Nastavnička pitanja

Izazovi rada u školi

Kada u razredu imamo ožalošćeno dijete

Amna Dervišagić

23.03.2021

Zabrinuti da će učiniti ili reći nešto pogrešno i samo pogoršati situaciju, mnogi odluče da ne poduzmu ništa, a ne govoreći ništa čine mnogo lošeg.

Ilustracija: fizkes / Shutterstock.com

Moram podijeliti s vama jedan događaj zbog kojeg sam umalo napustila nastavnički posao. Jedan učenik nije bio na testu iz fizike i, kada se pojavio na sljedećem času, okomila sam se na njega pitanjima zašto je markirao, a on je samo pognuo glavu i nije ništa odgovorio. Istina, primijetila sam da je izuzetno blijed, pa sam ga upitala je li bio bolestan, a djeca iz razreda prekinula su me upozorenjem da mu je umrla mama! Mislila sam da ću u tom momentu propasti u zemlju, osjetila sam graške znoja i lupanje srca i samo sam mu prišla, zagrlila ga i šapnula: Izvini, nisam znala. Nije plakao. Samo je tiho rekao: Znam, profesorice.

Šta ako u razredu imamo dijete kojem je nedavno umro bliski član porodice?

Ožalošćena djeca trebala bi školu smatrati mjestom utjehe i podrške, posebno u vrijeme gubitka, ali ako su pod stresom zbog neuspjeha, to je izvor dodatne nevolje. Ona često doživljavaju privremeni pad sposobnosti učenja. Umorna su od nespavanja, teško se koncentrišu na gradivo, mogu imati prepreke za učenje u kućnom okruženju, što otežava izradu domaćih zadataka...

No, priprema nastavnice za podršku ožalošćenim đacima nije uobičajena. U jednom anketnom istraživanju o podršci djeci koja tuguju, a koje su provele Američka federacija učitelja (American Federation of Teachers) i Fondacija New York Life stoji da je 92% odgajatelja, učiteljica, asistenata u nastavi, savjetnica i drugog školskog osoblja reklo kako je tuga djeteta ozbiljan problem, koji zaslužuje više pažnje od škole; 50% učitelja dalo je svojoj školi nižu ocjenu za podršku ožalošćenim učenicama; dva od pet učitelja kaže da njihova škola obraća više pažnje na to kako su učenici obučeni, nego na njihovu tugu; 93% posto učiteljica kaže da nikada nije prošlo obuku za podršku ovoj djeci, a nešto manje od polovine ispitanih prosvjetnih radnika i radnica izvijestilo je da njihova škola ima protokol za odgovor na situaciju kada je učenik doživio smrt bliske osobe.

Nedostatak obuke prepoznat je kao primarna prepreka koja je spriječila nastavnice i nastavnike da dođu do ožalošćenih đaka u svom razredu i pruže im potrebnu podršku. Zabrinuti da će učiniti ili reći nešto pogrešno i samo pogoršati situaciju, odlučili su da ne poduzmu ništa.

Ponesena vlastitim iskustvom, pretražila sam edukativnu literaturu za nastavnice kako bih pronašla odgovor na pitanje kako se ponašati kada u razredu imamo ožalošćeno dijete, jer tugovanje učenika može biti izazov za čitavu učionicu.

Većina nas vjerovatno misli da vraćanje djeteta na događaj i pričanje o tužnom iskustvu može ponovo rasplakati dijete, pa ne pričamo o tome ili ignorišemo događaj, svjesni vlastite nemoći u svojim nekompetencijama za ovakve prilike. No, ne govoreći ništa kažemo mnogo lošeg, jer iz toga djeca mogu shvatiti da nismo zainteresirani ili da ne želimo pomoći. Ostavljamo učenike zbunjenim zbog izostanka podrške i prisiljavamo ih da sami tuguju. Literatura dalje kaže da griješimo izgovarajući uobičajene fraze i floskule, poput trebaš biti jaka ili vrijeme će izliječiti tugu, jer time tražimo od učenica da izbjegavaju svoja osjećanja, otimajući im tako proces tugovanja neophodan za izlječenje.

