Obrazovna politika

Inkluzija u obrazovanju

Zakona ima, ali nema primjene

Ines Haskić

30.04.2018

Iako zakon kaže da ima pravo da pohađa redovnu, Centar za socijalni rad u Zenici sedmogodišnjeg gluhog dječaka A.R. šalje u Sarajevo u specijalnu školu i internat, starateljima prijete tužbom, ali staratelji se ne predaju.

Fotografije: Ines Haskić

Sedmogodišnji A.R., gluhonijemi dječak iz Zenice, pohađao je pripremnu nastavu u Centru za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama Zeničko-dobojskog kantona, i sada, kada je dorastao za školu, stručne komisije Centra za socijalni rad Zenica cijene da on školovanje treba nastaviti u Centru za govornu i slušnu rehabilitaciju u Sarajevu, u drugoj porodici ili internatskom smještaju.

A.R. živi s nanom Samirom Ramić, zakonskom starateljkom, i djedom Osmanom Šuvalićem. Ima oštećen sluh i nerazvijen govor: nije u mogućnosti da uspostavlja verbalni kontakt, već, uz vizuelni oslonac, gestom objašnjava funkciju predmeta, piše u nalazu stručne komisije. Prva kategorizacija u Centru za socijalni rad obavljena je 2013. godine, kada je imao tri godine, i ocijenjen je kao gluho dijete. Rekategorizacija je urađena 2016. godine, a ocjena je ostala ista: gluho dijete. Predložena mjera bila je da se dječak školuje u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu, bez ponuđenog alternativnog rješenja.

Zaprijetili su mi tužbom ako i dalje nastavimo odbijati da dijete pošaljemo na školovanje u Sarajevo, priča Samira, koja je početkom 2018. godine u Centar za socijalni rad predala dio potrebne dokumentacije za Sarajevo, dok čeka određene ljekarske nalaze.

Prema važećem Pravilniku o otkrivanju, ocjenjivanju sposobnosti, razvrstavanju i evidenciji djece i mladih ometenih u fizičkom ili psihičkom razvoju iz 2012. godine, prvostepene i drugostepene stručne komisije daju nalaz o ocjeni sposobnosti. Prvostepena komisija dječaka je ocijenila kao gluho lice koje prije gubitka sluha nije usvojilo vještinu glasovnog sporazumijevanja. Dijagnoza je surdomutizam, odnosno gluhonijemost. Prema Pravilniku, gluhim licima smatraju se lica koja imaju gubitak sluha od 81 decibela i više i koja ni uz pomoć slušnih pomagala ne mogu cjelovito percipirati glasovni govor. Ni u kategorizaciji ni u rekategorizaciji A.R.-a nije navedeno koliko decibela je sluh oštećen, a staratelji imaju nalaz rezultata ispitivanja slušnih potencijala dječaka iz Tuzle samo iz 2012. godine, kada je A. imao dvije godine. Osim toga, u rekategorizaciji je navedeno da dječak nosi slušni aparat na oba uha, koji nije imao na ispitivanju. Na prvostepeno rješenje komisije koju imenuje Općina na prijedlog općinskog prvostepenog organa, staratelji su imali pravo žalbe koje nisu iskoristili – Samira je nepismena, a Osman polupismen, i to samouk, te nisu upućeni u administrativne procedure i samo su verbalno izrazili svoje nezadovoljstvo u Centru.

Prema Zakonu o osnovnoj školi u Zeničko-dobojskom kantonu, djeca i mladi sa posebnim obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Individualni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima, izradit će se za svakog učenika u procesu inkluzije ukoliko je to potrebno, uz određivanje defektološkog i logopedskog statusa.

