Nastavnička pitanja

Dnevnik iz prosvjete

Ljudska prava u zbornici i van nje

Pipirepka

07.05.2018

Kada ne govore, ne rade i ne žive u skladu s tim vrijednostima – koga moje kolege izdaju? Školu u kojoj rade, profesiju ili same sebe?

Foto: Lightspring/Shutterstock.com

Na školskom hodniku čitam s plakata kako je tolerancija ljudska vrijednost koja podrazumijeva poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje stavova i mišljenja koja se razlikuju od naših. Svi različiti, svi isti. Svijet je sačinjen od različitosti. Tolerancija je biti otvoren i prihvatiti ljepotu različitosti. Onaj ko zna da cijeni dobro u ljudima i situacijama – posjeduje toleranciju. Ne smijemo nikada zaboraviti da, iako nismo jednaki, nismo ništa bolji, ni gori. Samo trebamo naučiti koračati jedni pokraj drugih.

U zbornici, pak, zatičem razgovor kolega koji baš i nije u skladu s ovim porukama. Priča se, kao i obično, ko je gdje radio, te kakva su djeca. Stariji kolega, godinu-dvije pred penziju, grlato na spomen jedne sarajevske škole kaže: Ma znam, radio sam ja tamo. Onda zastane, pa, kao da je otkrio Ameriku, s čuđenjem na granici gađenja kaže: Al' što tamo ima Cigana. Nigdje ih nisam toliko vidio. Niko od preostalih kolega iz zbornice ne reagira. Zagnjurili glave u dnevnike i piskaraju. A ja tek došao tu i, uostalom – šta da ja, koji tek počinjem, kažem kolegi koji je skoro čitav radni vijek proveo u školi, a izlazi iz nje s Cigan.

U drugoj školi slušam kolegicu kako priča utiske s ekskurzije. Išli smo i u klub, kaže. Super nam bilo, isplesali se ko išta. Al da vidiš situacije. U jednom trenutku prilazi ti mom Faruku neki lik i on sve kao nešto oko njega, smješka mu se. Ti fazoni neki. A ja ću ti svom Faruku, skloni se od ovog, vidiš da je derpe. Ostatak kolega i kolegica se mahom smije na anegdotu kolegice i njenog muža koji je, uopšte ne znam kako i zašto, išao s njom na ekskurziju. No, za nju to nije toliko čudno koliko je čudno prihvatiti upucavanje možda kao kompliment.

U trećoj školi bilo je riječi o tome kako nastavnici nisu spremni i ne znaju da rade s onom djecom. To je kolegica govorila kao u povjerenju drugoj, ali sam jasno čuo i nekoliko metara dalje za stolom u zbornici. Pa stvarno su nas preopteretili. Dnevnici, pripreme, e-Dnevnik, matrice... Još kad sam u ovoj školi, ne znam kud ću s ovom djecom. Kojom djecom?, upitala je kolegica zbunjeno. Ma onom djecom, znaš, kazala je i zabacila glavom nekako na lijevu stranu. Jasno mi je da moje kolege ne znaju šta će na času s djecom s poteškoćama u razvoju, ali valjda bi za početak mogle znati da to nisu nikakva ona djeca, nego djeca ista kao i njihovi ostali, tipični, učenici i učenice, samo s poteškoćama u razvoju, u vezi s kojima ne treba mlatarati glavom, nego se dodatno educirati. Prvi korak ka tome je sigurno da savladamo terminologiju. Znači – ne djeca s posebnim potrebama, jer potrebe djece su iste, ali mogućnosti ostvarivanja nisu. Tako su neka djeca tipična jer na već poznat način ostvaruju svoje potrebe, a neka netipična jer za ostvarivanje njihovih potreba trebamo drugačije načine i metode. O. K.?

Pitam se ovih dana: ako moje kolegice i kolege ovako govore u zbornici – kako i da li uopće govore o toleranciji u učionici, a da ne pitam da li tu istu toleranciju žive. Učionica i zbornica nisu tek dvije odvojene prostorije, nego su dijelovi javne institucije, ne privatne, gdje nastavnici i nastavnice još i imaju pravo da različite skupine ovog društva oslovljavaju kako žele. Kada su u školi, kao i u bilo kojoj drugoj javnoj instituciji, oni bi valjda trebali da žive riječi o ljudskim pravima s panoa koji se kače po zidovima škola. Kada ne govore, ne rade i ne žive u skladu s tim vrijednostima – koga moje kolege izdaju? Školu u kojoj rade, profesiju ili same sebe?

Ne vjerujem, ili barem ne želim da vjerujem da su sve moje kolege i kolegice baš toliko loši ljudi, ali da nisu senzibilni za neke stvari – nisu. Kako me oslovljavaš tako me i doživljavaš. Među njihovim učenicima i učenicama, pa i kolegama i kolegicama, ima ljudi koje oslovljavaju pogrdno. Nas to boli.

Najnovije

Pismo učiteljice

Izvini, gospođo reformo

Edina Međić

Jovan Sterija Popović

Nekoliko reči za naše učitelje

Školegijum redakcija

Mali poučni eksperiment sa besplantim alatima sa interneta

Zagađenje bukom izaziva traume

Amna Dervišagić

Naučna istraživanja sa gimnazijalcima

Vole piće iz limenke, ali ne znaju o štetnosti aluminija

Amna Dervišagić

Prve posljedice iseljavanja stanovništva iz BiH

Kako sam postala tehnološki višak

Amna Dervišagić