Nova čitanja

Iz predvorja povijesti 12:

Do pakla i nazad

Srđan Arkoš

11.07.2016

Vraćati se pričama iz grčke mitologije potrebno je ne samo zato jer se motivi iz njih javljaju na bezbrojnim mjestima svjetske kulture, nego i zato što su prozor s pogledom na djetinjstvo ljudske vrste, u kojem se kriju mnogi zanimljivi odgovori na pitanja o razlozima čudnog i nepametnog ljudskog hoda kroz povijest. U interpretaciji Srđana Arkoša, profesora književnosti, ove priče meandriraju kroz istoriju, lingvistiku i filozofiju, vraćajući nam kao čitaocima u digitalnoj eri poljuljano samopoštovanje.

Christian Gottlieb Kratzenstein-Stub: Orfej i Euridika

Ovaj što pokušava napisati priču sjedi zagledan u šahovnicu od bijelo-ružičastih poprilično iskrzanih podnih pločica među koje je ugrađen kameni paralelogram – ploča na kojoj je u vrhu urezan dvorječni natpis CLAUDIO MONTEVERDI, a u dnu vidi IX · V · MDLXVII – XXIX... Početak nastavka tog što vidi zaklanja na ploču položena crvena ruža omotana celofanom, a ispod nje ispuzava tek dio brojke... Koje?, pita se dosjećajući se da to što ispod ruže izviruje nije desna strana nule jer za nulu rimski brojevni sistem nema znaka. A iza toga slijedi CXLIII. Ono XXIX govori da je maestro Monteverdi umro dvadeset devetog dana ružom skrivenog mjeseca anno domini ??četrdeset i treće te se gledajući u godinu rođenja MDLXVII (1567) dosjeća da ruža skriva M i početni dio D i da se radi o godini 1643. Ružom skriveni mjesec smrti nalazi u enciklopedijskom članku o Monteverdiju: plemeniti Klaudio umro je u studenom mjesecu novembru. Lijevo od ruže u celofanu koso je položena jedna gola (bez celofana) ruža, čini se žútā, s poluosušenim listovima na odužoj grančici. Sjedi tako ovaj što pokušava napisati priču zagledan u Monteverdijev nadgrobnik u bazilici Santa Maria Gloriosa dei Frari u Veneciji i misli kako je veoma lijepo to što ružama položenim na nadgrobnik ljudi daruju Monteverdija sjećanjem i podsjećanjem da još živi ako ga i jest smrt odvela u hladnom mjesecu studenom 1643. I još misli kako bi isto tako bilo lijepo da i on nad maestrom Monteverdijem položi kakav cvijetak. Ali on to ne može jer sjedi pred kompjuterom zagledan u Monteverdijev nadgrobnik na Wikipediji, jer tako on putuje i gleda daleke zemlje i gradove u kojima nit je bio nit će ikada biti. Ali posjetio je Monteverdijev grob ovako, virtualno, jer je Monteverdi stvorio ako i ne baš prvu operu u povijesti opere ali, kažu znalci, svakako prvu u punom značenju današnjeg razumijevanja pojma opere. Bila je to opera Orfej, čija je prva izvedba 1607. označila početak novog stoljeća i početak nove glazbene ere (citat preuzet s www.hnk.hr/predstave/orfej). Otud i slijedeći: Stih i glazba, božansko i ljudsko, odlučnost i dvojba, sreća i očaj prožimaju se u mitu o polubogu koji se sukobljava s paklom da bi vratio voljenu ženu. (Ovaj što gleda u Monteverdijev nadgrobnik je veoma sumnjičav prema svom pokušaju opisa slike u koju je zagledan i zato moli eventualnu čitateljicu ili možebitnog čitatelja da, ako želi, provjeri valjanost opisa na internetu. I to bi mogao biti djelić neponovljive igre između čitatelja i spisatelja, kakav god bio ovaj drugi. Njega već obuzima očaj jer ga sumnja bolno vuče za uho i po mozgu svrdla túveći mu da mu je uvod u priču predug, da je s posljednjom riječi u ovoj zagradi već potrošio (uzaludnih?) gotovo 500 riječi i da bi priča lako mogla ispasti neki hidrokefalus, a da dobre priče počinju in medias res, što će reći: bez okolišanja. Bez okolišanja, to jest in medias res priča počinje ovako:

