Iz dječije perspektive

Nastavničke dileme

Nezainteresovanost đaka za takmičenja

Amna Dervišagić

15.01.2021

Edukacija o mozgu omogućila bi svima da razumiju ponašanje tinejdžera

Ilustracija: smolaw / Shutterstock.com

Jedna od mojih nastavničkih dilema je da li učenike treba poticati da se uključuju u različita takmičenja u znanju, kako u školi tako i na međunarodnom nivou, i onda kada oni ne pokazuju zainteresovanost.

Kao nastavnica želim da moje učenice iz škole izađu sa što više znanja, da cijene rad i steknu radne navike, da imaju samopoštovanje i želju da stalno i iznova budu bolje. Čitajući različitu literaturu i prateći rad đaka, ocijenila sam da su takmičenja dobar poticaj za rad: djeca ulože veći napor kako bi se istakla među vršnjacima; gradimo zdravo rivalstvo koje će ih pripremiti za budućnost, a potom i poboljšati ocjene. Osim toga, smatram da takmičenja razvijaju radoznalost, uče mlade kako potražiti rješenje (bez džokera) i koristiti izvore informacija. Vjerujem i da im edukativna takmičenja pomažu da shvate vrijednost napornog rada i razviju samopoštovanje i samoefikasnost, a kada postignu uspjeh – i učenici i nastavnice će imati više samopouzdanja i biti ohrabrene da rade još bolje.

Hilary Levey Friedman, autorica knjige Igranje za pobjedu: odgoj djece u takmičarskoj kulturi, piše da svaki zadatak, igra, test i sport daruje djecu jedinstvenim životnim vještinama.

No, moje nastavničko iskustvo pokazuje da učenici nisu spoznali vrijednosti edukativnih takmičenja, da nisu motivisani. Jedna od crnih misli koje izgovaram naglas je da će se djeca sigurno uključiti u takmičenje ako će dobiti dobru ocjenu, ako takmičenje nosi materijalnu nagradu ili putovanje ili ako će dobiti vrijedan certifikat koji im može donijeti bodove i reference u životopisu, ali se pokazuje da im sve to nije dovoljno dobar poticaj. Kada im objavim konkurs za takmičenja, česti izgovori za odustajanje ili neprijavljivanje su: nemam vremena, imam puno učiti za školu; ne mogu se uključiti u to vrijeme jer imam nastavu (važan čas, imamo novog profesora…); nisam ja za to; predugo mi je da 24 dana ostanem uz eksperimente i na vrijeme odgovaram, nemam ja živaca za to…

Ponekad imam dojam da misle kako ih uključujem u takmičenje da bih izvukla neku ličnu satisfakciju i slavu njihovom pobjedom, ne razmišljajući pritom koliko truda i krivih leđa je potrebno da jedan učenik bude valjano pripremljen za međunarodno takmičenje.

Evo i primjera. Već drugu godinu zaredom Gimnazija u Bosanskoj Krupi učestvuje u zanimljivom edukativnom takmičenju Fizika u Adventu (Physics in Advent), koje organizira Sveučilište u Göttingenu u saradnji sa Fondacijom Wilhelm i Else Heraeus i njemačkim, austrijskim, švicarskim i evropskim fizičkim društvima. Glavni pokrovitelj je biofizičar i dobitnik Nobelove nagrade Erwin Neher, koji se i našim takmičarkama potpisao na certifikate!

Pod motom Još 24 eksperimenta do Božića, online adventski kalendar svake godine nudi 24 mala online eksperimenta koji učenicima pomažu da shvate mnoge važne zakone u prirodi. Eksperiment je utkan u video koji počinje ulaskom Djeda Mraza ili gospođice Santa Claus na pozornicu, i u jednom trenutku on ili ona postavljaju pitanje kako će se stvari odvijati. Tu se video prekida i igračima se ponude četiri moguća odgovora i dva džokera (odgovor publike i 50 : 50) koja se mogu upotrijebiti samo jednom u cijeloj igri. Odgovor se može poslati do 23 sata tog dana. Bonus džokeri mogu se osvojiti i gledajući videe sa rješenjima koja se postave sljedeći dan u 8 sati ujutro. Posebno dobre takmičarke, koje osvoje sve bodove, odnosno tačno odgovore na sva pitanja, mogu dobiti vrijedne nagrade. Tako je Belma Tulić, tada učenica prvog razreda, 2019. godine nagrađena naučnim kalkulatorom jednog od sponzora takmičenja, uz prigodno pismo nobelovca.

Osim nagrade kakvu je dobila Belma, organizatori nude i brojne druge, poput iPoda, knjiga, eksperimentalnih kompleta, pa i let balonom! Glavna nagrada, koja se dodjeljuje jednom godišnje, jeste putovanje u SAD, gdje pobjednik i Dirk Nowitzki gledaju utakmicu u američkoj košarkaškoj NBA ligi. Prošle godine učešće su uzele 1.152 škole iz 61 zemlje svijeta.