Trebali bismo izbjegavati rečenice koje počinju sa barem, naprimjer: Barem još uvijek imaš oca i slično, jer djetetu to uopće nije korisno, a sugeriše da je odrasloj osobi neugodno s njegovim izražavanjem tuge i da pokušava razveseliti ožalošćeno dijete kako bi ograničila vlastitu nemoć da ga utješi. Dakle, djecu ne treba poticati da skrivaju osjećanja i reakcije i ne treba im pokazivati da i mi sami skrivamo ​​vlastita. Trebamo biti iskreni i autentični, kazati djetetu da nam je žao zbog gubitka, reći: Žao mi je što je ta divna osoba u tvom životu umrla i tu sam kad god poželiš razgovarati. Takva rečenica može biti mnogo produktivnija zato što kod djeteta stvara prostor za dijeljenje osjećanja i govori mu da su ona prihvatljiva. Važno je usredotočiti se više na slušanje, nego na dijeljenje savjeta, kako bi se učeniku omogućilo vrijeme i prostor da izrazi svoja osjećanja.

Vršnjaci iz razreda mogu biti vrlo važan izvor podrške ožalošćenoj djeci, ali često nisu sigurni šta reći ili učiniti. Nastavnice ih trebaju naučiti kako da daju podršku jer će time smanjiti vjerovatnoću da vršnjaci postavljaju nametljiva pitanja ili čak zadirkuju ​​tu djecu, a istovremeno će smanjiti osjećaj usamljenosti i izolacije.

Kada u razredu imamo dijete ožalošćeno zbog smrti bliske osobe, moramo biti pažljivi i prema drugoj djeci koja možda nemaju majku ili oca, zato što ih mnoge uobičajene aktivnosti mogu podsjetiti na umrlu osobu i uzrokovati oživljavanje njihove tuge. To može proizvesti i komentar učitelja ili vršnjakinje, poput rečenice: Išao sam u kupovinu s majkom ovog vikenda, ili praznici poput Osmog marta, ili vjerski praznici prilikom kojih se okuplja porodica.

Američka Akademija dječije i adolescentne psihijatrije (2013) istakla je znakove upozorenja koji ukazuju na potrebu za povećanom intervencijom u mentalnom zdravlju, a to je kada se ožalošćeno dijete ponaša ili razgovara kao da je mlađe nego što jeste, pokazuje očajničku želju da razgovara s umrlom osobom, ponaša se ili govori poput preminule ili nestale osobe, pokazuje neoprezno ili rizično ponašanje, osjeća težinu u prsima, bolove u stomaku ili mučninu, glavobolju, gubitak apetita, ima probleme sa spavanjem, noćne more, osjeća trajni umor ili nemir, zaboravno je ili ima poteškoće s koncentracijom, usamljeno je ili želi ostati samo, kada osjeća povremenu jaku bol, tugu, nesigurnost ili strah da će se dogoditi nova tragedija.

Također, valja obratiti pažnju na duži period bezvoljnosti, u kojem učenik gubi zanimanje za svakodnevne aktivnosti, kada govori da se želi pridružiti mrtvoj osobi, povlači se od prijatelja i članova porodice, kada se desi nagli pad školskog uspjeha ili odbijanje pohađanja škole, upozoravaju Mannarino & Cohen.

No, ne smijemo zaboraviti da tuga ima iscjeljujuću funkciju jer pomaže da prihvatimo gubitak, prilagodimo se životu bez izgubljene osobe i reinvestiramo u novu stvarnost.

Nakon nespretnog iskustva sa učenikom kojem je majka umrla, na času odjeljenske zajednice svojim đacima pročitala sam bajku Isaaca Bashevisa Singera Ole i Trufa, a zatim su oni napisali pismo jednom od listova kao da im stablo piše.

Najnovije

Dnevnik nastavnice

Samo u učionici svi imaju iste šanse, online je nešto drugo

Saša Knežević

Nastavnički dnevnik

Teško je, ali ili radiš čestito ili nikako

Amila Islamović

Bilješke iz učionice

Kad nastavnica ne zna odgovor na pitanje učenika

Amna Dervišagić

Nastavnički dnevnik

Nema veze, ne odustajem

Dženeta Ajanić

Ako pandemija i dalje ostane oko nas

Vruć krompir u rukama prosvjetara

Almira Topić