Priča se da Apolon kajući se što je živog odro frulaša Marsiju (o čemu smo pisali u priči Pasija frulaša Marsije ili rekvijem za Marsiju) očima svojim božanskim ni pogledati nije mogao svoju liru, a kamoli na njoj zasvirati. Koliko se dugo ili kratko kajao ne zna se, ali se priča da je liru poklonio Orfeju, najslavnijem živom sviraču, pjesniku i pjevaču, sinu tračkog kralja Eagra ili Ojagra i Muze Kaliope. Ničim se ne može ni poreći ni potvrditi općeprihvaćeno mišljenje da prije Orfeja nije bilo takve svirke ni pjesme, pa ni sam Terpandar iz Antise na Lezbu, najstariji povijesno potvrđen muzičar, iz 7. stoljeća prije našeg doba, nije bio ravan Orfeju. Ali ko to pouzdano zna kad je muzika i jednog i drugog odavno utihnula i trag joj se sačuvao samo u pričama. A u pričama svašta se priča pa neka vjeruje ko u šta hoće. Jedni kažu da mu je, kako rekosmo, majka Kaliopa, božica epske poezije i govorništva, drugi tvrde da nije ona već sestra joj Klio, božica povijesti, a neki da nije ni ona već njihova sestra Polihimnija, božica himničkog i horskog to jest zborskog pjevanja. Grčki učenjak Apolodor misli da je Orfejev otac sam Apolon. Po svemu što znamo, lijepo je to biti bogovski sin, ali sumnjamo da se Orfej (ako je Apolodor u pogledu očinstva u pravu) nešto osobito ponosio ocem koji je odrao živa Marsiju, osim ako mu Apolon nije zatajio tu nemilu činjenicu. Uostalom, vrlo je moguće da je Apolon Orfeju zatajio i činjenicu da mu je on otac pa da mu majka, koja god bila od navedenih, ne bi ostala samohrana, očekujući kakvu-takvu socijalnu pomoć od olimpskih socijalnih službi, uredi Apolon u olimpskom matičnom uredu da se u knjigama trački kralj Eagar vodi kao otac njegova, Apolonova sina. Ako je ipak časni Apolon pravi otac Orfejev, onda mu je rođeni brat onaj Lin, kako neki tvrde, najveći muzičar koji se ikada pojavio među ljudima i koga je ljubomorni Apolon ubio (kako nalazimo u knjizi R. Grevsa (Graves) Grčki mitovi (Nolit, Beograd, 1990.) na stranici 491.). Lin je Orfejev brat i ako su u pravu oni što kažu da je Lin, kao i Orfej, sin Eagrov i Kaliopin. Pitanje očinstva ili majčinstva ili i očinstva i majčinstva mnogim je pozemljarima odvajkada znalo zagorčati život jer u sebi često skriva nečasna djela, od kojih ni časnoga boga Apolona ne možemo nikako apstrahirati, tim prije što je u ovoj obiteljskoj zavrzlami Lin, koji je Orfejev brat, sudeći po nekim Apolonovim tragovima sin Apolona i Posejdonove kćeri Aranije ili Aretuse, pa su tako Orfej i Lin braća po tati, a mame su im različite. Kako god bilo, nedvojbeno je da se radi o trojici neponovljivih muzičara, ocu Apolonu i sinovima, od kojih su ona dva smrtna tragični likovi. Od njih dvojice, Orfeja možemo sretati kao junaka umjetničkih fikcija, kao što je ona Monteverdijeva, i još neizbrojenih drugih, od kojih u jednoj...