U OŠ Vladimir Nazor u Zenici direktorica Selvedina Durak kaže da A.R., prema Zakonu o osnovnom obrazovanju ZDK, ima pravo da se školuje u redovnim zeničkim školama, ali da redovne škole u Zenici nisu opremljene za obrazovanje gluhonijeme, a ni slabovidne djece, te takva djeca u tim školama nemaju mogućnost da napreduju. U ovoj školi su do sada imali dvoje gluhonijeme djece, ali su ti đaci na zahtjev roditelja prebačeni u Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevo. Kad roditelji insistiraju da njihova gluhonijema djeca idu u redovnu školu, na šta imaju pravo, uprava škole ih primi i obavezna je da iskomunicira s Ministarstvom za obrazovanje, nauku, kulturu i sport ZDK nabavku osnovne opreme i osigura asistenta za kvalitetno školovanje tog djeteta, objasnila je direktorica Durak.

Odgovor Ministarstva obrazovanja na pitanje kako provode usvojeni zakon konkretno u ovom slučaju do momenta pisanja ovog teksta nismo dobili.

Porodica Ramić-Šuvalić i gluhonijemi dječak žive u zeničkom naselju Brist, u novim zgradama namjenski izgrađenim za romsku populaciju. (Više o uslovima u kojima žive đaci iz te novogradnje iz 2011. godine, u vlažnim prostorijama na klizištu, pisali smo u 23. printanom izdanju Školegijuma.) Dječak je opušten, znatiželjan, voli da osvaja pažnju svojih ukućana i naviknut je da s njima konstantno ostvaruje fizički kontakt zagrljajima, držanjem za ruke, provlačenjem kroz uske prazne prostore na sećiji na kojoj sjede i slično. Ni iznenadni gosti ne ometaju ga u nastojanju da zadovolji te svoje potrebe, a njegove staratelje, nanu i dida, ne ljuti što dječak, iako vode ozbiljne razgovore, i to oboje jednakim žarom, s vremena na vrijeme zahtijeva pažnju za sebe. Obraćaju mu se blagim tonom i gostima objašnjavaju šta on sugeriše, izražava, kaže ili želi. Samira i Osman, osim unuka, imaju još troje djece: sina i kćerku srednjoškolce i kćerku s drugačijim potrebama, koja ide u Školu za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba sa poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju Zenica. Zidove njihovog dnevnog boravka krase gobleni na koje su okačene brojne medalje, uglavnom zlatne boje, koje je njihov stariji sin, inače sportista, osvojio na takmičenjima. I ustakljeni izlog vitrine okićen je zlatnim kipićima. Samira ponosno pokazuje fotografiju svoje najstarije kćerke koja će 2018. godine maturirati. Osman kaže da sva njegova djeca imaju završenu srednju školu.

 

Slika 1

 

Ovo je borba za svu djecu s ovim problemom, da ostvare pravo na školovanje u gradu u kojem žive, da ne moraju prolaziti kroz traumu odvajanja i života van svojih porodica, ne samo za našeg unuka – kaže Samira, koja je odlučila pokušati A.R.-a upisati u OŠ Miroslav Krleža u Zenici, koja je najbliža njihovoj kući.

U toj školi utvrdili su da je dijete završilo samo pripremu za specijalne škole, četrnaest sati aktivnog rada, a da je za završeno predškolsko obrazovanje potrebno 180 radnih sati, odnosno dvanaest sedmica.

Mi nemamo apsolutno ništa protiv da dječak bude dio naše škole, jer u svom radu pratimo ono što piše u zakonima kaže zamjenica direktora OŠ Miroslav Krleža Aida Habibović, a pedagogica Elzina Muratović-Tutmić naglašava da dijete mora ići u školu, a hoće li to biti Sarajevo, Zenica ili specijalna škola – nije važno.

Treba raditi u najboljem interesu djeteta. Samo takvim odabirom dijete će profitirati, a i njegovi staratelji. Mi kao škola moramo biti otvoreni. Postoje određene administrativne barijere, ali njih treba da rješava škola, odnosno resorno Ministarstvo. Škola nema logopedski kabinet, ni logopeda, psihologa ni defektologa. Ako dječaka upišemo u našu školu tražićemo asistenta. Ovdje je veliki plus to što staratelji ne izbjegavaju da dijete ide u specijalnu školu – kaže Elzina.

