Nova čitanja

Iz predvorja povijesti 14:

Priča o Ati, tati, teti Heri i velikom bratu

Srđan Arkoš

30.08.2016

Vraćati se pričama iz grčke mitologije potrebno je ne samo zato jer se motivi iz njih javljaju na bezbrojnim mjestima svjetske kulture, nego i zato što su prozor s pogledom na djetinjstvo ljudske vrste, u kojem se kriju mnogi zanimljivi odgovori na pitanja o razlozima čudnog i nepametnog ljudskog hoda kroz povijest. U interpretaciji Srđana Arkoša, profesora književnosti, ove priče meandriraju kroz istoriju, lingvistiku i filozofiju, vraćajući nam kao čitaocima u digitalnoj eri poljuljano samopoštovanje.

Herin hram u Kampaniji u Italiji; Foto: Norbert Nagel

Ovaj što pokušava napisati novu priču traži joj početak gledajući kroz noćni prozor suženi kadar ozvjezdanog neba i vidi zvijezdu padalicu i njen svijetli trag što se gasi u crnilu bez dna. I gle, iz crnila ispuza misao da bi priča mogla početi od trenutka kad je razbješnjeli olimpski gospodar i Neba i Zemlje tata Zeus strmoglavce strmeknuo na Zemlju svoju najstariju kćer Atu, prvenicu svoju i blago tatino milo, zvijezdu svoju jutarnju, Danicu, i večernjaču. Uhvativši je rukama krepkim za tek uredno napravljenu frizuru vrste visokopodignutkonjskirep i zavrtjevši je nad glavom vješto i lako kao kakav najvještiji teksaški bacač lasa, ili kao kakav olimpijski bacač kladiva, otpusti je iz ruku u izvanolimpski prostor. Za zakovitlanom se Atom, u tom slobodnom padu od olimpskih modrina punih slatkih mirisa do gorkih zemaljskih radosti, vukao onaj strašni krik koji se još može čuti samo na čuvenoj Munchovoj slici. Strašan. Narančast i žućkast i zelenkastomodar i oker i crn i modrocrn i crnomodar, zaglušan, valovit, zakovitlan i rasprostrt i u prostor van rubova slike, krik prodire iz tog Munchova mementa do kostiju onog čije ga oči gledaju. Otkako je Zeus sunovratio Atu, boginja Noć, koja je veoma simpatizirala Atu jer su je zabavljala i dopadala joj se njena zamješateljstva i moralne vratolomije, svake noći kojekuda po nebu vedrome priređuje skromni light show koji se sa zemlje vidi kao svijetli trag zvijezdâ padalicâ. Tako Noć čuva uspomenu na grešnu Atu. Atina znamenitija, glasovitija djela, beletristički obrađena, mogla su se čitati u olimpskom ilustriranom nedeljniku Olimpski zabavnik, koji su uređivale sestre Muze: Erato, Euterpa, Kaliopa, Klio, Melpomena, Polihimnija, Talija, Terpsihora i Uranija. Nažalost, nijedan cjelovit broj Zabavnika nije sačuvan nakon propasti Grčke i s njom Olimpa i Olimpljana. Ali! (Sad na kraće vrijeme priča mora svratiti na Gibraltar jer će se neki davni i neki od tih davnih noviji događaji baš tamo dogoditi. Dakle: Gibraltar. Nadamo se da će čitatelj/ica rado pročitati malo podsjećanje da je arapski naziv stjenovite uzvisine (425 metara) i grada na njezinu podnožju, u blizini južnog rta Pirinejskog poluotoka, Džebel al-Tarik: Tarikov vrh, ili Tarikovo brdo, i da mu ime potječe od imena arapskog vojskovođe, čije ime znači 'zvijezda Danica', Tarika ibn Zaida, koji je osvajanjem ovog strateški važnog mjesta početkom osmog stoljeća započeo osvajanje Španije. Latinski naziv ovog mjesta je Columnae Herculis, a prevod i s grčkog i s latinskog Heraklovi stupovi, što je bio antički naziv Gibraltarskih vrata. Eto tako. Sad se mirno možemo vratiti onom maloprijašnjem Ali! kojim je najavljeno nešto suprotno onome što je prije tog Ali! rečeno, a rečeno je da su svi primjerci Olimpskog zabavnika zauvijek izgubljeni.) Tragaoci za izgubljenom Atlantidom su u moru trepetljivom nedaleko od mjesta gdje je potonula, u Atlantskom okeanu zapadno od Gibraltara, baš tamo gdje je po Platonovu tvrđenju Atlandida bila, našli hermetički zatvoren zlatan ćup i u njemu jedan dosta dobro sačuvan broj Olimpskog zabavnika iz godine 776. stare ere posvećenog Prvim olimpijskim igrama, koje je, kako svi znaju, osnovao Heraklo nakon što je riješio problem Augijevih štala i ubio smrtonosnom strijelom samog Augija. U Zabavnikovoj rubrici Crna hronika objavljena je zanimljiva crtica o zabrani i mogućim posljedicama sekiracije roditelja iz koje se mogu iščitati razlozi onog strašnog gnjeva tate Zeusa. Ćupovaditeljima to jest pomenutim tragaocima je dah zastao kad su s dna ćupa izvukli od Zabavnika odvojen njegov  podlistak Poíēsis i u njega zamotan jedan malen kožni svitak s fragmentom stihovanog teksta, jedva čitljivog. Forenzičari su utvrdili da se radi o komadu Marsijine kože, na kojem su, staroolimpskim pismom pisani, sačuvani stihovi: Uhvati zvijezdu padalicu i položi je u svoj džep / Nikad ne dopusti da izblijedi / Uhvati zvijezdu padalicu i položi u svoj džep / Sačuvaj je za neki kišan dan. Taj komadić ispisane kože čuva se i danas, pod staklom, u njujorškom Metropolitan Museumu of Art (nas lagali mi polagujemo). I tu je taj komadić kože oko 1957. pročitao kompozitor lake muzike Lee Pockriss i s Paulom Vancom napisao pjesmu Catch a Falling Star, Uhvati zvijezdu padalicu. Pjesmu je pjevao i pjevao i pjevao Perry Como, zemlje i gradovi, varoši, varošice i kasabe širom svijeta i diljem doma ispuniše se lirskim savjetom: Catch a falling star and put it in your pocket / Never let it fade away / Catch a falling star and put it in your pocket / Save it for a rainy day.