Neki od sadržaja eksperimenata su bacanje kartonskog križa i nalaženje odgovora gdje će završiti, zašto se bumerang vraća i historija bumeranga, uz ideju da se i u školi (nakon pandemije) organizuje malo takmičenje u izradi najljepšeg bumeranga i takmičenje u bacanju; šta se događa s kapljicom mlijeka kad udari o površinu vode... Cilj svih ogleda je potaknuti đake da pitaju ZAŠTO i da sami provjere oglede kod kuće. Dvadeset i četiri ogleda mogu se naći na linku: Physics in Advent.

Za ovo takmičenje u početku su se prijavile četiri učenice, ali ga je završila samo Belma. Pitala sam se zašto je to tako, zašto je teško jednog tinejdžera motivirati za rad i učenje u vannastavnim aktivnostima, zašto su tinejdžerke ponekad tako ćudljive, lijene i sebične? Tragajući za odgovorom na internetu, naišla sam na knjigu o adolescentnom umu u kojoj autorica Frances E. Jensen objašnjava problem i daje savjete kako se nositi s tinejdžerskim hormonalnim tempiranim bombama.

Mozak adolescenta nije ništa manje od paradoksa. Ima prekomjerne količine sive materije (neurona koji čine osnovne gradivne blokove mozga) i nedovoljno bijele tvari (vezivnih ožičenja koje pomažu efikasnom protoku informacija iz jednog dijela mozga u drugi), zbog čega je tinejdžerski mozak gotovo kao potpuno nov ferari: napunjen je, ali još nije testiran na cesti. Ili, drugim riječima, sve je to super i sjajno, ali ne zna sasvim kuda ići. Pretpostavljamo da, kada neko izgleda kao odrasla osoba, on mora biti i mentalno odrastao. Ipak, neurološki, niko od njih nema mozak spreman za udarno vrijeme: svijet odraslih! Jedan od zanimljivih izazova koji tinejdžeri imaju jest taj što ne mogu pristupiti svom frontalnom režnju radi trenutnog donošenja odluka na način na koji to mogu odrasli. Šta radi frontalni režanj? To je naše sjedište izvršne funkcije, prosudbe, empatije, uvida i kontrole impulsa. Imaju frontalni režanj koji koriste npr. na kontrolnom radu iz fizike. No, ne mogu mu nužno pristupiti kad se voze kroz raskrsnicu i trebaju donijeti odluku u djeliću sekunde da nagaze kočnicu, ili kada trebaju odlučiti hoće li slijediti impuls da kliknu na neki vrlo uznemirujući videozapis na mreži, ili kad se suoče s izborom hoće li probati neku drogu jer im to kažu prijatelji... Frustrirani roditelji i učitelji često kažu: O čemu je razmišljao? Kako je ovaj stvarno pametni učenik mogao učiniti nešto tako glupo? Pa to je dijelom zato što su veze tinejdžera s njihovim frontalnim korteksima još uvijek u izgradnji. Razumijevanje biologije koja izaziva frustrirajuće ponašanje moglo bi nas učiniti malo strpljivijima. Ne radi se o tome da djeca pokušavaju biti nevjerovatno čudna, nezainteresirana ili nepromišljena; ona jednostavno nisu razvila sposobnost donošenja odluka, piše ova autorica.

Na osnovu ovog saznanja razmišljam o ideji da bi svaki tinejdžer, roditelj i nastavnik trebao pohađati seminar ili kurs o tome kako funkcioniše mozak tinejdžera, kako bi svako iz svoga ugla razumio izvore nerazumijevanja, frustracija i zabrinutosti. Naprimjer, jedno otkriće je da se naš IQ može promijeniti tokom tinejdžerskih godina. Mnogi mladi ljudi možda neće početi izgledati poput naučnika, ali tokom tinejdžerskih godina mogli bi se zapravo pretvoriti u njih. To nije važno samo za nas, odgajateljice, već je to moćan podatak koji i djeca moraju imati. Edukacija o mozgu omogućila bi tinejdžerima, ali i nastavnicama i roditeljima da razumiju neka ponašanja i shvate kako postoji prilika da se nastave mijenjati u pozitivnom smislu. Čak i ako tinejdžer krade, to ne znači da mu je suđeno biti kradljivac. Naprotiv, za sljedećih šest godina mogao bi postati potpuno drugačija osoba. To je nada za tinejdžere, ali i za nas nastavnice, ako im kažemo sve ovo.

Uostalom, sjetimo se i same koliko smo u njihovim godinama bile lakomislene i lude, nepromišljene ili zajedljive. Možda smo samo trebale biti okružene dobrim i pravednim ljudima, koji bi nas podigli ili ohrabrili. I danas nas ljudi kojima se okružimo mogu odvući u padove osrednjosti i tamo nas zadržati, ali, srećom, samo ako to dopustimo!

Najnovije

Povratak djece u škole u Kantonu Sarajevo

Prosvjetari naglašavaju da smo, brinući se o fizičkom, zanemarili mentalno zdravlje

Rubina Čengić

U njihovim cipelama

Škola mišljenja i linija slaganja

Edina Međić

Instruktivna nastava

Pomoć djeci ili izraz nepovjerenja

Maksuda Muratović

Može i ovako

Drvo problema protiv lošeg uspjeha

Maksuda Muratović

U njihovim cipelama

Heroji pandemije

Edina Međić