Odgojni aspekti

Glas roditelja

S nejakih pleća države u školske ruksake!

Damir Dvorniković

21.11.2017

Roditeljska „zapitanost“ nad obrazovanjem vlastitog djeteta. Jedna od rijetkih javnih. Pitate li se vi?

Foto: Amer Tikveša

„Doživite jesenju čaroliju“ vrišti sa reklamnih plakata ovih divnih sunčanih dana. I stvarno, ambijent oko nas je prekrasan, toplina uljuljkuje i opušta. Lijepo u gradu, idila na planinama oko njega. Priroda daje svoj maksimum. A da jesen u našem dragom kantonu ne bude baš skroz fantastična brinu se, kao i obično, ljudi.

Otkako su nam kćerke pošle u školu, žena i ja smo nastojali da im olakšamo teret na leđima. Doslovno. Vadili smo im, na njihov užas i strah od učiteljicine reakcije, stvari iz školskih ruksaka, razgovarali sa predavačima i drugim roditeljima na roditeljskim sastancima, sve sa ciljem da bilo šta uradimo da im rasteretimo torbe. Nakratko bi, po dogovoru sa drugaricom ili drugom iz klupe, nosili po pola stvari, njihov „cimer“ bi ponio drugu polovinu. Insistirali smo da nije neophodno da svaki dan na časove tegare ama baš sve: teke, knjige, vježbanke... ali to bi kratkog vijeka.

Ministarstva su davala naputke ko i UN devedesetih, nastavnici bi vrlo brzo zaboravljali mukom postignute dogovore, a ruksaci i dalje u p.m. teški. Sorry, cenzura. Dugo i željno se iščekivaše famozni ormarići, cijelu vječnost. Neki i stigoše, ali promjene nabolje baš i ne. Možda svi prvačići i dobiju te korisne „kutijice“, ali pazite. Drugarica moje kćerke ide u četvrti razred osnovne, vrlo je sićušna i njen ruksak je i veći i teži od nje. Šta da čini? A nije više prvačić. Uzrujano nam je i prijateljica iz stubišta pričala kako je otkrila ožiljak na ramenu svoje djevojčice. Ne znajući za bolno mjesto, spustila je ruku na njega, a curica se trznula ko oparena. Parola „šuti i nosi!“ Sličnih je primjera mnogo. Gužvu u čekaonici ispred dječje ortopedije da ne spominjem.

Meni je krivo kad se sa kćerima svađam da izvade nešto od stvari, znam da će ih peglati u školi oko toga, ali šta da činim? Da im ubacim po tubu voltarena u torbu? Brinemo za zdravlje naše djece. Zar da ih pustimo i predamo se? Alternativa? Da zdušno podržimo farmaceutsku industriju kupujući panično naklofene, brufene ili pak meni omiljene deep relief i difen gel? Ili da umjesto da osvježavamo našu izraubovanu kičmu, šaljemo djecu na tretmane kod fizioterapeuta? Kojih je uzgred veoma mnogo i imaju pune ruke posla. Elem, ti ultra teški ruksaci su baš problem. Očito nerješiv. A da budemo drski prema nastavnicima pa djecu šaljemo u školu samo sa tekom u rukama? Nenadmašan osjećaj! A po njihovo zdravlje najbolja opcija!

Ma kad skontam koliko smo svih ovih godina, starija kćerka već duma gdje će u srednju, zvocali kontra te težine i indolentnosti da se iko u školi bar trzne, a ne pomakosmo se ni pedlja. Baš ko i privreda države nam. Ne mogu, neće, nebitno, ali svaljuju breme na pleća naše djece. Tu „bitku“ kontra teških ruksaka nismo dobili. I školski izleti su priča za sebe. Po planu i programu (?) je jedan u toku godine. A šta ćemo ako je taj dan kiša? Nastavnicima super, a vi, djeco, više sreće sljedeće godine! I novo iskušenje, jedna svježa i krucijalna enigma je hit ovih dana.

„Hablas espanol? Jok!? A bosanski, srpski, hrvatski? Jedan, dva ili tri od tri? Koji razumijete najbolje? A govorite? Hm... i mislio sam.“ Ovo ili neko slično pitanje postaviće nastavnik jednog od popularnih balkanskih jezika šačici učenika u nekoj svijetloj učionici, bar tako nalaže jednako svijetlo ministarstvo obrazovanja. Učimo engleski, njemački, možda će odgovoriti đaci, ne shvatajući da nema više cile-mile, vrijeme igre je prošlo. Govorićeš jednim jezikom da te ceo, cio ili cijeli svet ili pak svijet razumije. Ma neka te razumije barem neko, jer gospodu iz ministarstva ne razumije niko. Ma šalim se, naravski, razumijemo mi vrlo dobro, ali to i jeste ono što nas brine.