Bezbroj je kišnih dana u dušama pozemljara i ubrzo se ispostavilo da nema dovoljno zvijezda padalica za tolike džepove sjetnih, tužnih, melanholičnih, mada se Noć zaista trudi da za noćnih vedrina padaju i padaju za sjećanje na nebesnu Atu i Atino izgnanstvo iz očinskog doma. A sve je počelo zakulisnim igrama, omiljenom preokupacijom bogova i ljudi. Počelo! Kako odrediti početak nečeg? Ako se nekako i dohvatimo početka, već naziremo ono prije njega: početkov početak pa dalje početak početkovog početka i početak početka početkovog početka i početkov početak početka početkovog početka i tako unedogled. Baš je teško, ako je uopće i moguće, razaznati gdje je u neprekidnom toku vremena ona prva tačka u nizu koja će odrediti put i smjer nečijeg života i zbivanja u njemu i svih zbivanja od početka početkovog početka i prije toga. Neodgonetljiva tajna uzroka u njegovim posljedicama. Vječiti izazov povjesničarima, filozofima, teolozima, fizičarima, metafizičarima, svima koji lupaju glavu onim što nije puko gledaj od čeg živiš. Sigurno je da Perry Como ne bi pjevao šlager o zvijezdi padalici da ga pomenuta dvojica kompozitora nisu napisala i prije toga da Lee Pockriss nije vidio one stihove na komadiću Marsijine kože u muzeju i da oni radoznalci nisu tražili Atlantidu i da Apolon nije oderao Marsiju i... sve tako do one tačke koja se nama čini kao početna u razlozima Atina izgona iz olimpskog hedonističkog raja. Koja je to tačka?

