Nastavnička pitanja

Priča o tehnološkom višku sa sretnim krajem

Prosvjetni nomadi iz Unsko-sanskog kantona

Almira Topić

22.05.2021

Jedna profesorica informatike prošle školske godine svaki dan je radila u drugoj školi i najteže je bilo ujutro sjetiti se u kojoj je školi i u kojem mjestu tog dana.

Ilustracija: Syda Productions / Shutterstock.com

Nomadi (gr. nomás – mjesto ispaše) su ljudi koji nemaju stalno boravište, nego se stalno sele od mjesta do mjesta. Mežu prosvjetarima u Unsko-sanskom kantonu sve ih je više.

Posljednjih godina samo manji broj nastavnika ima privilegiju da radi u dvije škole. Ostali rade na tri, pa i više lokacija. Gledam te mlade ljude i slušam njihove priče po zbornicama – svakog jutra širom kantona vozare i tako pletu neku čudnu prosvjetnu mrežu, nevidljivu ostatku svijeta, kojeg to i ne interesuje. Nastavnice iz Bihaća putuju u Bužim, ove iz Bužima u Cazin, iz Cazina u Veliku Kladušu, a iz Bosanske Krupe u Cazin. Mladi nastavnik geografije putuje iz Prijedora i radi u Gimnaziji u Cazinu, u centralnoj školi u Liskovcu i u područnoj školi u Krivaji. Ima dječaka s posebnim potrebama kojeg mora redovito voditi na specijalističke preglede izvan zemlje. Sjećam se priče jedne mlade nastavnice bosanskog kojoj je ovo peta ili šesta godina radnog staža, a za to vrijeme radila je u više škola nego ijedno od nas u zbornici koji smo je slušali. Jedne godine radi u Bosanskoj Krupi, udaljenoj 30 km od mjesta njenog stanovanja, i to u područnoj školi u Arapuši, pa putuje automobilom do centralne škole, onda kombijem sa ostalim kolegama do područne škole, i onda nazad. Sve je dobro dok je lijepo vrijeme, ali kad padne snijeg nastaju problemi – auto nije bogzna šta, muž u Njemačkoj, ona putuje s nekim koleginicama koje ni same pojma nemaju o kvaru na automobilima, pa je svakakvih situacija bilo – i slijetanja s ceste i proklizavanja, ali uvijek se nekako nađe način da se stigne do škole, do djece, i održi nastava. Sljedeće godine ta nastavnica radi u Gimnaziji, krasno joj i toplo, ali teško zbog obimna gradiva i zahtjevnih priprema. Nakon dvije godine srećemo se u još jednoj osnovnoj školi i smijemo se, vesele što imamo posao. Sad je ta mlada nastavnica u Njemačkoj, otišla sa sinom kod muža, neće se više seliti od jedne do druge škole, kao nomad. Ostalo je sjećanje na njen zarazni osmijeh i djeca koja su voljela njena predavanja.

 

Brojevi su neumoljivi

Unsko-sanski kanton je tokom posljednje decenije pretrpio ogroman egzodus stanovnika u zapadne zemlje. Najviše su se iseljavale mlade porodice s djecom predškolske i školske dobi, što je rezultiralo time da je u mnogim školama, osnovnim i srednjim, značajan broj učitelja i nastavnica ostao bez norme. Pandemija je, istina, usporila proces iseljavanja, ali nije zaustavila.

Nekad velike škole sada su primorane boriti se za svako dijete, pa u gimnazijama više nema prijemnog ispita, nego je dovoljan odličan ili vrlo dobar uspjeh iz osnovne škole. U Javnoj ustanovi Gimnazija Cazin u školskoj 2013/14. imali smo 481 redovnog đaka, a 2020/21. svega 250 – za sedam godina izgubili smo 231 učenika ili osam odjeljenja, ako računamo da je odjeljenje tridesetak đaka.

Prema podacima Pedagoškog zavoda USK, u školskoj 2015/16. u osnovne škole (od 1. do 9. razreda) bilo je upisano 23.656 učenika i učenica, a u septembru 2020. godine 18.042 đaka. U srednje škole te iste školske godine upisano je 10.421, a prošle godine 7.042 učenika. I najprostijom računicom jasno je da je u posljednjih pet godina USK izgubio nepunih devet hiljada učenika.