Tornada nas, srećom, ne pohode, ali penzioneri gladni i žedni plivaju u očaju, svi ostali u beznađu. Djeca i svježe vjenčani parovi grozničavo guglaju evropske i svjetske gradove, istražuju gdje je život lijep da bi se tuspasili u njima. Ma kakve akcize, silna razbojništva, neimaština, podvale i pronevjere, ma koga zaboli za to? Odlučite se, djeco, kojim jezikom govorite da znamo više ko je ko! Pa nismo valjda svi ljudi ili šahisti, bogovu mu majku... Pa da lijepo svak svoju lektiru čita, a matematika? Dobro, treba vremena, ali jednog dana i njoj ćemo dohakati, naći joj manđu, da se zna čija je koja. Mislim matematika. Nema kompromisa iako je koristan i dobrodošao. Nema tu ni jednačina sa jednom ili više nepoznanica. Ma nema više ni nepoznanica, svako pleme svoju računicu ima. Problem su jedino oni koji sebe ne doživljavaju samo kao dio plemena. „Neprilagođeni“. Ali vratimo se stvarnim školskim problemima.

Ledene učionice, škole gdje kroz česme ne curi ni hladna, a kamoli topla voda. Nasilje po hodnicima, fiskulturnim salama i još se uredno bilježi mobitelima. Teror nad pojedincem, 'nako, u trendu, šopaju se momci, hajd nazovimo to tradicijom, ali mlate se cure još i žešće. Mlate i nastavnike i nastavnice, đaci i njihovi roditelji. Pojedini predavači i predavačice su vrlo upitnog znanja, tananih živaca i krhkih predavačkih vještina, ali koga briga za to. Za gladne i siromašne, razjebane fabrike i škole zarobljene ispod dva krova. Ekskurziju na Kravice gdje djeca dobace do parkinga, od vodopada ne vide ni V, a kažu im to je to. Ma nije to to.

Društvo i školstvo se urušavaju, opasno je ulicu preći na pješačkom pored škole, ma dajte ljudi! Iskrivljena leđa od brda knjiga u ruksacima, neposluh i anarhija. To su stvarni problemi. Neko dijete nema kući da jede pa mu se na času manta od gladi, a kamoli da se još fokusira na tablu i formule ispisane kredom. Promjena imena jezika u knjižicama... Da li će to riješiti sve nagomilane probleme? Ne bih rekao. Službenici Ministarstva obrazovanja KS, kad već ne mogu ili ne znaju kako da riješe puno bitnih stvari, odluče da nas „zabave“ nekom novom i tako nam skrenu pažnju u malene rukavce rijeke problema, klasika.

Zato, uprite kadrovi Ministarstva KS, hipten je stvari o kojima treba dumati! Možda kontate, dobar je momenat. „Zabaviće“ se ljudi novim kreativnim namicanjem para, naplatom parkinga svake bogovetne sekunde, pa neće obratiti pažnju na promjenu vezanu za školski predmet. Koja 'nako na prvu djeluje benigno. Ali, nažalost, ništa u dolini ispod Trebevića nije bezazleno i jednostavno. Pa tako ni ime jezika u školskoj knjižici. Ali da može zrelije i sa više takta, može. I nije sav problem u imenu. Problem je u onim naknadnim finesama, forsiranjima u stilu, daj da se „naš“ što više razlikuje od „konkurentska“ dva. A znamo dobro da je forsiranje razlika po zdravlje ljudi iz ovih krajeva, pa hajde, upotrijebimo blagi izraz, vrlo škodljivo. Iako mi to ne mislimo za sebe, težak smo svijet.

Pritišće nas more toga. Ali ima i lijepih stvari. Naša su djeca kad dođu pred školu i čekaju da im zazvoni za početak nastave vesela. Nisu svjesna malih i velikih talasa na horizontu što ih pučina nosi. I neka je tako. Tu smo, za njih. Moramo ih štititi. Ne smijemo dozvoliti da se tegobe što pritišću ovo malo i lijepo podneblje svale na pleća našeg potomstva. Silne pukotine cijepaju školstvo i društvo, davno su se trebale početi barem krpiti ako je premoštavanje već tako dug proces. A pred nama stalno nove prepreke i raskršća. Autoput još nije gotov, tek ga gradimo, mukotrpno, etapu po etapu, pa koja je svrha da već sad glancamo boje na semaforu?  

I jednadžba za kraj teksta. Hoćemo li zdravo društvo gdje će rasti djeca sa jakom kičmom, doslovno i mentalno i govoriti razne jezike? Ili biramo ono oštećeno, ogrezlo u pohlepi, opterećeno nacijom, vjerom, lopovlucima, mnogim stvarima koje su druga društva u svijetu uspjela prevladati ili se barem trude. Nepoznanica u jednadžbi je samo da li nas ima više sa lijeve ili desne strane poveznice „ili“? Da li više nas nalazi sebe u prvoj ili drugoj rečenici?

I da, bojim se, jer mislim da znam rješenje jednadžbe.  Odgovor je...  

Najnovije

Intervju sa spremačicama

Higijena međuljudskih odnosa

Anes Osmić, Merima Ražanica

Inovativna nastava

Pjeskoviti nauk

Hana Huskić

Djeca na ulici

Da li je ulica brižnija od države?!

Ines Haskić

E-espresso

Šta roditelji moraju znati o mikrobima

Školegijum redakcija

Svjetski dan mentalnog zdravlja

Srušiti mit o djetinjstvu kao periodu apsolutne sreće i blagostanja

Lamija Begagić