Čitatelj/ica možda zna našu priču Ljubav na mliječnom putu u kojoj namazani prepredenko Zeus u liku Alkmenina muža Amfitriona u neprekidnoj od Helija naručenoj sedamdesetdvosatnoj noći pravi s Amfitrionovom ženom svog sina i Atina budućeg brata. Mi mislimo da je u toj noći početak Atinom sunovraćenju među ljude. Devet mjeseci nakon što je u pomenutoj sedamdesetdvosatnoj noći amfitrionizirani Zeus prestao kititi Alkmenu (kititi: glagol koji u Rječniku sarajevskog žargona Narcisa Saračevića znači: spolno općiti, obljubljivati), nad oblacima što kao teška zavjesa skrivaju zlatne olimpske dvore odigrava se ekspozicijska scena u kojoj Zeus izranja iz pomenute teške zavjese ostavljajući je iza sebe kao kulisu kroz koju se probijaju treptave i tople zlatne zrake Helijeve. Zauzima pozu kakvu uvijek zauzima kad izdaje božje zapovijesti te Hermes, glasnik i izvršilac Zeusove volje, saziva bogove. Bog nad bogovima čeka da se okupe, i kad žamor božanski utihne, preko ograde zubne Zeusove prelete krilate riječi: Čujte me, bogovi grčki, što ću vam reći i što će morati biti kako na Nebu tako i na Zemlji  (tu napravi onu značajnu retoričku pauzu s prelaženjem pogledom po prisutnima, i dodade:) dakle, u totalitetu. (Bogovi se, podsmješljivo i krišom, pogledaše i isto tako kriomice laktovima se podgurkivahu, a Namigenija, boginja svih vrsta mīgōvā i namigivanja, namignu vjernoj družici Zeusovoj, Heri. Boginje i bogovi su se uvijek tako zglēdali kad Zeus isuče teške riječi poput one izrečene. A šef nastavi:) Srce me moje imperatívno primorájē... ovaaj... primoráva da vam prezentiram sljedeće. Kao rezultat mojih mjera i radnji poduzetih u okviru projEkta... ovaaaj... (čitatelj/ica zapaža mjesto naglaska i u ovoj riječi, bez koje današnja društvena krema ne može preturiti ni jedan jedini dan)... projEkta, dakle, povećanja junačke to jest herojske populacije u regionu pod našom ingerencijom, u rodu Perzejevu će se kao prvo današnje dijete roditi junačina i izvrsnik koji će vladati svima što vode porijeklo od sina mi Perseja. Radujte se. Ovim naređivam i proglašavam sedmodnevno radovanje na Olimpu i svuda pod njim. I ti se, Hero, raduj, jer će mi se sin zvati Heraklo – slava Herina. Hera preblijedi i od provale bijesa oči joj strabistički uškiljiše u muža joj svevladara. Namigenija, koja je uz nju stajala, odmah primijeti ovaj opasni Herin strabizam, tu škiljavost, zrikavost koja najavljuje grdne nevolje, te munuvši Heru laktom u slabine presječe erupciju Herine lave. U djeliću sekunde uspostavi se trojni telepatski kontakt: Hera – Ata – Namigenija i u istom djeliću sekunde Herin se izraz lica promijeni i tri se lukavice slatko osmjehnuše Zeusu. U onom telepatskom trokutu Ata je Heri prenijela ideju kako će prevariti muža, Namigenija je to podržala, a Hera je sakrivši ljubomoru pod slatki smiješak rekla: Bojim se, najmiliji moj, da slagaćeš mi opet, da varljive su ti riječi i da je varljiva i ova o rođenju u Persejevu rodu sina ti koji će njime vladati. Jesi li spreman zakleti se da će onaj ko se danas prvi rodi u rodu Persejevu kraljevati? – Spreman!, izletje Zeusova krilata riječ i poprati je olimpski poglavnik visoko podignutom krepkom desnicom kao neopozivom potvrdom da drugačije biti neće. Onaj se telepatski trokut učas detrokutira, Namigenija namignu Ati, Ata namignu Namigeniji, a Hera se istog trena teleportira u Tebu prethodno naredivši boginji rađanja Ilitiji ili Ejlejtiji da časa ne časeći odleti što je noge nose u Mikenu i da ubrza trudove ženi kralja Stenela, Nikipi. I bi tako. Ilitija poruči Moiri Kloto