Nenadmašivi pjevač Orfej bijaše... (Tako započinje priču o Orfeju i Euridiki Gustav Švab (Schwab) (1792–1850), njemački pjesnik, putopisac i prozaist, u nezaboravnoj knjizi mnogih djetinjstava i mladosti širom svijeta, Najljepše priče klasične starine, iz koje citiramo prema izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske 1985, u prevodu Stjepana Hosua.) Sam Apolon, milozvučni bog darovao mu je liru, i kad bi je Orfej dodirnuo i usto pjevao da se razlijegao njegov divni pjev koji ga je naučila njegova mati, dolazile su ptice iz zraka, ribe iz mora, zvijeri iz šume, dapače drveće i stijene, da slušaju čarobne zvukove. Njegova žena bijaše ljupka Najada Euridika, s kojom je bio povezan najnježnijom ljubavlju. (Podsjetićemo: Najade su nimfe slatkovodnih voda – izvora, potoka, rijeka, jezera – ljepotice koje su viđane kao gole kupačice, ali izražavamo sumnju da su Najade one gole tjelesnice koje je možda neko u ovo naše doba vidio negdje svojim turističkim okom. Nastavak priče nam nalaže da ovu digresiju, ovo malo skretanje od našeg predmeta, proširimo. Kako smo zapazili, Švab se nije nešto naročito pretrgao od posla da malo podrobnije opiše Euridiku pa smo nešto više o tom potražili drugdje. Euridiku internetski izvori u koje smo malkice zavirili opisuju emetičnobljutavosladunjavo, po pravilima ljubićke književnosti: „predivna je Euridika, duge plave kose i očiju boje narcisa...“, na drugom pak mjestu: „predivna je Euridika, duge plave kose i očiju boje lana...“ Oči boje narcisa?! Bojimo se da bi prema onoj Švabovoj ljupkoj Euridiki ova internetska „očiju boje narcisa“ djelovala malo čudovišno ili grdobno, zastrašujuće: plavuša s očima žutim ili bijelim, jer su cvjetovi narcisa botaničkog imena Narcissus pseudonarcissus žuti, a cvjetovi onog narcisa botaničkog imena Narcissus poeticus bijeli. A Euridika s očima boje lana? Komparacija očiju s bojom lana prethodnu dilemu: oči žute ili bijele? zapetljava tetralemom: oči modre, crvenkaste, žute ili bijele? jer su cvjetovi lana, botaničkog imena Linum, modri, crvenkasti, žuti ili bijeli. Ukoliko apstrahiramo crvenkastu boju očiju angorskih kunića i satanskocrvenu boju očiju Nečastivoga i otpišemo one s narcisima povezane boje žutu i bijelu, eto nam Euridike modrooke. Pitanje: Ko ne bi volio vidjeti modrooku Najadu? retoričko je pitanje. Pa ipak, i ovo poređenje s lanom pogrešno je jer našu uobrazilju navodi na lutanje od bjelooke do žutooke i od crvenooke do modrooke Euridike. Kriva poređenja vode krivim predodžbama. To je svakako suprotno od onog na što je u svoje vrijeme (a dakako važi to i danas) upozoravao rimski učitelj govorništva Marko Fabije Kvintilijan (35–95), čijih nekoliko važnih riječi navodimo iz knjige Obrazovanje govornika, u izdanju Veselina Masleše, Sarajevo, bez godine, i u prevodu Petra Pejčinovića: Pronalazak poređenja (prispodobi) donio je izvanredno sredstvo za osvjetljavanje predmeta. Nekima je od njih (...) određeno da sliku učine življom. (...) moramo osobito biti oprezni da predmet sa kojim se