu dojavu, odnosno loše informacije. Isto tako, požar se može do dolaska intervencije proširiti, multiplicirati, pa nam treba više vozila nego što se ranije mislilo. Tako da je komandir onaj koji to preuzima i donosi odluke na licu mjesta, ističe komandant Gibanica.

Dva jako bitna termina u vatrogasnim intervencijama su lokalizacija i likvidacija. Lokalizacija podrazumijeva spriječeno dalje širenje požara, a likvidacija da je i najmanji dimni signal, žar ili slično, ugašen. Može se desiti da je 20 vatrogasaca gasilo požar, a da su ostala dvojica koja su dežurala čitavu noć i pratila da ponovo ne bukne. Kada se vrati zadnje vozilo sa zadnjim vatrogascima sa intervencije, može se reći da je požar likvidiran.

Naredni korak je vraćanje u bazu, pranje alata, zamjena prljavih i mokrih crijeva suhim i čistim, dopuna vode i goriva u vatrogasne kamione, zamjena praznih vatrogasnih aparata punim i popravljanje svih ostalih nedostataka, kako bi se vozilo koje je bilo na intervenciji vratilo u operativno stanje, da u slučaju novog požara može ponovo izaći na intervenciju.

 

Izazovi i problemi

Izazov je biti u koraku sa ispravnošću i servisiranjem vatrogasnih vozila. Imamo svoju automehaničarsku radionicu, ali u njoj se može raditi samo mini servis vozila, jer je dosta specifično – pored popravke kamiona, moramo servisirati i specijalizovane pumpe. Ova vozila ne prelaze puno, ali im motori rade na visokim obrtajima kada pumpe izbacuju vodu na visoke spratove. Dakle, što je požar više, veći je broj obrtaja motora na tom vozilu. Iako na satu stoji malo kilometara, može biti da je kamion imao jako puno radnih sati. Pored toga, imamo vozila nove proizvodnje, koja su puna elektronike i čiji razvoj je jako teško pratiti, pa ih je samim tim teže servisirati. Jedan od izazova je i to što se ne možemo bazirati samo na Mercedesova ili MAN-ova vozila, nego imamo šaren vozni park, u kojem potrošimo čak 15 različitih motornih i ostalih ulja za podmazivanje vozila. Imamo i vozila specijalne namjene sa raznim hidraulikama, koja moraju imati svoju upotrebnu dozvolu, povezanu sa registracijom. U slučaju da nemamo tu dozvolu, auto se ne može registrovati i ispada iz pogona sa svom svojom upotrebom. Nekad su izazovi i lažne dojave. Jednom smo izašli na lice mjesta, neko se baš šprdao sa nama, gdje je na kraju isti čovjek pozvao nas, policiju, hitnu i neku pizzeriju čiji je dostavljač došao sa 10 pizza. Tu su i dojave koje nemaju veze s nama, naprimjer imamo pozive gdje kažu da u nekom u stanu curi voda, ili je pukla cijev od grijanja, ili se neko zaključao iza vlastitih blindiranih vrata. Pomognemo mi koliko možemo, ali puno toga stvarno nije naš posao. Ima i smiješnih situacija, kada se djeca igraju s telefonom i zovnu nas onako, kao i onih koje nisu tako smiješne, gdje nam onaj koji prijavljuje požar ne kaže da postoje eksplozivna sredstva. Jednom smo gasili požar u kafiću i, nakon što smo ga ugasili, ustanovili da čovjek ima tri ručne bombe u šanku od kojih, srećom, požar nije buknuo jer smo brzo reagovali.