da odmah otpočne presti nit života budućem kralju Euristeju, mada je Nikipa bila tek u sedmom mjesecu trudnoće. I kako Ilitija stavi ruku na Nikipin sedmomjesečno napuhan trbuh tako Nikipa zajauka i zastenja i poče ubrzano disati i znoj je sjajni obli. I kriknu Nikipa i viknu i odazva se majci pomolivši se iz nje glavom, a za njom cio, krvavocrven i modrikast i bijel, kosmat po tijelu i ćelave glave, Euristej, nedonošče, i zaplaka. A dok se sve to tamo i tako zbivalo, teleportirana Hera odmah se nađe u Tebi, u Amfitrionovu domu, u kojem se Alkmena porađala i poče raditi ono što je mnogo kasnije nazvano vještičarenjem. Sjede na pod pred vratima sobe iz koje su se čuli povremeni Alkmenini porođajni glasovi, prekrsti noge onako kako se prekriže u najpoznatijem joga-položaju za meditaciju, poznatom kao Lotos-položaj ili Padmasana, zatim zadiže haljinu krasnu do iznad koljena divnih, zaveza je u dvostruk čvrst i siguran čvor pa poče preplitati prstima i šaptati: Kada sova hukne nek vodenjak pukne, kroz mišićna vrata tekar za tri sata, Heraklu nek budu zatvoreni puti sve dok sivka sova na tavanu šuti, dotad muk dok ne čuješ huk, hu-hu-huuu šuti tu. (Pretpostavljamo da se primjeri slični Herinom bajanju mogu naći u čuvenoj knjizi Malj za vještice (Malleus maleficarum) dominikanca i inkvizitora Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, koja je otkako je objavljena 1486, probudivši masovnu histeriju i strah od opasnosti od vještica, bila teorijski osnov raširenoj praksi progona, mučenja i spaljivanja velikog i neutvrdivog broja žena u stoljećima koja su slijedila. Do 17. stoljeća objavljeno je dvadeset devet izdanja ove knjige, na latinskom jeziku.) Herinim vještičarenjem, Alkmeni se trudovi prekinuše i ona zašuti. Tako Hera zaustavi Alkmenin porođaj sve dok tavanska jejina u Amfitrionovu domu ne huknu i ne zalepeta krilima moćnim pred noćni izlazak. Kako sova zahuka tako Alkmena od bola zakuka i brzo i lako rodi Herakla. Ilitija je završivši posao oko Euristejeva rođenja pravovremeno stigla da se Alkmeni nađe, pa čim Heraklo izađe, uze ga i pljesnu po guzi da beba proplače i udahne zrak, ali Herakle udahnu i – ne zaplaka, već punašnom ručicom mlatnu Ilitiju po obrazu, uzvrativši joj onu pljesku, te božica babica zatetura, s Heraklom u naručju. Tek sad, kad osjeti opasnost da ga Ilitija hvatajući ravnotežu ispusti, Heraklo se razdera koliko ga grlo nosi. A Hera, zadovoljna podvalom kojom je postigla da Euristej postane gospodar Tirinta, Mikene i Mideje te da će mu se Alkmenin i Zeusov Heraklo morati pokoravati, pojavi se na Olimpu s pobjedonosnim smiješkom i stade pred Zeusa, kome je Hermes odmah javio za Heraklovo rođenje te je ne znajući ništa o Euristejevu rođenju šenlučio gromeći gromovima po nebu vedrome. Hera: Slaviš? Zeus (kiteći nebo salvama zasljepljujućih gromova):  Slavim, nego šta! Hera: Hm. A šta slaviš? Zeus: Slavim rođenje Slave Herine, sina mi Herakla, gospodara Tirinta, Mikene i Mideje. Hera: Herakla gospodara Tirinta i to...?, e neće moći. Zeus (začuđeno i gaseći nogom jedan grom koji je upravo namjeravao izgrmiti, a u čudu ga je ispustio na tlo): Što ne bi moglo, kad se evo rodio? Hera: Sjeti se zakletve – ko se danas prvi rodi u rodu Persejevu, taj će vladati. Evo ti Ate žive i Ilitije, nek ti kažu ko se danas prvi rodio i ko će vladati. Zeus pogleda Atu pa Ilitiju i na njoj zadrža upitan leden pogled. Ilitija (oborena pogleda i igrajući se nervozno prstima): Pa, ovaaaj... gospodaru, zar ne znaš? Stenelova Nikipa je danas prva rodilja, a Alkmena druga... i...ovaaaj... 

