Konkurs

Borka Jović

Priča bibliotekara

25.06.2021

Pobjednički tekst na konkursu za nagradu Šukrija Pandžo 2021.

Kad sam u septembru 2018. godina dobila ključeve svog novog radnog mjesta, školske biblioteke, osjećala sam se poraženo. Nakon uspješnog desetogodišnjeg rada u nastavi, snoseći posljedice velikih emigracija i još koječega, dio norme je trebalo da ostvarujem radom u biblioteci.

I šta ja da radim tu?! Gomile prašine po starim gotovo neupotrebljivim knjigama, stari računari, narodne nošnje, razna negdašnja oruđa za rad, velika bista nekog narodnog heroja, pisaće mašine, novčići iz različitih perioda, ostaci keramike… Sve poput onih starih misterioznih tavana o kojima smo čitali u dječjoj literaturi nekad! Prva misao mi je bila da ja tu ne mogu da dišem… Moram nešto napraviti! Dok sam prebirala po glavi šta bih sama mogla da napravim znajući da škole neće da ulažu u biblioteke, oko mojih nogu se motao sivi mišić dok je drugi trčao ivicom police. Možda su oni posljednji zainteresovani za biblioteke i bibliotekare?! Istrčala sam na hodnik, otvorila vrata i to je bio početak jedne drugačije biblioteke.

Morali smo da se riješimo sve te zanimljive, ali u ovom obliku neupotrebljive ,,muzejske” građe, da se riješimo starih računara potpuno, da očistimo prostor i sve te knjige, koje je progutala paučina i prašina, da  učinimo vidljivim i dostupnim, te da divne sive prijatelje premjestimo na drugo mjesto, jer ako biblioteku otvorimo za ljude, miševi će otići. Tako sam razmišljala.

Čitavo mjesto je bilo kao ostava uspomena. Stare fotografije sa školskih svečanosti, knjige iz privatnih biblioteka, čak i pokoja sveska bilježaka sa fakulteta, knjige na dar najboljem prijatelju, najdražoj ženi, djedu, baki… Sve je to činilo našu zbrkanu bibliotečku građu. Trebalo je napraviti neki red. Što prije reorganizujem sve što tu ima, prije ću vratiti neki smisao svom poslovnom životu i biblioteci vratiti primarnu funkciju.

Pažljivo smo popisivali svaki predmet, odlagali ih u kartonske kutije i djeca su ih nosila u staru radionicu. Nošnje su zaštićene i odložene za neka druga vremena i druge prostore. Djeca su učestvovala u svemu. Bilo im je zanimljivo, sigurno su mnogi maštali o prilici u kojoj bi sve te stvari detaljno razgledali, ali i oni su se složili da se  nešto mora mijenjati. Kad smo sve uklonili, na zidovima su ostale ogromne rupe od eksera na koje su bili zakačeni predmeti. Napravila sam plan rasporeda knjiga i počela uklanjati policu po policu, detaljno čistiti svaku knjigu.

Zapravo je ta mala biblioteka bila pravo carstvo rijetkih knjiga. Nismo se mogli pohvaliti naslovom nijednog nobelovca u posljednjih 20 godina, ali zato smo imali knjižicu iz 1887. na njemačkom, rijetke naslove iz 18. i 19. vijeka, te obilje kritičke literature za profesore književnosti. Bilo je odlične građe za istoričare, atlasi na engleskom za biologe, zbirke za matematičare i fizičare, mnogo priručnika za rad sa djecom sa teškoćama u radu, priručnici o nacionalnim manjinama, o djelovanju raznih upravnih organa u školi i još mnogo toga… Spasli smo ih iz paukovog zagrljaja i učinili vidljivim. Neugledne zidove prekrili smo panoima o velikanima iz naše književnosti, dječjim crtežima, štampanim zanimljivostima... Od starih predmeta sačuvali smo dvije pisaće mašine i bistu našeg partizana, za kog su neke starije kolege tvrdile da je Rade Marijanac. Formirali smo čitaonički prostor, zatim izložbeni prostor gdje su najmlađi željeli da lijepe svoje likovne radove. Iskoristili smo male računare Projekta ,,Dositej” i namjestili ih tako da mogu koristiti u raznim vidovima instruktivne nastave. Djecu su privlačile te promjene. Dolazili su iz radoznalosti, gledali, pokazivala sam im sve neobično što sam i sama tih dana otkrivala, a onda su uzimali svoju lektiru i odlazili zaneseni. Najmlađim drugarima bih ponekad pročitala neku basnu i obavezno, ako bi željeli, uz lektiru bih im spremila prigodne bojanke, koje sam kod kuće štampala, sve samo sa jednim ciljem - učiniti biblioteku privlačnim mjestom, bez značajnijih ulaganja. I dolazili su te 2018/19. školske godine možda čak i najviše. Znala sam da su čitali, neki od njih bi oduševljeno pričali o pojedinim epizodama iz romana. Drugi su se bili zainteresovali za enciklopedije pa su dolazili, čitali, komentarisali. Najmlađi su bojili svoje omiljene likove iz crtanih filmova i sjajnih okica nasmijani izlazili iz biblioteke. Neki su uzimali male laptope i kucali svoje prve rečenice u Vordu. Nešto stariji su vježbali zadatke za provjeru postignuća, tražili informacije za razne literarne i likovne konkurse. I kolege kao da su tek tad otkrile školsku biblioteku. Tražili su zbirke testova, časopise za stručno usavršavanje, a ono što je najbolnije je da su i nakon tri godine mog rada u biblioteci bile najtraženije knjige za rad sa djecom sa posebnim potrebama.

