Medijska kultura

Značaj medijske pismenosti u stanju panike

Uloga lijeka za virus SARS-CoV-2 u obrazovanju ili kako smo shvatili da ne mislimo

Marko Ban

02.04.2021

Ilustracija: Sonis Photography / Shutterstock.com

Slučaj lijeka Tocilizumab ili Actemra, koji pomaže pojedinim osobama zaraženim virusom SARS-CoV-2, ponovo pokazuje sve rizike koje sa sobom nosi medijska nepismenost i olako korištenje društvenih mreža.

Direktnim pozivom i obilaskom desetak apoteka u Sarajevu i Istočnom Sarajevu utvrdili smo da jedna doza lijeka Tocilizumab od 200 mg ima približno istu cijenu s obje strane administrativne crte – oko 300 KM (320 ili 340 KM).

Tocilizumab ili Actemru Agencija za lijekove u BiH odobrila je samo za korištenje u bolnicama za artritis, neke oblika reumatizma i citokinsku oluju (pojavljuje se, između ostalog, i kod zaraze virusom SARS-CoV-2). Lijek se nalazi na postojećoj Listi lijekova u bolničkoj zdravstvenoj zaštiti Federacije Bosne i Hercegovine (stranica 8). Ima takozvanu referalnu ili ograničenu cijenu (prosjek cijena proizvođača ovog lijeka u dvije ili tri zemlje iz kojih se najčešće nabavlja) i ne smije ga biti u slobodnoj prodaji u apotekama, bez obzira na to da li kupac ima ljekarski recept ili ne. (Citokinska oluja je ekstremna reakcija organizma, odnosno imunološkog sistema na nepoznati virus pretjeranim umnožavanjem imunoloških ćelija. Ovaj pojam pojavljuje se 90-ih godina prošlog vijeka, nakon što su u SAD-u zbog relativno banalnih bolesti počeli umirati mladi ljudi. Smatra se da je upravo citokinska oluja bila uzrok smrtnosti kod španske gripe 1918. godine, kada je umrlo 50 miliona ljudi širom svijeta.)

 

Slika 1
Službene novine FBiH: Bolnička lista lijekova

 

Primjena ovog lijeka, koji slovi kao jako dobar u slučaju citokinskih oluja, ali i vrlo opasan, nije moguća za svakog pacijenta, pa je, primjera radi, u Tuzli prošle godine korišten za liječenje 12 oboljelih osoba, a u 2021. za prva tri mjeseca jednom, dok je u Sarajevu u istom periodu korišten pri liječenju oko 500 ljudi.

Porodice pojedinih pacijenata u Sarajevu zaista su morale kupovati ovaj lijek jer ga Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, nakon što je potrošio odobrenu količinu, nije imao, ali to nije bila masovna pojava. Iz Agencije za lijekove i medicinska sredstva u BiH naglašavaju da se lijek primjenjuje u zdravstvenoj ustanovi sekundarnog ili tercijarnog nivoa i u skladu s tim se ne može izdavati u apotekama otvorenog tipa, što znači da je njegova prodaja, čak i uz ljekarski recept, posao za inspekciju. Prema dostupnim podacima, Inspektorat Agencije kaznio je više apoteka u proteklom periodu, ali nikoga za prodaju Tocilizumaba.

 

Slika 2
Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH: Cijena lijekova

 

Kada bi novinari bili profesionalni, a mediji odgovorni i plasirali punu informaciju, svi koji žele slušati/gledati/čitati ne bi inače tačnu sliku o koruptivnoj vlasti upotpunjavali dezinformacijom da je neko lijek koji u Republici Srpskoj košta 300 KM u Sarajevu platio 1.300 KM. Zapravo se radi o jednoj i četiri doze. Lijeka inače nema u apotekama u Banjaluci ili Bijeljini jer tamo nema potrebe za tim – mnogo je manje zaraženih nego u Sarajevu i okolnim gradovima, odakle ljudi dolaze na liječenje u KCUS i Opću bolnicu. Ako neke manje razlike u cijeni ima, one može biti posljedica toga da je Vlada RS-a u oktobru 2020. godine izdvojila 1,5 miliona KM samo za taj lijek i kupila ga putem interventnog uvoza. S druge strane, u Federaciji BiH svaki kanton za svoje potrebe određuje količine lijekova koje nabavlja, pa je tako, recimo, Tuzlanski u 2021. za ovaj lijek izdvojio 233.000 KM za 56 doza – za petero odraslih s reumom ili artritisom, za jedno dijete i 50 pacijenata sa citokinskom olujom. U slučaju ovakvih nabavki moguće je da RS postigne bolju cijenu (za javni zdravstveni sektor) jer se za veće količine može dobiti veća marža. U FBiH svaki kanton kupuje za sebe, pa je vrlo moguće da dobije i veću cijenu za isti lijek – na taj nepotrebni odliv novca iz BiH, tačnije FBiH, već niz godina upozorava Svjetska banka.