poredi ne smije biti nejasan i nepoznat. A vidjeli smo kako su nam osvijetlili Euridiku. No, vratimo se glavnom toku priče.) Švab, služeći se Ovidijevim Metamorfozama, nastavlja svoju priču ovako: Na zelenoj livadi šetala se lijepa Euridika među drugim nimfama, kad je najednom u nježnu petu ujede zmija otrovnica što je ležala sakrivena u travi. Umirući sruši se ljupka žena (...) Oh, joooj! Eto! Pastoralna se priča ruši (ili podiže?) u tragediju. A čini nam se još tužnija druga varijanta, koju navodi Grevs, pozivajući se, pored drugih, na rimskog pisca Gaja Julija Higina, koji je, kažu, bio rob koga je kasnije oslobodio rimski car August i postavio ga za šefa Palatinske biblioteke i... Moramo opomenuti ovog što pokušava napisati priču da se opet sunovraćuje u digresiju i da odmah kaže o kakvoj je drugoj varijanti riječ. Evo druge. U Egejsko se more ulijeva rijeka što se do 11. stoljeća zvala Salambrija, a onda su joj (vjerovatno iz političkih razloga, jer s tih razloga novi vladajući mijenjaju imena rijeka, gradova, ulica, čikmi...) promijenili ime u Penej. Teče Penej kroz Tesaliju i na ušću pravi veliku deltu u koju su zaljubljene mnogobrojne grčke ptice, ptičice i ptičurine selice i stajačice te delta odjekuje njihovom pjesmom. Neki kažu, ako ne lažu, da je Orfej odlazio na deltu da od ptica uči neke kantilene, koje su kad ih je usvojio osobito voljeli slušati hrastovi i da postoji mjesto negdje u Trakiji gdje se može vidjeti grupa hrastova koji i danas stoje u položaju u kom su slušali posljednju Orfejevu pjesmu. (Eventualna čitateljica ili možebitni čitatelj ili čitalac može ovu dirljivu epizodu o hrastovima što još osluškuju ne bi li čuli čarobne zvuke koje više niko ne može čuti potražiti na izvorima koje navodi Grevs na stranici 102, izdanja koje smo već naveli: Pindar: Pitijske ode IV, 176; Eshil: Agamemnon 1629–30; Euripid: Bahantkinje 561–4; Apolonije sa Roda: I, 28–31.) Uz dobru grčku rakiju metaxu (što je dobila ime po Spirosu Metaxasu, koji ju je izmozgao 1888), s najmanje 3, ali ipak je mnogo bolje neku s 5, 7 ili 12 zvjezdica ili, ah, onu označenu s Grand Reserve, staru čak i 30 godina (nek košta šta košta), vremešni će metaksičari uz čašicu u kakvoj hladovitoj krčmici grčkih varošica ispričati sumetaksičaru da su nad Orfejevom glavom, dok je svirao i pjevao, lebdjela, lepršala i kružila jata ptica, da su ribe iskakale iz vode, životinje se skupljale oko njega i da je pjesmom topio snijeg na visokim planinama. Istražujući ovo posljednje, u naše je doba već nekoliko magisterija i doktorata stečeno nedvojbeno dokazavši da su s Orfejevom metodom vokalno-instrumentalnog topljenja snijega započete klimatske promjene čiji zastrašujući učinak danas tako dramatično doživljavamo. Te promjene djeluju i na vodostaj rijeke Penej pa ona povremeno, izlivajući se gdje ne treba, pravi štete, ali u Euridikino vrijeme bilo je sve drugačije i ona se voljela šetati njenim obalama. Šeta tako jednoga dana Euridika obalom Peneja i vidi kako cio jedan povelik grm ružmarina trči prema