Osman je tražio rješenje i u Školi za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba sa poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju u Zenici, poznatoj kao Specijalna škola, i tamo su ga, kaže, savjetovali da u Centru za socijalni rad Zenica zahtijevaju ponovnu rekategorizaciju, kako bi dječaka upisali u tu školu.

Kad smo to zatražili, iz Centra su nas odbili. Nama uopšte nije važno u koju će A. školu ići, važno je da napreduje i da bude s nama u Zenici. Vezani smo i mi za njega i on za nas, a i previše je mali da bismo se odvajali – priča Osman.

Inače, Škola za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba sa poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju Zenica registrirana je za rad s djecom s intelektualnim poteškoćama, odnosno kombinovanim smetnjama. Tamo znaju za probleme sedmogodišnjeg A.R.-a. Potvrdili su da bi bilo najbolje da staratelji ponovo traže rekategorizaciju.

Imali smo dijete koje koristi slušni aparatić jer slabije čuje, ali A.R-a. ne možemo primiti nakon rekategorizacije koju je provela stručna komisija Centra za socijalni rad Zenica jer ne možemo djelovati izvan nalaza i mišljenja struke – mi djecu upisujemo samo na preporuku, odnosno prema rješenju Centra za socijalni rad. Ako dobijemo dijete za koje prema pedagoškim standardima nemamo zadovoljavajuće uslove za rad, od Ministarstva moramo tražiti odgovarajući nastavni kadar i sredstva za rad. Trenutno ne možemo zaposliti surdoaudiologa (stručnjaka ili stručnjakinju koji se bave rehabilitacijom osoba s oštećenim sluhom, odnosno gluhih i nagluhih lica) jer tog poziva nema u sistematizaciji naših radnih mjesta – pojašnjava pedagogica Atijana Kulović.

Pedagogica priča da su od Ministarstva u nekoliko navrata tražili odobrenje da rade i sa gluhonijemom i slabovidnom djecom, da prošire djelatnost škole, da su pronašli i ljude koji bi edukovali tu djecu, kao i određeni broj djece školske dobi s istim problemom, da su nabavili i programe rada, ali nisu dobili saglasnost.

Razlog je nedostatak novca, jer bi im bila potrebna barem dva nova radna mjesta – kaže Kulović. Ona misli da je u slučaju dječaka A. Centar za socijalni rad Zenica donio rješenje u skladu s trenutnim mogućnostima.

Dječak A. R. ne može da se školuje u Zenici jer u našem gradu ne postoji škola koja mu može pružiti potrebno obrazovanje. Mi bismo rado primili tu djecu kod nas, ali njihovo obrazovanje nije u opisu djelatnosti naše škole. Kad bi se djeca iz internatskog smještaja školovala kod nas, a živjela u svojim porodicama, to bi sigurno bilo mnogo bolje za njih. Imamo organizovan i školski prevoz, a i mjesečne karte za pratioca, ako su djeca dosta udaljena od škole. Vjerovatno nam ne bi trebalo više od jednog surdoaudiologa za svu djecu jer bi to bila kombinovana nastava. Kabinet za logopeda imamo, ali koliko je on opremljen baš za djecu s oštećenjem sluha i govora, to ne znam, jer djeca koja idu na logopedski tretman donekle imaju razvijen govor i radi se na njegovom poboljšanju – pojašnjava pedagogica.

 

Slika 3

 

Socijalna radnica u toj školi Alma Nalić kaže da je u mandatu bivše direktorice nabavljena oprema za logopedski kabinet, klupe s mikrofonima i ostalo, za rad s djecom s poteškoćama, ali da to negdje stoji.

Inicijativu roditelja slijepe i slabovidne djece da im se omogući školovanje u Zenici također smo vrlo rado podržali, ali se ni tada nisu desile nikakve promjene – kaže Alma Nalić.

Direktor škole Tarik Salčinović ističe da ni ranije gluhonijema djeca nisu išla u škole u Zenici.

