Priča prva
Ravno deset kilometara nakon silaska sa magistralnog puta u Tomini, stići ćete u Gornju Tramošnju. Tako su mi rekli. Stići ćete, ako vas je neko nekad vodio ovim putem, a imate dovoljno dobro pamćenje da zapamtite poslije koje šume skrećete lijevo, kod koje porušene kuće idete desno, jer putokaza nema, a nema ni ljudi da ih upitate na kojem raskršću ste pogriješili. Kiše su od makadamskog puta napravile neprohodnu jarugu, kojom se usuđuju prolaziti traktoristi i adrenalinom ili alkoholom stimulisani lokalni vozači golfa dvojke. I taman kad ugledate tablu sa natpisom Tramoš’nja i pomislite da ste stigli, nakon nekog vremena shvatite da ste samo ušli na teritoriju naselja kojeg čine rijetke kuće, većinom ruševine, razbacane po brežuljcima i šumama sa prepletenom mrežom makadamskih i šumskih puteva ž-kategorije.
Iako sam dobio uputstva kako doći do Gornje Tramošnje, nakon nekoliko sati lutanja i vožnje vododerinama, koje je od uskog, makadamskog puta napravila zadnja kiša, vratio sam se neobavljenog posla. Uspio sam probiti gumu na autu i zamijeniti je rezervnom, ali nisam uspio pronaći područnu školu u Gornjoj Tramošnjoj. A to je jedna od njih petnaest, koje su odlukom Ministarstva prosvjete Republike Srpske ukinute u procesu reorganizacije i racionalizacije sistema osnovnog obrazovanja.
Područna škola u Tramošnjoj pripadala je Osnovnoj školi Josif Pančić u Kozici, u opštini Oštra Luka. Iako su na mapi Tramošnja i Kozica selo do sela, put koji ih spaja je neprohodan za putnička vozila, pa se koristi put preko teritorije opštine Sanski Most, tako da je, saobraćajno, udaljenost između ova dva mjesta oko 25 kilometara. Zatvaranje škole u Tramošnjoj žitelje Kozice i nije puno nasekiralo. Realan je strah da će u nekom narednom krugu racionalizacije od strane ministarstva na red doći i njihova osnovna škola, koja već ima titulu škole sa posebnim statusom i koju pohađa 27 učenika. Među njima je i dvoje djece iz Tramošnje, koju na nastavu u Kozicu sad dovoze roditelji. Saznajem i da ova djeca ne dolaze na nastavu već nekoliko dana otkako je pala jaka kiša. Mislio sam da je razlog što su bujice odnijele put, ali bio sam u krivu. Objasniše mi da su se nakon kiše roditelji posvetili sakupljanju gljiva, tako da nemaju vremena za prevoz djece do škole i natrag. To je jasna ilustracija nivoa borbe za preživljavanje u ovom dijelu BiH i objašnjenje zašto obrazovanje nije u vrhu liste prioriteta ovdašnjeg stanovništva.
Septembar je, i nakon prve jače kiše oko 400 domaćinstava Kozice već drugi dan je bez struje i bez telefonskih veza. Za većinu njih poljoprivreda je glavni izvor hrane i prihoda, a protekla sezona im baš nije išla naruku. Mraz i snijeg u kasnom proljeću, visoke temperature i suša u toku ljeta, te jaki septembarski pljuskovi uramili su ružnu sliku ove sezone, pa zabrinuti čekaju novu zimu.
Pitoma dolina na obalama rijeke Kozice obiluje prirodnim ljepotama, ali za tamošnje stanovnike ona je kao zlatni kavez. Ovo naselje se nalazi između Sanskog Mosta i Ključa i nekad je pripadalo Opštini Sanski Most, dok je danas u sastavu novoformirane Opštine Oštra Luka. Međutim, Kozica nema direktnu putnu komunikaciju sa središtem svoje opštine, pa se do nje sedam kilometara voze makadamskim putem do naselja Podovi, a onda preko teritorije cijele opštine Sanski Most dolaze do Oštre Luke. Sve u svemu nekih 40 kilometara puta. Još više putuju neki nastavnici koji na posao u školu u Kozici dolaze iz Prijedora, dok su drugi iz Sanskog Mosta i Ključa. Dokle? Pitanje je koje visi u zraku i koje je validan argument u raspravi o kvalitetu nastave i o tome šta je to bolje obrazovanje.
U masi problema sa kojima se suočavaju, odluka Ministarstva o ukidanju područne škole u Tramošnjoj došla je stanovnicima ovog kraja kao usputna vijest, potisnuta brigom da li će pčelinja društva preživjeti nadolazeću zimu, imaju li dovoljno sijena za ovce u sjeniku i šta će se desiti sa piletinom u zamrzivaču, ako struja ne dođe u sljedeća 24 sata.
Priča druga
Ravno deset kilometara nakon silaska sa magistralnog puta u Tomini, stižem u Gornju Tramošnju. Parkiram auto na malom proširenju makadamskog puta, ostavljajući prostora da putem prođu druga vozila. Koja druga vozila? Pa na cijelom putu kroz napuštena i tek djelomično obnovljena naselja nisam sreo ni jedno jedino auto. Možda ipak dođe neki vjernik, jer sam se zaustavio u dijelu naselja gdje se prekoputa ogledaju škola i pravoslavna crkva. Obje prazne. Jedan sam od rijetkih koji su ovdje namjerno došli zbog škole. Koga još zanima prazna montažna zgrada, koju su nakon rata podigli kanadski unproforci?