Sve to ima za posljedicu da veliki broj nastavnica ostaje bez norme u matičnoj školi i, prema Pravilniku o tehnološkom višku USK, može namirivati normu u drugoj školi koja je iskazala potrebu za tim kadrom. U praksi to znači da nastavnica koja je proglašena tehnološkim viškom u svojoj matičnoj školi ima pravo i obavezu pratiti konkurse koje objavljuju druge škole na kantonu i javljati se na njih. Nastavnice s liste tehnološkog viška imaju prednost pri zapošljavanju, i ako uspiju pronaći školu koja će ih primiti, matična škola i škola u kojoj nastavnica namiruje normu sklapaju ugovor na jednu školsku godinu i njime su radnici zagarantovana sva prava za vrijeme angažmana u drugoj školi.

Predsjednik Sindikata srednjeg obrazovanja USK Samir Fajić kaže da se prošle školske godine 89 srednjoškolskih profesorica našlo na listi tehnološkog viška. Sve su namirile normu u drugim školama ili u okviru matične škole, u skladu s njihovom stručnom spremom.

U osnovnim školama tehnološkim viškom proglašeno je gotovo 400 zaposlenica, ali je potražnja bila dovoljna da sve dobiju normu. Predsjednica Sindikata osnovnog obrazovanja USK Zehra Hadžić kaže da je jedini problem bio angažman nastavnica razredne nastave, tako da je određeni broj ostao bez časova, ali su im ponuđena mjesta asistentica u nastavi.

 

Da je ovako bilo prije 30 godina...

I sama sam prije pet godine proglašena tehnološkim viškom, bez obzira na više od 30 godina staža. Normu sam namirivala radeći u dvije osnovne škole, jednoj u gradu, a drugoj u selu udaljenom 10-ak kilometara od grada. Imala sam ludu sreću da su obje relativno blizu mog mjesta stanovanja, pa nije bio problem putovati na posao. Smatram da sam imala sreću i da upoznam prekrasne ljude – kolege i koleginice koje rade u malim seoskim školama za koje niko ne zna, kojih nema u javnosti ni na društvenim portalima, a itekako se trude da svoj posao rade profesionalno.

Upoznala sam jednu mladu profesoricu informatike koja mi je rekla da je cijelu prethodnu školsku godinu svaki dan radila u drugoj školi i putovala na posao, a majka je dvoje djece. Pričala je da joj je najteže bilo ujutro sjetiti se u kojoj je školi tog dana i u kojem mjestu širom kantona.

U Gimnaziji je nekoliko godina radio profesor demokratije i ljudskih prava koji je jednom sedmično putovao iz Bosanskog Petrovca do Cazina, 50-ak kilometara. Prije dva mjeseca je umro, djeca su istinski žalila za njim, ali mu niko nije otišao na sahranu – korona zabrana.

Da je ovakvo stanje u prosvjeti bilo prije 30 godina, kad sam započinjala svoju karijeru, sigurna sam da bih napustila posao. Mladi danas ne mogu ni sanjati o stalnom zaposlenju, o vlastitom kolektivu u kojem stekneš i kolege i prijatelje, u kojem radiš do penzije, pa te onda isprate jednom veselom sjedeljkom i uruče ti sat ili umjetničku sliku kao dokaz da si tu proveo 40 godina života, dijelio i dobro i zlo sa istim ljudima koji su ti u međuvremenu postali druga porodica. Naši mladi prosvjetari danas mi liče na one pustinjske nomade koji sa svojim stadima lutaju od jedne do druge oaze tražeći bolju ispašu i svježu vodu, samo što naši prosvjetni nomadi svoje stado ne vode sa sobom – iza njih ostaju tužne dječije oči kojima nikako nije jasno zašto omiljena nastavnica neće sljedeće godine ponovo doći u njihov razred. Koga briga...

 

I, na kraju, jedno lično iskustvo

Kad nakon mnogo godina rada u jednoj školi budeš proglašena tehnološkim viškom, onda se pod tobom zemlja odjednom rastvori i upadneš u rupu punu gorčine, beznađa, razočarenja, samosažaljenja, ljutnje na sve i svakoga, i sve tako unedogled. Onda, logično, slijedi borba, jer smatraš da imaš više prava u odnosu na mlađeg kolegu koji je dobio biblioteku, a ti nisi, pa pišeš prigovore Školskom odboru, Nastavničkom vijeću, Ministarstvu, Pedagoškom zavodu i svakom ko ti padne na pamet kao neko ko bi mogao pomoći. Odgovor je uvijek isti: tehničko-pravno – sve je po zakonu.