Kako dječak nije kategorisan kao dijete s lakom ili teškom mentalnom retardacijom, i njegov IQ je u kategoriji prosjeka, on ne može ni ići u našu školu. Međutim, s nalazom koji su njegovi staratelji dobili, dječak prema svojim sposobnostima, uz prilagodbe, može da se uključi u program redovne škole – kaže Salčinović. Pojašnjava da je školi, kako bi mogla obrazovati i gluhu, nagluhu, slijepu i slabovidnu djecu, potrebno proširenje djelatnosti, te nastavni plan i program i upošljavanje stručnog kadra.

Proširenje djelatnosti nikada nije realizovano jer bi to teretilo budžet. Broj novih nastavnika zavisio bi od plana i programa, dok uslove, što se tiče prostora, imamo – kaže Salčinović.

Kako je ovaj tekst nastajao dok su se staratelji sedmogodišnjeg A.R.-a borili za njegovo pravo na obrazovanje, prije završetka teksta A.R. je primljen u predškolsku ustanovu.

U dva navrata, 2012. i 2015. godine, A. je bio uključen u slušno-govornu rehabilitaciju, koje su samoinicijativno prekinute, kako piše u nalazu surdoaudiologa, ali od februara 2018. godine on ponovo pohađa rehabilitacijski tretman tri puta sedmično. U nalazu surdoaudiologa Harisa Čauševića, s kojim dječak trenutno radi, iz marta ove godine, navedeno je da u posljednje vrijeme dijete pokušava da izgovori kratke jednosložne riječi sa manje ili više uspjeha. Opisano je da dječak nije redovno koristio slušna pomagala i da nije naviknut na slušanje zvukova iz okoline, ali da u zadnje vrijeme reaguje na zvukove jakog intenziteta okretanjem glave i traženjem izvora zvuka. Sveska u koju bilježi naučene riječi vrlo je uredna. Starateljima je sada važno da dječak nauči znakovni jezik i da saznaju koje su njegove stvarne sposobnosti.

A dok se A.R. sprema za školu, iz zeničkog Udruženja gluhih i nagluhih predlažu da za dječaka, njegovu porodicu i školu koju upiše, za cijeli njegov razred, organizuju kurs znakovnog jezika.

Prošle godine sam kroz nekoliko kurseva obučila 130 čujućih osoba da se sporazumijevaju. Što se tiče gluhe djece – pokušavamo ih okupiti, međutim, imamo otpor logopeda koji se boji da djeca, kada okuse znakovni jezik, neće željeti dolaziti kod njega na vježbe. Zato nas roditelji gluhe djece izbjegavaju. Ja kao certificirani i ovlašteni tumač znakovnog jezika stojim na raspolaganju, kao i prostorije Udruženja, da se djeca tu okupljaju i da učimo znakovni jezik – kaže Branka Jurić, i sama gluha osoba. Naglašava da, iako zvanične institucije u ZDK nemaju tačan broj gluhih i nagluhih osoba, prema popisu iz 2013. godine, u ZDK ima više od 6.650 gluhih i nagluhih i procjenjuje da se u tom kantonu godišnje rodi stotinjak djece s oštećenjem sluha djelimično ili trajno.

Defektolog i surdoaudiolog Haris Čaušević također misli da je Centar u Sarajevu najbolji interes dječaka A.R.-a, jer on trenutno samo u toj školi može da se osposobi za budući život, uči i napreduje.

Dječak već ima osam godina i kasni s upisom – kaže Haris.

O inkluziji kao rješenju Haris nije imao pozitivno mišljenje kad je praksa u pitanju i jasno je iskazao skepsu i strah da dječak A.R. u redovnoj školi ne bi mogao da napreduje. Ipak, Haris nam je naveo da u jednoj zeničkoj školi, OŠ Mak Dizdar, danas imamo primjer inkluzije kad je u pitanju dijete koje ima oštećen sluh.

Većina djece s kojom mi ovdje radimo budu uključena u redovno obrazovanje – kaže Haris.

Čaušević misli da nije u najboljem interesu djeteta praksa da se ono odvaja od porodice, i da bi bilo važno da se za ovu djecu organizira kvalitetno školovanje u gradu u kojem žive, prateći zakone koje je skupština usvojila. A objasnio je i zašto logopedi imaju stav da učenje znakovnog jezika nije najbolje rješenje za gluhonijemo dijete.

