Evo, po jednostavnoj računici zaključih da je prošlo punih 16 godina od ovog  našeg roditeljskog sastanka. U mom rokovniku stoji datum i dnevni red. Prisutno je 15 roditelja, slušalaca. Prva točka je: Predavanje  na temu: Humanistički pristup razvoju djeteta.

 Časopis za brigu o djeci ,,Porodica i dijete“. I  u zagradi piše:  Dr. Skot Hall, docent, univerzitet Dejton, Ohajo. To bila stručna literatura.

I polako, malo listajući rokovnike i albume, nadolazi mi sjećanje da sam u tom odjelu imala  oko 25 učenika, dobru generaciju i  vrlo dobru suradnju sa roditeljima. Neki roditelji bili su bivši učenici ove škole i na njih sam se mogla osloniti, jer su imali povjerenja znajući da nešto što je dobro bilo za njih, treba da se kontinuirano odvija, bit će u svakom slučaju dobro i korisno i sad, za njihovu djecu. Mijenjaju se vremena, ali dijete je uvijek bilo dijete, čovjek u malom. Svaku novu generaciju učenika prihvaćala sam tako da dobro upoznam roditelje i da oni znaju što je bitno u mom radu s njima i njihovom djecom, tj. da oni upoznaju mene.

Tako je bilo i na početku školske godine 2026./7. kad sam odlučila napraviti anketu da se roditelji mojih učenika( sedmog razreda) izjasne po pitanju buduće suradnje na relaciji razrednik( škola) –roditelj.  Iako su roditelji od ranije bili upoznati s pravilom da  ako redovito dolaze  na roditeljske i informativne (pojedinačne) sastanke, to mora polučiti dobre rezultate u učenju i vladanju, ipak su pojedini postepeno odustajali od tog nadzora pravdajući se kako im njihovo dijete ne smije lagat, ili ,,sve mi kaže, znam i za slabu ocjenu, ili vidim ja, uči svaki dan, još ga ne zanimaju izlasci......ide na nogomet, voli folklor...Itd. A učenje u drugi plan zapalo.

Dakle, Anketa je pokazala da roditelji očekuju od svoga djeteta da ,,ne popušta“, da potvrdi raniji uspjeh, a po mogućnosti  još bolji radi upisa u srednju školu  . Drugo, od razrednika očekuju da i dalje zadrži iste oblike suradnje sa roditeljima i pravovremeno obavijesti ako se ukaže potreba, da roditelj zna za disciplinski prekršaj svoga djeteta. Roditelji su također bili suglasni da  česte opomene,  kazne i druge represivne mjere nisu dobre  u odgoju. Pohvale i nagrade,izrečene u odjelu stvaraju dobru atmosferu za rad.

Bila sam zadovoljna kako su ,,moji roditelji“ uznapredovali. Još samo da se sprovede u praksu ovo teoretsko znanje. Ali, to nije uvijek lako. Idealano ne postoji.

I premda nitko nije tražio od mene, napisala sam teze ovog predavanja i predala uz priprave i planove, nek se zna: Izviješće o 2. roditeljskom sastranku, 28.2. 2007. 

Koliko  su mi pomogle ove zabilješke da predavanje bude kratko i zanimljivo, ne mogu reći. Znam samo da se poslije predavanja razvila diskusija,tako da nitko nije čuo zvono, pa je pomoćna radnica pokucala... Dakle:

Humanistički pristup razvoju djeteta

Djeca su naša budućnost, dakle mi smo pozvani, i roditelji i nastavnici da se  zalažemo svim svojim snagama za pravilan, zdrav dječji razvoj i pozitivno usmjerenje  djeteta kroz odrastanje. Imamo više komponenti razvoja: Psiho-fizički, emocionalni(duhovni), socijalni( društveni) razvoj.

-Ima li ovaj....Umni razvoj, da bolje pamte? Pitao je jedan otac.

-Ima,mogli bismo ga smatrati uz Psiho-fiziči i mentalno(umni)....

Sve se ove komponente međusobno isprepliću.Ukratko smo se dotakli  svake ove komponente i promjena u pubertetu.

Svako dijete treba imati pomagača u rješavanju problema, a to ste vi, u prvom redu. Zato ćemo sad i govoriti o stavu roditelja prema djetetu.

Bezuvjetno spreman pomoći,da ima sposobnost razumijevanja, pozitivan odnos.