Profesorica književnosti sa položenim bibliotekarskim ispitom ne može dobiti ni čas biblioteke jer su tehničko-pravno njene kolege ranije, odlukom Školskog odbora, raspoređene u biblioteku. Njihova struka nije književnost, ali to za ovo priču nije bitno.

I šta da se radi? Živjeti se mora, a i dijete na fakultetu, pa namiruješ normu u osnovnoj školi, a inače predaješ maturantima u gimnaziji. Radiš istovremeno Stepskog vuka i Šumu Striborovu i... Odjednom počinješ uživati – nova sredina, novi ljudi, nova djeca, drugačija atmosfera u zbornici, kafa svaki dan, proslave i druženja na koja si i ti pozvana, putovanje na Vlašić, smijeh i nova prijateljstva... Najvrednija od svega su djeca – ljubopitljiva, nasmijana, otvorena, zaigrana. Uvlače ti se u srce i dušu, smiješ se s njima, nikako ne možeš biti ozbiljna u razredu, ne možeš ih kažnjavati lošim ocjenama. Kad ti curica s posebnim potrebama donese crtež na kojem te do u detalje nacrta, od naočala do cipela, gotovo se rasplačeš. Raduješ se utorku i petku, jer to su dani kad ideš u osnovnu školu, znaš da ćeš tamo popiti čak tri kafe u toku svoje smjene (dočekušu, razgovorušu i sikterušu) i nije ti bitno što će te poslije boljeti želudac.

Kad na proslavi mature svjedočiš kako se nastavnički kolektiv odnosi prema djeci s posebnim potrebama, kad vidiš mladu direktoricu koja sve vrijeme pleše sa dječakom s Downovim sindromom, kad slušaš kako ta djeca pjevaju sa svojom generacijom, a pjevač im rado ustupi mikrofon, kad na licima roditelja čitaš i sreću i zahvalnost onima koji s njihovom djecom tako postupaju, shvatiš da bi mnogo izgubila da si ostala samo u svojoj matičnoj školi, da nisi proglašena tehnološkim viškom.

Nisu svačije priče ovakve. Mnogi nisu bili te sreće da dobiju časove u blizini mjesta stanovanja, mnogi su raspoređeni u kolektive u kojima su međuljudski odnosi znatno narušeni, mnogi se ne osjećaju dobro među nepoznatim kolegama i djecom. Ali, ako mi je dozvoljeno reći, mnogo toga u životu, pa i u poslu, zavisi od nas, od našeg stava prema onome što nam se dešava. Jednom mi je prijatelj prebacio da se foliram da mi je svejedno, da glumim da nisam ogorčena što su me bacili iz gradske u neku seosku školu jer mi tamo nije mjesto. Nisam ga ni pokušala razuvjeriti, ogorčenost o kojoj je govorio ionako je njegova, proizišla iz njegovog očaja, a ja sam mirna i zadovoljna, posebno sada kad sam se uvjerila da nije kraj svijeta ako si višak u svojoj školi. To može biti početak novih prijateljstava i novih iskustava u radu s djecom. A mi smo tu zbog djece, male ili velike, svejedno, samo što to, nažalost, često zaboravljamo. Naš posao nije samo posao, to je cjeloživotna posvećenost djeci, onima čije su oči uprte u nas, onima koji nerijetko u nama traže i uzor i potporu i koji, naposljetku, ne odlučuju o tome jesmo li tehnološki višak ili ne – njima smo nastavnice koje će voljeti i pamtiti cijeli život, samo ako se dovoljno potrudimo.

Najnovije

Dnevnik nastavnice

Bez izmjerene temperature nema ulaska u školu

Edina Karasuljić

Sva iskušenja nastavničkog posla

Teški roditelji

Amna Dervišagić

Dnevnik nastavnika

Moj posao je nesiguran, sve je manje đaka

Fadil Kadrić

Dnevnik nastavnice

Korona u doba nastave

Alma Šahović

Zašto je nastavnica samu sebe prijavila prosvjetnoj inspekciji

Različita količina posla za istu plaću

Arifa Isaković