Šta bez svih ovih objašnjenja može da zaključi običan čovjek, naprimjer nastavnik iz Sarajevskog kantona koji na društvenim mrežama čita o trgovini Actemrom? Da jedan farmaceut uzima hiljadu maraka iz džepa očajnog kupca – skoro cijelu mjesečnu nastavničku platu! Od te spoznaje ili zaključka do teorija zavjera o farmaceutskom lobijima, antivakserskim kampanjama, čipovanjima i sličnim glupostima samo je jedan korak.

 

Slika 3
Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH: Actemra

 

Društvene mreže na kojima svako može da plasira šta hoće, od obične laži, preko govora mržnje, do širenja panike, moraju postati tema u školama u okviru obaveznih obrazovnih sadržaja. Na Facebooku i drugim društvenim mrežama svi postaju medij i svako postaje urednik svog medija. Odlukom da na taj način komunicira s drugim ljudima svako preuzima na sebe odgovornost, a ta odgovornost podrazumijeva, između ostalog, da se objave samo provjerene informacije (i da se svim zainteresovanim stranama da prilika da objasne svoju ulogu). Svijest o tome i potreba da se to čini i očekivanja od drugih da to čine na isti način trebala bi biti ključni cilj nastave medijske pismenosti. Ali, taj predmet samostalno ne postoji, za njega se nigdje ne školuje kadar, time se nastavnici i nastavnice maternjeg jezika bave kada se sjete i kada imaju vremena.

Kreiranje medijskih sadržaja, a to su i postovi na Facebooku, zahtijeva ne samo znanje, nego i etičnost. Ni etika, međutim, nije školski predmet. Informacija nabijena emocijama, koja opisuje jednostran i često ideološki ostrašćen stav, objavljena bez provjere, može sadržavati, i obično sadrži lažne, neutemeljene optužbe. Mediji, napuštajući visoke profesionalne i etičke standarde, prestaju biti oruđe društvenog napretka, a društvene mreže zbog svog rastućeg uticaja i više. Posljedica toga je da ljudi koji svoja uvjerenja formiraju na osnovu netačnih informacija ne mogu mijenjati lošu stvarnost jer gube dodir s njom. Škola je i sama žrtva te distorzije, jer se svaki pokušaj reforme obrazovanje razbija o pristranost, neobaviještenost i medijski poticano neznanje.

Čini se da je iz tog zatvorenog kruga nemoguće izaći. Ali, kome se tako čini, ne bi trebao da predaje u školi. Pesimizam, letargija i defetizam nisu vrijednosti kojima se djeca trebaju podučavati. Poštenje, objektivnost, potraga za istinom jesu. Zato se podučavanje mora okrenuti medijima i zato nastavnici, prije svih drugih, na društvenim mrežama moraju poštovati visoke medijske standarde.

Najnovije

Svjetski mediji o obrazovanju

Olakšice od 1.000 dolara za vakcinisane studente i studentice

Merima Dervišić

Svjetski mediji o obrazovanju

Studenti i studentice traže uvođenje obaveznog testa o seksualnom pristanku

Merima Dervišić

Svjetski mediji o obrazovanju

Obrazovna arhitektura za svijet nakon pandemije

Merima Dervišić

Svjetski mediji o obrazovanju

Zašto je Instagram za djecu loša ideja

Merima Dervišić

Svjetski mediji o obrazovanju

Hoće li fakulteti primati nevakcinisane studente i studentice?

Merima Dervišić