 Štaaaa?, grmnu Zeus i u glavi mu sijevnu misao-munja: prevaren si, preveslale su te, prevele su te žedna preko vode, uh! a zakletva me obavezuje, moj Herakle će Euristeju biti sluga... I okrenu se Ati, koja ga onomad prevari zavladavši mu razumom te se onda zakle kako se zakle. Opsova teško i neprevodivo, zgrabi Atu za visokopodignutkonjskirep i zavitla je. No, ta nam je obiteljska scena poznata. U stihovima 127 do 134 Devetnaestog pjevanja Homerove Ilijade, prevodilac Tomo Maretić prevodi Atino ime i tu je vidimo pod imenom Grehòta; tata je, srdit, za uvojke sjajne Uhvati te se vêljōm zakune zakletvom tada, / Da se već nikad Grehòta, što svima uditi znade, / Nê će na Olimpsku goru i zvjezdano nebo povratit. / Tako rekavši baci sa zvjezdanog neba Grehotu  / (...) / Vazda je jecao zbog nje, kad gledaše miloga sina, / Kakvu sramotu trpi Euristeju robujuć kralju. A Ata alias Grehota, lakonoga i brzonoga, zauvijek pozemljarka po kazni, vara i na prevare navodi svuda po svijetu svakog koga stigne, a malo je ili nema onih koje ne stigne, te je svijet pun prevara i laži. A ideal grčki bješe ljubav prema dobru i ljubav prema lijepom. Plodovi Atina djelovanja među ljudima bili su i ostali sve drugo a ne put k ostvarenju takvih ideala i Ata zauvijek osta nešto čemu se treba othrvati pa postići najbolje moguće stanje čovjekovo, kod Grka označeno riječju arete. Mada neprevodiva, najčešće se zamjenjuje riječju vrlina, a s njom se povezuju riječi agathos: valjan, plemenit, hrabar, i kalos: ono što je savršeno po skladnom rasporedu elemenata od čega je sastavljeno, kako to tumači Mihailo Đurić u knjizi Humanizam kao politički ideal (Beograd, 1968). Značenje kalos je prevalilo ozbiljan put od čisto fizički lepog, onoga što se izražava u skladnoj građi tela, do lepog u smislu onoga što je plemenito u duši – podsjeća nas Đurić. A ono što su vidjeli kao najviše ostvarenje svih ljudskih mogućnosti Grci su označavali riječju kalokagathiakalos i agathos kao jednost. Čovjek koji je uspio dosegnuti najvišu arete, čovjek koji je u sebi, kaže Đurić, ostvario najviše od onoga što je čoveku dostupno bio je kalos kagathos. Mi mislimo da je Heraklo bio kalos kagathos. Krajnja suprotnost tome je bâgra bjelosvjetska, i u bijelom svijetu ona u južnoslaviji, i u njenu zemljopisnom središtu: Bosni. Čitatelj/ica zna da je riječ bâgra pejorativna i da je njeno značenje: najgori sloj u društvu; ološ, šljam. (Iskoristićemo priliku da kažemo kako se ova riječ u navedenom značenju najčešće čuje s kratkim uzlaznim akcentom na a, pogrešno: bAgra, ali je njeno značenje s takvim naglaskom sasvim nešto drugo: tvar od borove kore kojom se postiže crvena