Nastavnička pitanja

O ovome rijetko pričamo

Zgode i nezgode razrednika i razrednica

Biljana Cvjetković

09.12.2021

I uvijek, ali uvijek je dobro poslušati obje strane, bez obzira na to ko koga optužuje i ko je na višoj ljestvici školske hijerarhije.

Ilustracija: David Tadevosian / Shutterstock.com

Rekla bih da je malo koji posao u obrazovanju dinamičniji i odgovorniji od uloge odjeljenskog starješine, jer kad se spremate za predmetni čas, radite Present, Perfect, Simple i Continuous, Njutnov zakon, zemlje južne Evrope, građevinske materijale, Na Drini ćupriju, pa se lijepo spremite, pogledate ranije bilješke, pripremite neki dodatni materijal i sigurni i zadovoljni ušetate u učionicu. A kao razredni starješina ili, ljepše, razrednik i razrednica, nikad ne znate kakve će vas najnovije vijesti u školi sačekati i kakav muštuluk koji počinje rečenicom: Oni tvoji su... ili Oni tvoji nisu... I uvijek se čeka razrednica da riješi stvar magičnim štapićem, ukorom, pozivom roditeljima, razgovorom, nekako već! Ostali se pomalo uključe, ali ne previše, nije im valjda u opisu posla, a i šta bi razrednica radila...

U školi radim skoro 22 godine, profesorica sam engleskog jezika, a 20 godina sam i razrednica. Te dvije nedostajuće godine bila sam na porodiljskom odsustvu. Slobodno mogu reći da sam u ovih 20 godina 30 posto svoje energije i svog radnog, pa čak i neradnog vremena trošila na starješinstva, a 70 posto na posao predavačice stranog jezika, što nikako nije u proporciji sa dva, a evo sada najavljuju da će to biti četiri, časa razredništva tokom 40-časovne radne sedmice. O emocijama neću ni pričati jer bi to još više poremetilo ovu raspodjelu energije na štetu nastave. Zašto takva raspodjela energije i mog truda i da li me to čini lošom profesoricom jezika ili dobrom razrednicom – ne znam, ali jedno znam – posao odjeljenskog starješine nije nimalo lak i postoje mnogi faktori koji nam nikako ne idu naruku. U šestom razredu osnovne škole ili prvom srednje dobijete 20-30 potpunih stranaca, dječice, tinejdžera, pubertetlija potpuno različitih po mnogo čemu. 

U jednom prvom razredu srednje škole imala sam učenika koje nije stizao da zapiše raspored, a došao nam je kao super odlikaš – stalno se smješkao i usporeno i stidljivo govorio i odmah sam znala da je na meni da mu pomognem. Djeci, da mu se ne bi smijala, moram objasniti da nismo svi isti; kolegama u zbornici da je sjajan, samo mu treba dati vremena; stručnoj službi da ga povremeno pozove, popriča sa njim, ali da paze da to ne utiče na njegovo samopouzdanje. Bilo je tu i dosta problema, neke kolege su govorile da je bliži djetetu koje treba kategorizaciju i personalni program nego djetetu prosječnih sposobnosti, ali ja sam istrajala i uz podršku psihologa došli smo do rezultata. Test je pokazao da ima natprosječne rezultate u nekim poljima, ali mu motorika nije usklađena sa intelektualnim mogućnostima. Trud se isplatio – od 3 ili 4 zaključene trojke u prvom razredu i prosječnog uspjeha vrlo dobar došli smo do svih petica u trećem i četvrtom razredu tehničke škole. Danas je on uspješan student elektrotehničkog fakulteta! 

