Iz dječije perspektive

Školegijum reportaža

Djeca s kraja grada

Osman Zukić

19.02.2018

Proveli smo jutro u đačkom autobusu, vozeći se od sela do sela u opštini Olovo

Almir Kljuno

U mojoj rodnoj kući kijametom su zvali onaj dan kad je nevrijeme i kada se nigdje ne planira ići – tada sve poslove valja odgoditi, obaveze svesti na minimum i čekati bolju horu. Za moga djetinjstva, u mom selu ni djeca takvih dana nisu išla u školu – u školi su znali da smo ostali u kućama. Kako tada nismo imali mogućnosti distance learninga, propušteno gradivo bismo hvatali po sveskama djece iz grada, unaprijed zaostajući za njima. U neka naša sela autobusi nisu uspijevali doći uvijek i na vrijeme, pa bismo ih čekali pogledajući kroz prozor svaki časak, a kad bismo shvatili da je vrijeme odigralo na našu stranu – raskomotili bismo se i čekali bolju horu.

E, takvo jutro, kada bi trebalo čekati bolju horu, osvanulo je kada smo puno prije svitanja, po snježnom kijametu iz Sarajeva krenuli sjeveroistočno, u pedesetak kilometara udaljeno Olovo, gdje na autobuskoj stanici trebamo naći vozača Sokolara, kako nas je uputio Fikret, tamošnji poslovođa u Centrotransu. Fikret nam je dogovorio da se provozamo u đačkom autobusu, čujemo šoferske priče i pjesme, obiđemo kraj i osluhnemo đačke interese i želje, sve se nadajući da to jutro autobus neće otkazati put, da djeca neće odustati od čekanja i da naš polazak neće ostati za tek još jedno naravoučenije kako se na kijametski dan ne radi ništa nego se čeka bolja hora.

Slika 1

Autobus u snijegu

Fikret nam je ispričao pojedinosti: Zeničko-dobojski kanton subvencionira đačke karte u mjesečnom iznosu od oko 80 KM za svako dijete; cijena zavisi od udaljenosti mjesta, ali djeca mogu koristiti karte na svim Centrotrans linijama; autobusi su relativno novi i redovno servisirani, a vozači uglavnom voze na istim linijama – da što bolje savladaju put, slabosti i prijetnje; rijetko kad se dešavaju incidenti, a djeca su lijepo vaspitana i ne razvaljuju sjedišta, ne puše, ne šaraju po autobusu i čuvaju ga kao svoju imovinu.

Autobusi su na stanicu počeli stizati ranom zorom, đaci su izlazili i polazili prema školi, a neki od njih su nam rekli da se bude u 5.30 kako bi se spremili na bus. Vele da im je naporno, ali se navikne. Naš vozač je stigao uz kašnjenje, dovozeći djecu iz najudaljenijih sela iz pravca Han Pijeska, Sokoca i Kladnja, Nevačka, Gurdića, Petrovića i mjesta Lišci. Stigli su bezbjedno, što je najvažnija stvar za šofera. Svi putnici uputili su se u školu, gdje će nešto više od sat čekati početak nastave, a dotle će njihovi autobusi dovesti djecu iz drugih sela.

To jutro saobraćalo je ukupno sedam mini autobusa, cestama kroz šumu u Musiće, Klinčiće, Bakiće, sela uzvodno i nizvodno uz rijeke Krivaju, Stupčanicu i Biošticu. Do početka nastave obići će desetak mjesta, neka udaljena i više od trideset kilometara, dovesti djecu i čekati kraj nastave da ih vrate kućama.

Slika 2

Najvažnija stvar u ovom poslu jeste bezbjednost, počeo je svoju priču Sokolar, tvrdeći da je jutrošnji snijeg mastan i da je jako teško upravljati autobusom, ali pošto zna sve puteve koji su, kako tvrdi, izrazito teški i često neprohodni, zna gdje treba voziti s više opreza i na kojim zavojima bi cesta mogla biti nezgodna. U autobusu je toplo. Vozaču u putnom nalogu piše da polazi u 4.30, što je dovoljno rano da stigne otići na prva odredišta, a i da se autobus ugrije da djeci ne bude hladno.