Prizemnica, čija je nekad bijela fasada počela poprimati sive nijanse, polako se počela utapati u okolno zelenilo. U pukotinama na betonskom stepeništu razrasle se rozete maslačka, a uz oluk na ćošku divlji hmelj se svojim vriježama popeo do samog limenog krova. Kroz dva kvadratna prozora praznina nijemo posmatra nenajavljenog gosta. Drvena klupa pred školom još se drži. Sjednem na nju da se odmorim od duge vožnje. Zažmirim i uživam u tišini koju remeti povremen cvrkut ptica iz živica i obližnjih stabala.
Osluškujući tako svijet oko sebe, uho mi registruje i neke druge zvuke. Osluhnem pažljivije. Da, čujem dječji smijeh koji dopire iza zgrade. Uputim se tamo vođen sad već sve razgovjetnijim glasovima. Iza zgrade, na maloj zaravni, ispod konstrukcije koja je nekad bila košarkaška tabla, na travi sjedi troje djece, dječak i dvije djevojčice, svi zadubljeni u neku svoju igru. Jedna od djevojčica me primijeti i gotovo prijekornim glasom kaže: A, evo i tebe, konačno!
Iznenadi me ovakav doček i ne snađem se kako da odgovorim na ove njene riječi, a i drugo dvoje djece se okrene, pa dječak rekne: Dobro si se sjetio da ikako i dođeš!
– Vi ste znali da ću doći? ... Čekate me? – jedva nekako izmucah, sve osvrćući se uhvaćen u nekoj samom sebi nerazumljivoj neugodnosti.
– Da, već dugo čekamo da neko dođe i da napiše priču o nama i našoj školi, o tome kako se u školi družimo, igramo, učimo zajedno – uključi se i druga djevojčica. – A evo, sad su nam zatvorili školu, a mi svoju priču nismo ispričali.
– Baš mi je žao – vadim se – Ne može se baš stići do svake škole.
– Znamo, znamo – reče dječak – ali naša škola je ipak bila najljepša.
– I najveselija – dodaje plavokosa – Na ovom igralištu smo igrali između dvije vatre.
Sve troje me okružuju i gotovo uglas govore koje su sve igre igrali i kako im je u školi bilo veselo.
– Hajde da ti pokažemo učionice.
Hvataju me za ruke i uvode u školsku učionicu. U njoj su uredno poredana dva reda klupa i na njima stolice posložene tako da im noge štrče uvis, kao jelenjski rogovi. Djeca se rastrče oko stolova, zaigravši lovice. Dječak pokušava da sustigne plavokosu, a ona se vješto izmiče, glasno se smijući. Na zidovima zalepršaju dječiji crteži vaza sa cvijećem i sa akvarelima na kojima se sa plave linije neba smije žuto sunce iznad kuća prosutih na zelenoj podlozi.
Djeca se najednom umire i zaćute. Prekinuo ih je bat koraka iz školskog hodnika, koji biva sve jači i jači, dok se konačno na vratima ne pojavi krupan čovjek srednjih godina, stroga lica na kojem dominiraju crni brkovi.
– Djeco, dogovorili smo se da u učionici nema jurnjave i vriske! – kaže ozbiljnim glasom.
– Dobro čika-nastavniče, nećemo više! – odgovore djeca uglas, jedva susprežući smijeh. Svi znamo da je to obećanje koje neće držati vodu dugo vremena, ali i da im niko to neće zamjeriti.
– A vi? – okrenu se nastavnik prema meni – Imate li zakazanu posjetu? Jeste li svoju posjetu najavili ministarstvu? Imate li njihovu dozvolu za ulazak u školski objekat? Znate, stroga su pravila u radu sa djecom i pravilnici to striktno regulišu...
Prekine ga zvuk kočenja automobila. Izlazimo u školsko dvorište u kojem iz crnog audija izlazi glavom i bijelom bradom ministar prosvjete i kulture.
– Dobar dan – pozdravi nas ministar – Došao sam da se lično uvjerim da li vaša škola poštuje odluku Ministarstva o zabrani proslave Noći vještica u školama. Da slučajno niste na časovima likovnog radili ukrase od tikvi?
– Ali, gospodine ministre...
– Nema ali! Odluka se mora provoditi dosljedno i bespogovorno. Samo tako branimo tradicionalne vrijednosti našeg naroda i gradimo njegovu bolju budućnost.
– Ali, gospodine ministre, ova škola više ne postoji. – dovrši rečenicu nastavnik.
– Hm – namršti se ministar – Vi, prosvjetni radnici... Uvijek nađete neki izgovor za svoj nerad...
A onda se okrenu meni...
Eto, druže uredniče, šta ste me natjerali da sanjam, nakon što nisam ispunio obećanje da ću vam poslati reportažu iz Gornje Tramošnje.
Objavljeno u printanom Školegijumu br. 21, 9/2017.