Slično je i ako u razredu imate dijete sa dijabetesom, dijete sklono depresiji i izostancima s nastave ili dijete iz socijalno ugrožene porodice. Jedne godine, u grupi živahnih, vrcavih i inteligentnih, ali ne baš vrijednih đaka jednog zanatskog odjeljenja, došao mi je dječak za kojeg su mi rekli da je medicinski fenomen – šećer je dobio u osmom razredu i mjerenje je ponekad pokazivalo i 60 jedinica (gornja prihvatljiva granica je 6). Nisam mnogo znala o dijabetesu, ni kakve posljedice sve ima, a brojne su i mogu biti pogubne i po fizičko i po psihičko zdravlje djeteta. Htjela, ne htjela, morala sam se uključiti, učiti, saznati mnogo šta. Osim problema sa zdravljem, dječak je dolazio iz porodice u kojoj su oba roditelja bila gluvonijema, često bez posla i stalnih primanja, ponekad i bez struje, ali je majka bila borac i nije odustajala. Mnogo nas uključilo se u borbu da to inteligentno dijete ne izbace iz škole uz obrazloženje da, eto, srednja škola nije obavezna. Kažem nas jer smo zajednički radile socijalna radnica i ja, često smo razgovarale s dječakom i majkom, išle im kući nekoliko puta, a škola je organizovala sakupljanje pomoći – i đaci i profesori su se odazvali, a mi smo se potrudile da se ne sazna kome pomažemo. U tim danima oduševljavala me doktorka tog dječaka koja je našla moj broj i nazvala me da mi pojasni medicinske promjene u tijelu i psihičke posljedice koje takvo stanje može da izazove. Bila sam i na nekoliko predavanja o dijabetesu kod djece koja su organizovana u bolnici. Tri godine je to trajalo, a to nije malo: usponi i padovi, dva mjeseca nedolaska u školu, odlasci kući po njega da ne propusti razredni ispit, njegove povremene odluke da školu napusti i iskrenost kada kaže: Ne mogu vam obećati, razredna, da ću doći sutra. Kad se probudim i vidim krv na jastuku, meni se ne ustaje iz kreveta. Bilo je kolega koji su mi, kada u zbornici ili na sjednici pričam o njemu, govorili da je bezobrazan, da ja imam svoju djecu i da se posvetim njima, a da on samo koristi svoje stanje da se izvlači od školskih obaveza, ali ja nisam tako mislila jer njegova ocjena nikada nije bila jedan ili nedovoljan, niti je njegovo ponašanje u školi bilo nekulturno ili upitno. Izgurali smo, istrajali, dobio je diplomu, a sada se bavi grafičkim dizajnom, studira, vozi auto, ima djevojku, igra fudbal i pije kolu. Zero sugar, razredna, zero sugar, ne brinite, stalno mi je govorio. 

Jedne godine mi je u posljednjoj klupi sjedio dječak ponavljač, dijete sklono prestupima, saznam kasnije i da ima dosje u policiji. Došao je iz porodice u kojoj ima četrnaestoro djece, bez majke, s ocem alkoholičarem koji se brine samo da zadovolji svoje potrebe. Odlaske u tu hladnu, mračnu kuću, miris dima i alkohola, skroman namještaj i još skromnije obučenu djecu i glavice koje vire iza tarabe dok nas dočekuju i ispraćaju, nikad neću zaboraviti. Pokušavali smo zajedno, stručni tim i ja, bivši razrednik, gospođa iz jedne humanitarne organizacije koja je povremeno pomagala, ali nismo uspjeli. Čija je krivica – nas profesora i mene kao razredne, stručne službe ili sistema ili svih pomalo – ne znam ni danas. Zov i prividna sloboda ulice bili su mnogo primamljiviji nego školska klupa i buduće zanimanje električara. Sve vrijeme imali smo isti utisak – da on jedva čeka da pobjegne iz te kuće, a bez novca i privremene zarade to ne može. 

I tako bih mogla unedogled: kako znati kako postupiti i gdje su granice nadležnosti odjeljenskog starješine, a gdje počinje rizično uplitanje u porodične odnose i lična želja da pomogneš koja se nerijetko ne poklapa sa profesionalnim pristupom... Opet ne znam, vodim se osjećajem. Poslije dugogodišnjeg rada u školi, znam da je škola mehanizam sastavljen od mnoštva točkića i samo ako se svaki okreće kako treba imamo uspješan, svrsishodan vaspitno-obrazovni proces. Jedan od vrlo bitnih elemenata tog mehanizma jesu odjeljenske starješine, često zanemarene kad su uspjesi učenika u pitanju, ali uvijek istaknute i spominjane pri prvom problemu odjeljenja, bilo kakve prirode, a problema je svakojakih, barem u tome ne oskudijevamo. Uz to, često nismo spremni da budemo razredne starješine, nismo naučeni, plaćeni, dovoljno cijenjeni i podržani da bismo prihvatili sav posao i odgovornost koja nam se dodjelom razredništva stavlja na teret, ali prihvatamo. Kad se na fakultetu spremamo za svoje buduće zanimanje nastavnika, polažemo stručni, pohađamo seminare i obuke, uvijek nas uče kako prenijeti stečeno znanje, približiti ga učenicama, učiniti interesantnim i funkcionalnim, ali nikada ni riječi o tome kako obavljati posao razrednog starješine! To se, reklo bi se, podrazumijeva, usputno je, lako, nebitno. E pa nije! To učimo godinama, a iskustvo je ključno, ali i sve ono što smo do tada pokupili i naučili o životu i ljudima. 