Za tu djecu je važno da se osposobe da komuniciraju sa čujućim osobama, da razvijaju svoj govor. Gesta je njima prirodnija i lakša, i, ako je nauče, ne postižu se dobri rezultati u razvijanju govora – kaže Haris.

Nastava za gluhu djecu mogla bi bez problema biti organizovana u redovnim školama. Bio bi neophodan samo logoped. To je i puno jeftinija varijanta od kohlearnog implantata ili inkluzivne nastave koja se pokušava uvesti, kojom se gluho dijete dovodi u jedan specifičan odnos jer ima svog asistenta – pojašnjava Branka Jurić iz Udruženja gluhih i nagluhih i naglašava da se svake godine pojavljuje potreba da se do 40 djece u Kantonu obuči govoru kod stručnih osoba.

Gluhe osobe sasvim normalno mogu obavljati 70 posto poslova koje obavljaju čujuće osobe – po inteligenciji ne zaostaju za čujućom djecom, samo imaju taj nedostatak komunikacije. U Zenici ne postoji nijedna srednja škola u koju idu gluha i nagluha djeca, pa tako nema ni profesionalne orijentacije za njih. Imamo nekoliko srednjoškolaca koji se školuju van grada u kojem žive. Mi smo kao Udruženje pribavili program rada jedne od najboljih škola u regionu kada su gluha i nagluha djeca u pitanju, a to je zagrebačka škola Slava Raškaj. Ponudili smo Specijalnoj srednjoj školi u Zenici da se pozabavi ovim pitanjem, ali to je proces. Najveći problem su nam ruralna naselja jer nemaju informacija, postoji stigma kod roditelja i veliki broj gluhe djece živi s roditeljima u robovskom odnosu – najčešće obavljaju poslove u kući i oko kuće, pa čak i po selu, koje neće niko da obavi. Ako za svoj rad dobiju novac, roditelji, najčešće otac, to im oduzimaju – objašnjava Branka Jurić.

Upozorava i na to da veoma mali broj gluhih pohađa fakultete, jer ne mogu pratiti nastavu.

Za srednjoškolce, kao specifičnu kategoriju, zbog specijalizovanih ustanova za gluhu i nagluhu djecu, nema dovoljno škola. Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla mjesta su gdje se mogu školovati gluha i nagluha djeca za zanimanja kao što su obućar, limar, moler, firmopisac... A sa studentima je poseban problem: mogu djelimično pratiti predavanja tako što čitaju s usana, ali to traži dobar vid studenata i disciplinu profesora ili profesorica da ne hodaju između studenata dok predaju – pojašnjava Branka Jurić koja se, kako navodi, cijeli život bori da gluhonijema djeca idu u školu zajedno sa čujućom.

Ona je kao dijete prošla kroz iskustvo odvajanja od porodice školujući se u Sarajevu.

Proživjela sam tu traumu i još uvijek nosim njene posljedice, jer su me kao dijete morali odvesti u školu u Sarajevo. Kako sam tamo bila među djecom sličnom meni i ljudima koji me razumiju, trauma je brzo prešla na drugu stranu: svakog vikenda dolazila sam u porodicu i suočavala se s problemom da me ne razumiju. Niko osim oca, jer se on trudio da nauči znakovni jezik. Sestra ni danas, poslije pedeset godina, ne zna, niti želi da zna znakovni jezik. Druga trauma je bila nakon završetka osnovne škole, kad se vraćamo u porodicu i među stare prijatelje – niko od njih nije znao znakovni jezik i sve veze koje sam ranije imala nisu mogle biti održane. Mene su moji uputili u srednju školu, u kojoj je jedan od profesora bio moj rođak, kod kojeg sam bila na stanu, tako da je moje školovanje u čujućoj školi bilo uspješno. Kao mašinski i građevinski tehničar imam 20 godina staža u jednom projektnom uredu, a danas sam sekretar Saveza općinskih organizacija gluhih i nagluhih u ZDK i tumač znakovnog jezika po potrebi. Nisam institucionalizovana i moj rad nije profesionalizovan – priča Jurić i naglašava da u ZDK nema tumača znakovnog jezika, iako po evropskim standardima na svakih 1.000 – 1.500 ljudi s ovim problemom treba jedan tumač.