Kada je 2020. godine čitav svijet reorganizovan, nisam prihvatila pasivnu ulogu bibliotekara. Svoj blog o obrazovanju ,,Snohvatice” potpuno sam podredila onlajn nastavi. Dijelila sam sve što je moglo koristiti djeci, roditeljima, nastavnicima, u tim neobičnim vremenima. Često su to bili rasporedi sa zvaničnih sajtova Ministarstva i RPZ-a, snimljeni časovi sa televizije, pa i besplatne biblioteke elektronskih knjiga, izložbe, filmovi, kvizovi, prezentacije, mnogo raznog materijala, jer i danas, poslije svega, mislim da obrazovanje nema alternativu. I nema, pa makar lektire čitali sa ekrana ili slušali u audio-formi, što je meni kao profesoru književnosti teško prihvatiti, ali promjene se dešavaju i bitno je da se što bolje i brže prilagodimo.

Dakle, za ovaj trogodišnji period, bez ikakvih ulaganja, kao pojedinac,  uspjela sam da transformišem svoju biblioteku, ali sada već to nije dovoljno. U narednom periodu ipak će se problem školskih biblioteka morati rješavati institucionalno. Za početak, biblioteke moraju postati ,,bitne” obrazovnim ustanovama, moraju se izvršiti ozbiljnija ulaganja, obezbijediti adekvatna sredstva za rad, računar, pristup internetu, štampač, što je neka osnova, a onda i pristup elektronskim bibliotekama. Tu više nema prostora za ustajali vazduh  i požutjele knjige, koje evidentno niko neće čitati, mora se obezbijediti građa koju će djeca željeti prelistati. Bibliotekari se ne smiju miriti sa ulogom ,,najbeznačajnijih” u školi; radionicama i raznim aktivnostima  moraju skrenuti pažnju djece i opet ih uvući u svijet knjiga. Ne smijemo više ni kukati zbog nezamislive krize čitanja, moramo popularizovati priču i pričanje, čitanje.  To zasad ne mogu biti obimna književna djela, neće ih djeca pročitati, većina nema toliko dobru koncentraciju ni interesovanje, ali kada bi u program lektire bile uvrštene neke kraće forme, možda bi rezultati bili bolji. Trebalo bi da biblioteke budu opremljene projektorima  da se bar jednom sedmično može iz različitih predmeta prikazati neki film. Zapravo bi se djeci moglo ponuditi mnogo više sadržaja na mnogo zanimljiviji način nego ranije. Ovaj put obrazovanju moramo prići kroz svijet koji je aktuelan kod naših učenika i tako djelovati. I ma koliko nam to ,,tradicionalno” bilo milo, sami u sebi moramo napraviti promjenu, približiti se djeci i kroz njima razumljiva sredstva raditi na njihovom obrazovanju.

Najnovije

Lejla Dervišević

Čuvari znanja

Branka Lepir-Šinik

Biblioteka banjalučke Osnovne škole 'Stanko Rakita'

Anida Herceg

Školske biblioteke

Benita Zahirović

Društvo sa disleksijom

Amina Abdulahović

Uporan kao Sizif, lukav kao Odisej i lud kao Don Kihot, ko je to? Odgovor je u školskoj biblioteci