Uz to što nas niko ne spremi za taj izazov, srećemo se i s nizom praktičnih problema: u rasporedu ne možemo naći čas za održavanje odjeljenske zajednice, nema slobodne učionice, a nekada nemamo ni diskrecioni prostor za razgovor s djecom ili roditeljima koji ponekad hoće da pričaju jer valjda prepoznaju iskrenu želju da ih saslušamo, ali ne u holu u kojem ih slušaju dva dežurna učenika ili u nekoj pomoćnoj prostoriji u koju se stalno ulazi i izlazi. 

Ali sada, s bogatim iskustvom razrednice, vjerujem da jedno odjeljenje biva dobro samo ako svi sarađuju, pa znam da posao razrednice umnogome zavisi od njene saradnje sa ostalim zaposlenicima u školi. No uvijek, ali uvijek je dobro poslušati obje strane, bez obzira na to ko koga optužuje i ko je na višoj ljestvici školske hijerarhije. Ako se poljulja povjerenje djece u svog odjeljenskog starješinu, teško se to popravlja, a ako se otvoreno suprotstavite kolegama, ne složite, ljudi reaguju drugačije. Vi sa kolegama ostajete da radite, a djeca odoše svojim putem. Zato je strpljenje najjače oruđe i oružje. Ono donosi pravu procjenu kako reagovati. A greške ko greške, dešavaju se, i vremenom naučimo da se nosimo s tim, najčešće sami.

Danas u školama imamo čitave stručne službe i timove koji reaguju samo ili uglavnom kada nastane problem, iako non-stop baš od tih istih stručnjaka iz polja pedagogije, psihologije i medicine slušamo da se mora raditi na prevenciji da bi se izbjegle ozbiljne posljedice. Prijedlozi brojnih razrednih starješina da pedagog, psihologinja, socijalni radnik, pa i direktorica uđu u odjeljenja bar jednom u polugodištu, ostaju samo prijedlozi. A korist bi bila višestruka. Prvo bi, kada bi ušli u odjeljenje i održali čas, vidjeli da nije lako držati pažnju i disciplinu 26-30 đaka 45 minuta – 21. vijek je i vrijeme pametnih telefona, kratkog fokusa pažnje, online nastave. Mnogo je lakše pričati jedan na jedan, u udobnosti kancelarije, kad pred sobom imaš nekog malog grešnika koji uglavnom jedva čeka da izleti iz te kancelarije; taj razgovor može trajati koliko direktoru ili pedagogu kao stručnom licu odgovara; a i zakazuju ih kada njima odgovara, dok čas traje od zvona do zvona i svako napuštanje časa se nastavniku uzima kao veliki minus. Sigurna sam da bi ulazeći u razrede i držeći radionice na određene teme ili prosto razgovarajući sa učenicama lakše uočavali potencijalne probleme kod djece, ponašanja koja nisu baš prihvatljiva, razmišljanja i osjećanja koja mogu biti alarm, a oni bi, članovi tih stručnih timova, sa svojim formalnim obrazovanjem i brojnim radionicama i seminarima koje su prošli mogli mnogo uspješnije pristupiti škakljivim temama kao što su seks, droga, vršnjačko/porodično nasilje, tuga... O tome ja pričam sa drugaricama ili sestrama uz kavu, ali ne osjećam da baš raspolažem informacijama i ne osjećam se dovoljno sigurnom da bih te teme otvorila u razredu, pa se snalazim – pričam im o filmu Trainspotting, o 16 dana aktivizma, o sigurnim kućama koje postoje širom BiH, o ljubavi koja nosi i neizmjernu tugu i sreću, o čarima i opasnostima mobilnih telefona i društvenih mreža i tako dalje, dakle, ono što znam iz života. 