Problemi su i nedostatak ljudstva. Fali nam oko 70 operativnih radnika. Mi smo javna uprava i kada Kanton donese moratorij na zapošljavanje, to se odnosi i na nas, a taj moratorij ne odgovara našim potrebama. Koči nas i Zakon o javnim nabavkama, guši nas u nekim stvarima jer, pored tehničke specifikacije, cijena je ta koja donosi najviše bodova na tenderu, i tu padamo zato što ne možemo dobiti nešto što je najkvalitetnije. Jedno vozilo teško može koštati ispod 300.000 KM. Kamion sam je oko 100–120 hiljada, plus ostala nadogradnja i dodatna oprema – sigurno isto toliko, ako ne i više. Zadnja velika nabavka bila je tehničkog vozila koje ne gasi požare, namijenjeno je za tehničke intervencije svih mogućih vrsta. Tehničko vozilo prije toga bilo je 1977. godište, pa se obnovilo novim vozilom iz 2018. godine. Zakon o zaštiti i spašavanju i Zakon od požara nisu urađeni kako treba. U organizaciji i provođenju mjera zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara postoji 15 aktivnosti i mjera, od čega smo mi, zaštita i spašavanje od požara, jedna od njih. Raspodjela novčanih sredstava na tih 15 mjera i aktivnosti nije srazmjerna, i to je minorno u odnosu na naše potrebe. A, recimo, imamo vozilo koje nam je potrebno za radove na visinama, koje može dobaciti 40 metara, a čija cijena je 1.400.000 KM. Stopiralo se i finansiranje dobrovoljaca, a, zakonski, Vlada Kantona treba da obezbijedi sredstva da se oni finansiraju – to je otprilike 30 do 40 hiljada maraka na nivou godine po društvu, za 8 društava cirka 300 hiljada. Oni žive od toga kao društva, oni sa nama potpišu ugovor da će od tih sredstava obezbijediti vozilo u svakom momentu. Pored toga, imaju i nekad i donacije izvana, neka općina nešto i uloži nekad...

 

Šumski požari

Komandant Dževad Gibanica misli da kupovina kanadera za gašenje požara nije pravo rješenje za naše uslove. Prvenstveno iz vlastitih iskustava, kako kaže, teško je kupiti takav jedan avion čisto zbog novčanih sredstava, skup je. Druga stvar je održavanje, a ako ga ne održavate, taj avion će propasti. Treća stvar je ljudstvo koje treba zaposliti, poslati na obuku, to sve treba platiti. Velika je investicija ako se kupi eskadrila – trebaju vam ljudi da to proprate: mehaničari, duple posade, popratne infrastrukture, radari... Realnu situaciju imali smo u vojsci prije par godina: od 30 helikoptera bila su samo tri ispravna. Onda se upetljaju nacionalne komponente, ovaj vuče na svoju, onaj na svoju stranu. Mi na državnom nivou teško da možemo išta od toga nabaviti i provesti u djelo. Ono što je, po meni, realno, jeste da se uradi nadogradnja u vojsci. Znači, oružane snage da imaju eskadrilu helikoptera, da se uradi nadogradnja bedra za vodu, da se uradi obuka vojnika i da su operativni za gašenje šumskih požara.

 

Historija vatrogastva u Sarajevu

Historija vatrogastva u Sarajevu ima svoje početke od perioda Osmanskog carstva. U to doba, jedan vid osiguranja od požara bile su pasvandžije, koje su čuvale dućane od provalnika i požara, a bile su zadužene i za paljenje uličnih fenjera. U tom ustrojstvu postojale su i određene građevinske mjere, gdje su magaze, tadašnji magacini, morale biti sagrađene od čvrstog kamena, sa debelim stropovima, željeznim vratima i poklopcima na prozorima. Jedan od najvećih požara ikad u Sarajevu je velika jangija (8. 8. 1879. godine). Tada je izgorjelo preko 300 kuća, 430 dućana, 135 drugih zgrada, 4 džamije, katolička crkva, sinagoga, njemački konzulat, Đulagin dvor, itd. U to doba vatrogasci su posjedovali pumpe koje su zvali tulumbe jer su izgledom podsjećale na kolač tulumbu. Nakon velike jangije, Austrougarske vlasti u Sarajevu sačinile su detaljan izvještaj o samom požaru, infrastrukturi i potrebama zaštite i spašavanja od požara. Od tog izvještaja počela je inicijativa za formiranje vatrogasaca na dobrovoljnoj osnovi, a prvi zvanični dokument o formiranju profesionalne vatrogasne čete potpisan je 8. 3. 1883. godine.