nijansa: purpur, rumenilo.) Životni zadatak Heraklov bio je, po njegovim djelima sudeći, borba s onima što su bâgra. U kodu Držićeva negromanta Dugog Nosa, taj se najgori ljudski soj naziva ljudima nahvao, a oni koji se s njima sukobljavaju su ljudi nazbilj. Metaforički Heraklo u savremenom svijetu je čovjek nazbilj. Plašimo se da heraklā ima manje nego što se misli. Što se onih nahvao i nazbilj tiče, čitatelj/ica se može na njih podsjetiti otvori li stranice s prologom Dugog Nosa u Dundu Maroju Marina Držića. Heraklo je odrastao živeći sretno i junačkom se znanju i vještinama učeći, odlikujući se i rijetkom pameti, ali mu ni na kraj pameti nije bilo da mu Hera u mržnji koju je od sveg svijeta skrivala zlo snuje. Misli Hera, misli i jedno smisli: učini da Heraklo u nastupu mahnitosti koja ga po volji njenoj ščepa poubija djecu svoju i svog brata po majci Alkmeni, Amfitrionova sina Ifikla. Ludilo ne potraja dugo i zamijeni ga strašna patnja zbog učinjenog zločina. Kalokagatija ga povede putem spasenja: zaputi se u svete Delfe i zapita Apolona: Bože svjetla, Ti što čuvaš život i red svemu u njemu, mogu li ikako, i kako, oteti se Tami što me okova i u propast baci. Šta da radim?Sine Zeusov, reći ću ti Zeusovu volju i put na čijem je kraju tvoj spas. Idi u Tirint, zemlju svojih predaka, dvanaest godina služi Euristeju kralju i izvršavaj sve što od tebe bude tražio. Ne htjedneš li ili ne mogneš, put ti se zatvara i patnja tvoja nastavlja se. Znaj: rad oslobađa. (Čitatelj/ica se sjeća ko je, kako i kad, kasnije, nad kapijama paklova na zemlji ispisivao ove dvije zadnje Apolonove riječi? Ljudi su skloni zloupotrebljavati ne samo pojedine božanske riječi već i čitave svete knjige.)  – Zar onom šonji šonjavom što plod je prevare i laži Herine, Atine, Namigenijine, kojima mog oca preveslaše na moju grdnu štetu i nevolju, evo. Njemu da služim? Apolon pred Heraklom bljesnu u hramu zasljepljujućom svjetlošću: Rekao sam, reče i ugasi se. Heraklo osta sam, zagledan u sjajan stub Apolonova svetišta u Delfima.

Ovdje mora biti kraj ovoj priči, a o tom hoće li Heraklo postati sluga Euristejev ili će prihvatiti patnju koju mu je mržnja Herina priskrbila pričali bismo u narednoj priči, ako je bude.

Pročitajte i prethodne kolumne iz predvorja povijesti.

Najnovije

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, drugo kolo

Školegijum redakcija

Povodom Dana učitelja i učiteljica

Moja čestitka

Edina Međić

Filmovi u nastavi

Opće obrazovanje i kultura spavaju s ribama

Mirza Herco

Dossierr Vax Populi

Egon Muljica fon Alchak

Izvještaj žirija

Rezultati konkursa za Nagradu Šukrija Pandžo 2021.

Školegijum redakcija