Penjući se magistralnom cestom od Olova prema Sarajevu na brdo odakle bi se, da je vedar dan, lijepo vidjela panorama tog malog grada, vozaču uspijevam ispričati kako je ovo kraj u kojem sam odrastao i da se sjećam doba kad smo ostajali u svojim domovima jer autobus nije mogao upaliti ili se zaglavio negdje u snijegu. Bilo je to onih poslijeratnih godina kad nije bilo sve jasno definirano: ni ko subvencionira đačke karte, ni kakvog su kvaliteta gume na autobusu. S te ćemo magistralne ceste za pet-šest kilometara skrenuti lijevo u mjesto Dolovi, pa nastaviti dalje sporednim cestama do našeg posljednjeg odredišta, desetak kilometara udaljenog sela Kruševo.

Sada je drugačije. Vidiš, ovaj autobus je skoro nov, gume nove, čuvamo se jer će nas najviše zaboljeti glava ako se desi nezgoda, a vozilo nije bilo ispravno. I danas se desi da ne odemo po djecu jer smo procijenili da je to najisplativije, jer samo tada nema rizika od nesreće... Nekad su putevi neprohodni, nekad sam ja prvi koji progazi snijeg... – priča Sokolar.

Dok nam Sokolar priča kako je skupio već dosta godina vozačkog staža – vozio je on sve, od malih auta, preko kamiona do luksuznih autobusa, vozio je ekskluzivne linije sa prvim violinama Centrotransa, obišao sve evropske metropole, odvezao krug oko fontane ispred Haškog Tribunala, parkirao dvospratni autobus ispred Papine rezidencije, vozio hadžije na hadždž i ekselencije na ljetovanja, pa se vratio kući da upravlja đačkim autobusom jer, što veli, kuća je kuća – gledamo kako čovjek ispred nas na gume svog putničkog automobila stavlja lance, stidljivo mašući rukom u znaku izvinjenja što čekamo. A čekati moramo jer nemamo kuda drugo, cesta je uska da uža ne može biti i, kako reče jedan putnik, jedva se mimoiđu dva mala auta.

Imam broj mobitela nekoliko starijih učenika i javim im ako se zaglavimo ili odlučim da je bezbjednije da ne idem. Ovaj jutrošnji snijeg nismo očekivali, i ako ne bismo mogli doći do djece ili ako mnogo kasnimo, pošaljem im poruku da ne čekaju, da se ne mrznu – govori nam vozač, oprezno prebacujući mjenjačem u manju brzinu, promrmljavši kako je na ovakvom snijegu najbolje izbjegavati kočnicu.

Slika 3

Prgoševo, Gajne i Kruševo

Na putu kojim se vozimo čeka nas prva grupa đaka koji su sišli strmim asfaltiranim sokakom iz sela Prgoševo, gdje se autobusom ne može. Ušli su na prva vrata, njih šest uzrasta od šestog do osmog razreda: Asmir, Amer, Đulijana, Dženeta, Elvira i Ajla. Neki dječaci se rukuju s vozačem, pa hvataju svoja mjesta, znatiželjno se došaptavajući o našem prisustvu.

Asmir je desna ruka vozača: prebrojava putnike, naručuje muziku, priča o rezultatima utakmica i čeka znak na retrovizoru, pa da povede raju na zadnje sjedište, gdje se trebaju smjestiti kako bi autobus bio teži na pogonskim točkovima i lakše izašao uz jednu uzbrdicu, pa nastavio dalje do narednog sela – Gajne. Amer je jutjuber i na smartfonu prati svoj YouTube kanal, broji preglede i sabove. Kaže da sad radi seriju top fajv i da mu je najpopularniji video o najboljih pet fudbalskih reprezentativaca BiH.

Đulijana i Dženeta vele da nisu čitale Školegijum i nemaju pojma šta je to, ali da će rado potražiti na Facebooku i lajkati. Na moje pitanje da li to znači da će pročitati i neke tekstove – samo su slegle ramenima.

Nastavljamo voziti dalje uskim krivudavim putem kroz gusto crnogorično drveće na čije su se grane objesile naslage jutrošnjeg snijega. Cestu je tek urijetko prešla pokoja divlja životinja tražeći bolji zaklon. U susret nam ne ide nijedno auto, što je valjda samo po sebi dobro jer – ko bi našao mjesta da se mimoiđe?

Slika 4

Kad smo ušli u selo Gajne, na prvu nismo vidjeli nikoga da čeka, pa je vozač okrenuo autobus, a tek onda su djeca izašla iz komšijske avlije gdje su se sakrila od snijega, pod nadstrešnicu za drva. Neki se dječaci opet rukuju s vozačem, neki kažu dobar dan, neki ne kažu ništa i nenaspavani nevoljko počinju jutro.