 

Slika 2

 

Kad je u pitanju finansiranje djece koja se školuju u centrima za slušnu i govornu rehabilitaciju van grada u kojem žive, Branka nam pokazuje dokument u kojem piše da jedna porodica iz Maglaja dio troškova za školovanje dječaka u Centru za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora Tuzla finansira iz vlastitog budžeta – dio troškova u iznosu od 129,35 KM snose roditelji, jer to četveročlano domaćinstvo ima primanja u iznosu od 517,50 KM. Žaliteljica, majka dječaka, u žalbi je naglasila da porodicu terete i troškovi prevoza u iznosu od 260,00 KM, ali je odbijena.

Inače, iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice kažu da iz budžeta finansiraju osposobljavanje za samostalan život i rad djeci do navršenih 15 godina života kroz osnovno obrazovanje i odgoj u ustanovama namijenjenim djeci sa smetnjama u psihofizičkom razvoju ili u posebnim odgojnim grupama odgovarajućih ustanova za osnovno obrazovanje; do navršenih 18 godina života, ukoliko zbog psihofizičkih sposobnosti nisu bili u stanju završiti osposobljavanje za samostalan život i rad u predviđenom roku; ukoliko nastavljaju osposobljavanje i rad u srednjoj školi, gdje se ostvaruju stručni, posebno prilagođeni programi za obrazovanje djece sa smetnjama u fizičkom ili psihičkom razvoju (ukoliko ispunjavaju određene uvjete propisane ovim Zakonom); poslije navršene 21. godine života, ukoliko je to pravo uspostavljeno do navršene 21. godine života. Ako je ta osoba upućena izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta, ima pravo na pokriće troškova smještaja, prehrane i prevoza do obrazovne institucije u visini cijene mjesečne vozne karte za prevoz autobusom u javnom saobraćaju, ukoliko se ne nalazi na internatskom ili porodičnom smještaju. Porodici se priznaje i pravo na dječiji dodatak pod povoljnijim uslovima, te mogu ostvariti jednokratnu ili socijalno-intervenirajuću pomoć s ciljem prevazilaženja stanja socijalne potrebe – navode iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice.

U 2016. godini u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu bila su četiri, a u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo šest korisnika s područja Zeničko-dobojskog kantona. U 2017. godini se za dva đaka povećao broj korisnika ZDK samo u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, piše u odgovoru Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice. (Djeca se, osim u Sarajevo, iz ovog Kantona šalju i u Tuzlu.) U 2017. godini je za Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu, kako piše u odgovoru Ministarstva, izdvojeno ukupno 13.300,00 KM, tj. oko 277,00 KM na mjesečnom nivou za jedno dijete, a za Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo 31.779,10 KM, odnosno oko 331 KM na mjesečnom nivou.

U 2017. godini korištenje prevoza do obrazovne institucije ostvarivao je jedan korisnik iz Visokog, dok je početkom 2018. godine ovo Ministarstvo dalo saglasnost za finansiranje troškova prevoza za jednog korisnika i njegovu majku/pratioca iz Zenice – kažu iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice. 

Najnovije

Osnovne škole u Republici Srpskoj

Što bliže SNSD-u to bliže donacijama

Saša Buljević

Reforma obrazovanja preko leđa čistačica

Čudesni svijet privatluka u brčanskim školama

Adnan Pečković

Škola planinarenja za učenike sedmih razreda osnovnih škola u KS

I može i ne mora, a utiče na ocjenu

Merima Ražanica

Arhitektura obrazovanja u BiH

Bosnian Art Deco

Enes Kurtović

Očima roditelja

Kratki mandat za jednog ministra obrazovanja, cijela vječnost za pokusne kuniće njegove reforme

Roditeljka