Je li moguće poboljšati položaj ili olakšati posao razrednog starješine? Naravno da jeste. Sve karike u obrazovnom lancu trebalo bi da pomognu tim ljudima. Ministarstvo i krovne obrazovne institucije trebalo bi više pažnje da obrate na edukaciju nastavnog kadra za bavljenje ovom problematikom. Tematika je široka, svi dobro znamo kako je danas teško biti roditelj i brojne su teme i diskusije koje bismo rado čuli i podijelili s nekim od nas stručnijim. Riječ pravnika, psihologinje, pedagoga, ljekara, socijalne radnice, inspektora, predavanje ili panel-diskusija organizovana na neku bitnu temu vezanu za odrastanje bile bi od ogromne koristi. Jednostavno bi nas spasile tapkanja u mraku jer su često razrednice baš u takvom položaju – poznajem materiju koju predajem, ali ne poznajem sve pravilnike i zakone i velika je šansa da ću u nečemu da pogriješim. Razmjena primjera dobre prakse takođe je dobrodošla. Znam da obrazovanju uvijek nedostaje novca, ali bi li zaista bilo toliko skupo angažovati ljude koji su već zaposleni po školama i državnim institucijama da održe poneko predavanje đacima i profesorima? Obrazovanje jeste i posao i odgovornost, ali hajde da to podijelimo. 

S dodatnom edukacijom ili barem informisanošću mnogo lakše bismo se nosili i sa nasiljem koje se prečesto pojavljuje u školama i školskim igralištima: vršnjačko, ili nasilje na liniji profesor – učenik. Do sada nikada nisam čula za obrnut slučaj ili da mediji pišu o ugroženosti profesora, omalovažavanju i prijetnjama koje trpe od djece ili roditelja, i mislim da je tu sistem zatajio jer nije dovoljno jasno definisao mnoge stvari niti zaštitio svog radnika. 

Mogla bih govoriti i o uplivu politike i u školske ustanove, ali neću jer mislim da nema mnogo smisla. Ako se to i desi, najčešće preko politički uticajnih roditelja, slučaj se opet prepusti odjeljenskom starješini, u najboljem slučaju uključi se direktor, ako smije i hoće, opet zbog uplitanja politike, nekada možda i neko iz stručne službe, odjeljenskog vijeća, ali opet su snaga, sposobnost, upornost, iskustvo i kolegijalni odnosi odjeljenskog starješine najbitniji.

Uz sve drugo nikako ne smijem zaboraviti izlete i ekskurzije oko kojih najveći napor, uz roditelje, povuče razrednik, odnosno razrednica, ali na kraju uvijek uz osmijeh i mnogo radosti. A škola ide dalje, u učionici ili na daljinu. Mnogo toga naučili smo u protekle dvije godine, ali kako god bilo, razrednik ili razrednica ostaje spona koja drži odjeljenje na okupu, daje smjernice i putokaze i predstavlja neizostavnu i nezamjenjivu kariku u lancu učenik – nastavnica – stručni tim – roditelj – uprava – lokalna zajednica. Na nama je da izaberemo da se držimo otežavajućih okolnosti i tražimo opravdanja ili zavrnemo rukave, nabacimo osmijeh, pročistimo grlo i krenemo u akciju. Kao što već rekoh, problema nam nikako ne fali, te mora biti i akcije, i zato ja biram da zavrnem rukave.

Najnovije

Ocjenjivanje znanja u školama

Vrijeme za promjene

Amna Dervišagić

Nedoumice iz udžbenika

Bašča i zemljište na kojem se uzgaja povrće

Arifa Isaković

Povodom zahtjeva Saudina Sivre da 4. maj bude neradni

Igrokaz u Zgradi na Koševskom potoku

Nenad Veličković

Pred raspravu o Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u KS

Nikom se ne sviđa, ali nema veze, idemo dalje

Rubina Čengić

Nastavničke kompetencije

Edina Međić