S njima se viđam svakodnevno. Kad me ne bude nekim danima, oni mi šalju pozdrave preko kolega. Neobično im bude. Naviknu na jednog vozača. Družimo se. Pričamo o fudbalu. Neke od njih ću možda voziti i cijelo njihovo školovanje, bude li zdravlja i nafake. I njima i meni autobus je ko kuća – priča nam Sokolar dok djeca ponovo zauzimaju pozicije na zadnjem sjedištu, da autobus bude teži na istoj dionici, samo ovaj put – nizbrdicom. Ovo je razlog i da djeca iz Prgoševa ulaze u autobus prilikom polaska u Kruševo, a ne prilikom povratka.

Naša naredna i posljednja stanica na ovom putu je Kruševo – nedaleko je rudnik olova čije su jame rudari odskora opet počeli kopati. Tamo je zemlja zasićena olovom, priča se. (Priča se još da su tamo ratnih devedesetih odigrane neke od žešćih bitki za očuvanje i podjelu grunta ove zemlje. Moja generacija je odrastala u ratnim i poratnim godinama kroz porodične narative da je to herojski kraj i da se tamo sačuvala Bosna. Ovdje djeca danas svijet ne mjere prema herojstvima iz tih priča – odrastaju mnogo godina poslije rata i stvari mjere svojim mjerilima – lajkovima i klikovima.)

Na Kruševu djeca autobus čekaju na igralištu ispod košarkaškog obruča – na uspravnom drvenom stubu ukopanom u zemlju, a osiguranom sa dvije letve, pričvršćena je drvena tabla, a na tablu zakovan ručno varen obruč – i jedno za drugim, njih desetak, otresajući snijeg s kapuljača i bundi, polako ulaze u autobus, poprilično popunivši sva slobodna mjesta. Pjesma je mogla početi i počela je stihovima moja prva ljubav, moj prvi pređen most, moja prva ljubav, moja nevinost.

Slika 5

Nakon što je Asmir izbrojao da ih u autobusu ima ukupno 21, slika je izgledala otprilike ovako: pojedini spavaju, neki slušaju muziku, uglavnom je to Jala Brat, Sinan Sakić ili neka ZMBT-zvijezda; Dženeta pozira objektivu; Senadu mole da pjeva; neki pričaju uglas; jedan dječak uči historiju – pitaće ga; zadaću niko ne radi, urade je na časovima; lektiru niko ne čita, čitaju je u kućama; dobacuju vozaču da uspori jer je matematika prvi čas i ne žele baš doći u priliku da ih se šta pita, kad im se već vrijeme namjestilo. Ako kasne na nastavu – kasne jer su vozari, kad im pravdaju časove – pravdaju jer su vozari; sve je usklađeno i svi svoj posao znaju.

Nekada je iz ovih sela na autobus išlo oko pedesetero djece, danas ih nema ni pola od tog broja. Mladi neće da se žene i udaju. Oni koji odluče da imaju djecu, obično imaju jedno dijete, u rijetkim slučajevima dvoje – kaže nam jedina putnica ne-đak u autobusu, koja je pošla u Olovo obaviti neke privatne poslove, kupiti šta treba za kuću i istim autobusom se vratiti nazad.

Snijeg i dalje pada, odveć je svanulo i dan ne izgleda kao da će se smaknuti, kako je izgledao prije par sati. Već se bliži osam, autobus će definitivno kasniti u školu jer je tek krenuo s posljednje stanice, djeca će sigurno proći lako na matematici, a dežurne službe bi trebale do podne očistiti snijeg sa ceste da sve izgleda kao svakog sasvim običnog dana.

Najnovije

Učeničke ekskurzije iz ugla roditelja

Na drumu, uz piletinu i pomfrit

Damir Dvorniković

Srednjoškolci o kulturnoj baštini BiH

Iako je pogrešno postavljena, kaldrma je završila na cekerima i bedževima

Saša Buljević

ASuBiH u Trebinju i Posušju

Gomila nesklada

Zoran Ćatić

ASuBiH i Omladinske zone u Hercegovini

Volim što sam Ero

Zoran Ćatić

Migranti u Bihaću

Djeca ne idu u školu

Dino Šiljak