Prvi imenovani komandant bio je Huršid efendija Terezinski, inače poznat kao Antun Terezinski, poljski oficir koji je u nekom od sukoba protiv Rusije prebjegao u Sarajevo, primio islam i započeo novi život u Sarajevu. Kako je postao jako popularna ličnost u Sarajevu, Terezinski je na osnovu svog vojnog i općeg obrazovanja i talenta za vodstvo od Austrougarske dobio doživotni mandat komandanta vatrogasne službe u Sarajevu, koji je služio punih 20 godina, sve do smrti.

Profesionalno vatrogasno ustrojstvo iz tog dokumenta definisalo je i pozicije kao što su požarni upravitelj, požarni majstor, rukovodilac pribora, požarni zapovjednik, podzapovjednik, vatrogasac požarnik, kao i pomoćne snage koje su sačinjavali dimnjačari i dunđeri, majstori za sitne popravke. Prva zgrada u koju su uselili bila je finansijska uprava na Bistriku, koju su poslije požara renovirali i dozidali požarnu kulu, odnosno osmatračnicu za požare. Zvučni signali davali su se topovima, pa kada bi top pukao dva puta, to je značilo da je požar na lijevoj obali Miljacke, a kada bi pukao tri puta, to je značilo da je požar na desnoj, gledajući iz pravca Baščaršije prema Ilidži. Komandant Gibanica dodaje i to da je bivši predsjednik vatrogasnog saveza Taib Pašić rekao da nije saradnja između Beča i Sarajeva počela sada, nego 1883. godine. Postoji prepiska iz tog vremena u kojoj bečki vatrogasci šalju upit sarajevskim da napišu šta im sve od opreme i tehničkih sredstava treba.

Zgrada u kojoj su i danas smješteni konstruisana je 1911. godine, a useljena 1913. godine. Urađena je po uzoru na vatrogasnu zgradu iz Beča, sve do sitnih detalja. Imala je savremeni vatrodojavni sistem – kada se dojavi požar upale se svjetla i pokrenu garažna vrata na strujni pogon, koja su se automatski otvarala. Prva motorna vozila pojavila su se tek pedesetih godina, kada je Socijalistička uprava Jugoslavije počela s unapređenjem profesionalne vatrogasne brigade grada Sarajeva.

 

Prilozi reformi obrazovanja

Priča ispričana ovdje o Sarajevu može se ispričati i za svako drugo mjesto. Obrazovni sistem može je prepoznati kao važnu i upravo oko nje (ili neke njoj slične) organizovati nastavu iz više povezanih oblasti: uzroci požara i preventiva, sagorijevanje kisika, paljenje logorske vatre, prva pomoć, volontiranje... Nastavnici matematike mogu uraditi niz zadataka vezanih zapreminu ili pritisak. I ova priča o profesionalcima koji spašavaju živote ljudi i njihovu imovinu može biti uzbudljiva i motivirajuća, pa đaci, ako i neće izabrati vatrogasno zanimanje kao životni poziv, možda mogu jednom, kao građani s pravom glasa, birati vlast koja će vatrogasnoj služni omogućiti da kvalitetno i dostojanstveno obavlja svoj posao. U međuvremenu, to umjesto njih mogu učiniti njihovi roditelji i nastavnice.

Najnovije

Ananas tablica

I nastavnica uči dok je živa

Maksuda Muratović

Obične junakinje: Irena Sendler, Diana Budisavljević, Kate Evans

Dejan Ilić

Sloboda u školi

Nenad Veličković

U skladu sa novim normalnostima

Online nastava – online čitanke

Nenad Veličković

Da li ste gledali serijal Školokrečina, baziran na istoimenoj knjizi?

Obrazovanje treba reformu, ali vlast treba loše obrazovanje

Školegijum redakcija