njoj. Kad joj se približi samo na pljuckomet, vidje da je grm iz korijena iščupan, a da skriven iza grma trči goli Apolonov i Kirenin sin Aristaj, koji se nekako na Peneju našao baš u krivo vrijeme a na pravom mjestu da neprimijećen spazi Euridiku i da u njemu plane požuda koja ga nagna da se odluči na silovanje, te zbaci odjeću sa sebe, iščupa grm ružmarina, sakri se iza njega i pojuri. Kad Euridika vidje grm i golaća iza grma, potrča i tad je, kako nas izvještava Švab i kako već znamo, u nježnu petu ujede zmija otrovnica što je ležala sakrivena u travi. Umirući sruši se ljupka žena (...) Ah, strašno. Ovaj što pokušava napisati priču evo gleda kako jedna prekrasna mramorna Euridika rođena iz mašte godine 1888. vještom rukom Charlesa-Francoisa Leboeufa umire u pariškom Luvru. Zmija ju je ugrizla za desnu nogu, ali on nije siguran da li je ugriz na peti, kako je napisao Švab, pa se nakon ugriza podigla i nad skočnim zglobom obavila oko noge ili je ugriz bio iznad gležnja, tamo gdje je sad glava zmijina ili možda nešto niže. Zato molimo eventualne to jest možebitne one koje smo već maloprije nešto molili da sami pokušaju naći odgovor na ovo pitanje. A za to treba posjetiti oficijelni sajt muzeja u Luvru, Bolni Euridikin pogled budi u nama neku nasilničku potrebu da zgromimo Aristaja, koga će bogovi blago kazniti za učinjeno djelo, ali avaj, što je učinjeno, učinjeno je: Euridika pada, zemlja je dočekuje, a sjenu njenu već Haron prevozi čamcem preko Stiksa u podzemni svijet, u Pakao. Strašna metamorfoza: Euridikina i Orfejeva bezgranična sreća pretvorena je u najcrnji Orfejev očaj iz kojeg izranja pobuna protiv smrti i misao da se stvarnost može promijeniti umjetnošću, takvom koja bi bila sinonim za ljubav. S tom mišlju i takvom umjetnošću Orfej silazi u Pakao da pjesmom od vladarâ tog mračnog carstva, Hada i Perzefone, izmoli Euridikin povratak iz smrti u život, znajući dobro da je za sve što živi ta cesta neumitno jednosmjerna, da je obrnut smjer nemoguć. I razliježe se u Paklu Orfejeva pjesma. Švab: I gle, slušale su ga plačući beskrvne sjene (...) a sumorni vladarski par prvi put osjeti samilost. Perzefona dozove sjenu Euridikinu, koja se približi sporim korakom. Moć Orfejeve pjesme bila je tolika da su čak i one dvije Moire, službenice Ministarstva usuda (suđaje Kloto i Lahezis) opet počele presti već završenu nit Euridikina života, a Atropos stala razmišljati kad će je opet prekinuti. I tad... Švab: Uzmi je sa sobom – reče kraljica mrtvih – ali znaj: Samo onda ako se na nju koja će te slijediti nijednom ne osvrneš dok ne prekoračiš vrata podzemnog svijeta, samo onda će biti tvoja. Ali ako se prije obazreš za njom, bit će ti uskraćena ta milost. I bi uskraćena: Orfej se nazrevši pred sobom svjetlost za Euridiku izgubljenog a evo opet mogućeg svijeta kamo ju je vraćao osvrnuo. Švab: O jada! U taj čas poče ona padati natrag u jezovitu dubinu, upirući u njega pogled pun tuge i nježnosti. Očajan, pruži on ruke za dragom koja je nestajala. Ali uzalud! Po drugi put umire ona (...).