Spremnost za sporazumijevanje znači da je iskren u kontaktu s djetetom, da ga pažljivo sluša što ima za reći. Dijete moramo prihvatiti onakvo kakvo jest, a ne kakvo bismo mi željeli.Treba znati pridobiti dijete da slobodno može iskazati što ga tišti bez sraha i rizika da bude pogrešno shvaćeno ili odbačeno. Dok razgovaramo, pažnja se  potpuno usmjeri na dijete uz visoko poštovanje njegove osobe(individualnosti). Nitko od pomagača, bio nastavnik ili roditelj ne smije i ne može svu djecu tretirati na isti način. Svako traži poseban pristup jer je svako osoba za sebe, drukčiji. Roditelj prvo mora imati izgrađenu svijest o sebi da bi mogao razumjeti drugoga( dijete). Svijest o sebi znači razumijevanje i prihvaćanje onoga što osobno jesmo. Tada smo iskreni s drugima. Možemo izgraditi svoju strategiju suočavanja s djetetom. Mi moramo prihvatiti pravo mlade osobe na ispoljavanje bijesa, ljutnje, tuge i drugih reakcija izazvanih određenim doživljajem. To ne znači da moramo prihvatiti i odobriti svako, pa i ružno ponašanje.Tu ,oprez. Svaka opomena, osobito kazna mora biti ojašnjena i odmjerena, tako da dijete zna za što je u kazni. Inače, mora se naći mjera, niti prestrogi, niti  preblagi,( drago mi je da ste u  našoj Anketi većina vas sebe tako  procijenili).

Svijest o drugima uključuje otvorenost, tj.tolerantnost za učenje o životnim stilovima i opcijama koje se razlikuju od naših. Također, moramo sebi posvijestiti da drugi ljudi (pa i naša djeca) mogu naš životni stil doživjeti kao čudan, konzervativan, dakle, njima neprihvatljiv.

Dr.Sintija Osborne, prof. univerziteta zabilježila je sljedeće načine, postupke humanističkog pristupa pomagača, odgajatelja (roditelja ili nastavnika):

-Slušaj.  Ne etiketiraj.

-Istražuj, ne saslušavaj.

-Budi jednak, ne nadmoćan. Ne,,pridikuj“.

-Surađuj, ne uvjeravaj.

-Razjasni, ne suprotstavljaj se.

-Tragaj za rješenjem. Ne prepisuj ga poput recepta.

-Pohvali, ne prekorijevaj!

Dragi roditelji, kao što vidite, svi mi imamo istu odgojnu zadaću, i vi i ja smo pedagozi i moramo se educirati stalno.

Uspješnim obavljanjem ove zadaće P O M A G A ČA, mi smo ti koji otvaramo prostore  djetetu da kaže svoju priču , da nam se povjeri u teškoćama. Na nama je da ga  čujemo i poštujemo kao osobu. Ako budemo uspjeli u tome, velika je mogućnost da  naše dijete poštuje samo sebe i druge ljude, da preuzme odgovornost za svoje odluke i postupke i da se razvije u zdravu , pozitivnu ličnost.

To je bilo moje predavanje za ,,moje roditelje“.

 Danas imate mnogo više mogućnosti  da pripremite roditeljski sastanak. Samo što ćete ako vam roditelji ne žele  doći u školu smatrajući da za tim nema potrebe, ionako nemaju vremena, još da gube vrijeme sušajući vas. Slušam o uvođenju  E-Dnevnika. Čast suvremenoj tehnologiji, ali se bojim da, ukoliko roditelji budu informirani o ocjenama, još rjeđe će dolaziti na sastanke s razrednikom. A bez izravnih kontakata i bez dobre suradnje nema ni odgoja ni obrazovanja. Koliko je važan pojedinačan uspjeh učenika, još je važnije u kakvom okruženju uči, tko su mu prijatelji, koje vannastavne aktivnosti voli, kako se ophodi prema drugim ljudima u školi i van nje. Varate se  ako mislite da to nije vaš posao. Dijete treba vas, vi trebate roditelje. No, ako ne dolaze...?

Tek onda ste u problemu, ako ste mladi nastavnik ,morat ćete pridobiti,,svoje roditelje“. Na istom ste zadatku, ni malo jednostavnom. Pomagači djetetu u odrastanju i sazrijevanju.

Učitelj: -Dajte mi dobru djecu pa ćete vidjeti kakav sam učitelj!

Roditelj: -Dajte i meni dobru djecu pa ćete vidjeti kakav sam otac.