Za Euridikom zauvijek vraćenom u Pakao i Orfejem zauvijek osuđenim na patnju i čežnju ostalo je zauvijek i pitanje zašto se osvrnuo Orfej kad mu je jasno rečeno da će osvrne li se nepovratno izgubiti onu što je iz Pakla poveo. Nije li to možda neslana šala hadskoga bračnog para – Persefoneje i Hada, jer bogovi, koji sve znaju, morali su znati i to da će se Orfej osvrnuti te su tako ono dvoje zaljubljenih žrtve bogovskog lakrdijašenja? Znali su oni i to da ništa što se dogodilo nije moglo biti drukčije, jer je tako uređeno da svačijim putem upravljaju Moire, tri sestre suđenice – Kloto, koja započinje presti nit života, Lahezis, koja tu nit prede, i Atropos, koja je prekida, dosuđujući smrt. U slučaju Euridikinom, sve tri su svoj posao završile, što je odmotano, odmotano je i povratka nema. Ili da nije Orfej pomislio videći svjetlost svijeta na izlasku iz Pakla da je ipak bolje svirati i pjevati o izgubljenoj ljubavi nego ponovo prihvatiti neizvjesnosti koje brak sobom nosi pa se suočen s takvom neizvjesnošću osvrnuo? Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno? Ili se, možda, Orfeju učinilo da čuje Euridikin zov jer u toj ludoj žurbi iz Pakla sve više zaostaje za njim, ili ga je ustrašena Euridika zaista zazvala? Ili se Euridika žureći za svojim voljenim u blijesku jedinstvene ljubavi koja traži samožrtvovanje dosjetila da će se u bračnoj sreći koja ih ponovo čeka Orfejev talent ugasiti, jer je bila uvjerena da velika umjetnost nastaje iz velikog bola, pa ga je zovom navela da se osvrne oslobodivši ga tako za umjetnost svojim povratkom u smrt? Ili je Orfejev čin određen stvaralačkim razlogom jer Ovidije, pišući Metamorfoze i u njima priču o njenim tragičnim junacima, zna da će priča biti velika i vječna ako se Orfej osvrne, a ako se ne osvrne i Euridiku izvede živu i zdravu iz Pakla, njen će završetak nužno biti banalan, s hepiendom: i živjeli su sretni i zadovoljni do kraja vijeka? I tad ni jedno ni drugo ne bi pretrajali toliko vrijeme u mnoštvu varijacija te velike ljubavi i još veće avanture oslobađanja iz Pakla. Ili je razlog tragičnom preokretu gramatičko-psihološke prirode? Jer Orfej je smetnuo s uma Hadov uslov, ako mu je u krajnje dramatičnoj situaciji uopće i došao do svijesti: Ne smiješ se osvrnuti na Euridiku sve dok ne izađete na svjetlo dana. (Čitateljica ili čitatelj će zapaziti da se na ovom mjestu, u odnosu prema Švabovoj, radi o drugačijoj varijaciji priče: kod Švaba uvjet postavlja Perzefona, a kod Grevsa Had. Bilo kako bilo, Euridiki i Orfeju isto se piše.) Had je izrekao množinu izađete, a ne jedninu izađeš. A Orfej se osvrnuo čim je prekoračio crtu što dijeli dva svijeta, čim je ON izašao na svjetlo dana a Euridika još nije: nisu izašli oni, već samo on. Tragedija tako počiva na gramatičkoj razlici između 2. lica množine i 2. lica jednine.

Priča se da se Orfej, ojađen, nesretan, ali još ne i slomljen, odmah pokušao vratiti u Pakao po Euridiku. Slomio se tek kad je shvatio da je to nemoguće, jer je kapija Pakla za njega, dok je u životu, bila zatvorena. Ostatak njegova života bio je tužan, a kraj tragičan. No to već pripada drugoj priči. Zato bi ovdje mogao biti kraj ovoj. Ali pravi kraj priči o Orfeju i Euridiki je – beskraj.

Pročitajte i prethodne kolumne iz predvorja povijesti.

Najnovije

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, drugo kolo

Školegijum redakcija

Povodom Dana učitelja i učiteljica

Moja čestitka

Edina Međić

Filmovi u nastavi

Opće obrazovanje i kultura spavaju s ribama

Mirza Herco

Dossierr Vax Populi

Egon Muljica fon Alchak

Izvještaj žirija

Rezultati konkursa za Nagradu Šukrija Pandžo 2021.

Školegijum redakcija