Odgojni aspekti

Kad Ministarstvo odlučuje

Pozorište protjerano iz škola u RS-u

Sandra Josović

27.06.2018

Ovom odlukom djeca iz mjesta koja nemaju kulturne centre ili domove kulture uskraćena su za brojna znanja, iskustva, osmijehe i radosti.

Foto: Almir Kljuno

U školama u RS-u nevladine organizacije i druge ustanove i organizacije ne mogu izvoditi dramska, operska, muzička, baletska, lutkarska i druga pozorišna djela jer tako stoji u Uputstvu o načinu realizacije programa, projekata i drugih aktivnosti u školama u Republici Srpskoj. Prema tom Uputstvu, organizacija ili fizičko lice koje želi da realizuje predstavu treba da se obrati nadležnim centrima za kulturu sa kojima dogovara izvođenje predstava van školskog prostora.

Nakon utvrđivanja termina za izvođenje predstava, organizacija ili fizičko lice može obavijestiti škole o terminima izvođenja predstava. U zavisnosti od zainteresovanosti učenika i uz saglasnost roditelja, škola može organizovati dolazak učenika na predstave. Predstave treba da budu prilagođene uzrastu učenika i realizovane u skladu sa zakonima i podzakonskim aktima kojima se reguliše ova oblast, te da ne remete redovno odvijanje vaspitno-obrazovnog procesa, pojasnili su iz Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske u pisanim odgovorima za ovaj tekst.

Istovremeno, u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko distriktu dramska, operska, muzička, baletska, lutkarska i druga pozorišna djela nesmetano se mogu, uz kontrolu sadržaja i izvođača, realizovati i u školskom prostoru.

Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske odlučilo se na donošenje ovakvih odredbi zbog ekspanzije ponuda različitih dramskih trupa prema školama i žalbi roditelja na kvalitet predstava i cijene ulaznica za te predstave. Roditelji su negodovali što djeca plaćaju ulaz u školu da bi gledala predstave, odgovoreno je u pisanoj formi.

Zbog ove odluke, koja je na snazi više od sedam godina, besplatne i kvalitetne edukativne predstave i sadržaji koje proizvode nevladine organizacije i alternativni teatri ostaju nevidljive za one kojima su namijenjeni.

Zbog nemogućnosti realizacije predstava u prostorijama škola RS-a, te njihovog obaveznog izmještanja u lokalne kulturne centre čiji prostor se mora platiti, odnosno zakupiti za potrebe pozorišta, došlo je do poskupljenja ove aktivnosti u Republici Srpskoj. S obzirom na to da širom Federacije BiH i Brčko distrikta i dalje izvodimo predstave u školskim prostorijama, te da nemamo troškova zakupa prostorija lokalnih kulturnih centara, samo izvođenje je jeftinije i time lakše organizovati. Zbog toga smo sve svoje pozorišne aktivnosti u potpunosti prebacili u škole širom Federacije BiH i Brčko distrikta, na veliku radost učenika tih škola. Jednostavno smo se vodili logikom idemo tamo gdje nas žele i gdje nas zovu, kaže Dijana Pejić, direktorica nevladine organizacije Genesis Project iz Banjaluke.

Ova organizacija postoji od 1996. godine i dobitnica je prestižnih međunarodnih nagrada za svoje aktivnosti. U sklopu organizacije djeluje i dječije lutkarsko pozorište, koje više od 20 godina obilazi škole širom Bosne i Hercegovine, ali prvenstveno male, ruralne sredine.

U takvim sredinama veliki procenat učenica i učenika, upravo zahvaljujući dolasku našeg pozorišta u njihovu školu, doživio je svoj prvi susret s pozorištem, lutkama, predstavama. U RS-u više ne možemo igrati predstave u školama, a u ruralnim sredinama često nemamo alternativni prostor, pa je ovakvom odlukom mnogo djece uskraćeno za prekrasan edukativan sadržaj, ističe Dijana Pejić.

Genesis Project godišnje izvede između 100 i 200 besplatnih edukativnih pozorišnih predstava, a predstavljen je i u serijalu Nova Evropa Michaela Palina, poznatog po ulozi u Letećem cirkusu Montija Pajtona.

U našem repertoaru naglasak smo uvijek stavljali na edukaciju djece o životno važnim temama i vještinama za koje smo, radeći u osnovnim školama širom BiH, uviđali da nisu propisno obrađene u sklopu školskog plana i programa. Govorili smo o opasnostima od mina, o važnosti lične higijene, prihvatanju drugih i drugačijih, opasnostima na internetu, mirnom rješavanju sukoba, važnosti zdrave ishrane, značaju fizičke aktivnosti i slično, ističe Dijana.

Smatra da je opravdana kontrola sadržaja koje školama nude različite profitabilne dramske, muzičke, lutkarske grupe, jer često ne zadovoljavaju minimum kvaliteta, a pritom se naplaćuju ulaznice, ali je isto tako pogrešno u potpunosti zabraniti ulazak svima u škole širom RS-a.

Kontrola nad sadržajima koji se djeci nude apsolutno treba da postoji i mislim da ju je prilično jednostavno organizovati, tako da bi Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a ipak trebalo da smisli neki drugi metod od apsolutne zabrane izvođenja pozorišnih predstava, naglašava Dijana Pejić.

U školama koje su imale priliku ugostiti besplatne predstave imaju pozitivna iskustva i ne razumiju zabranu Ministarstva.

Pozorišne predstave, ukoliko su dobro osmišljene, na najslikovitiji način mogu djeci približiti različite teme i na taj način biti jedan od faktora prevencije negativnih pojava u društvu. Ovdje prvenstveno mislim na zloupotrebu alkohola i psihoaktivnih supstanci, maloljetničko prestupništvo i delinkvenciju, zloupotrebu interneta, nasilničko ponašanje i slično. Ne bih mogla da komentarišem odluku Ministarstva o zabrani održavanja predstava u školi jer vjerovatno postoje razlozi zbog kojih je stupila na snagu. Ali zato mogu govoriti o pozitivnim, edukativnim iskustvima pozorišnih predstava koje su bile prikazane đacima škole u kojoj radim prije stupanja na snagu ove zabrane. Zaista su opravdale moja očekivanja i bile od koristi učenicama i učenicima, kaže Bojana Filipović, socijalna radnica iz Osnovne škole Desanka Maksimović u Trnu, na području opštine Banjaluka. Ona smatra da svakako treba pronaći neko kvalitetno rješenje u vezi s ovim problemom, jer pozorište nije više dostupno djeci na isti način.

Djeca koja žive u ruralnim sredinama uglavnom nemaju priliku da posjećuju pozorište i osjete čari scenske umjetnosti. Sigurno ostaju uskraćena za bogatstvo i sadržaje koje pruža ova umjetnost, pa i edukativne predstave za njih ostaju nepoznanica. Svi mi koji radimo s djecom znamo koliko se edukativnim predstavama mogu približiti različite teme i koliko nam mogu biti od pomoći u radu s mladim ljudima, naglašava Bojana Filipović.

Psihologinja u Osnovnoj školi Branko Ćopić u Banjaluci Marijana Zeljković ističe da su ovom odlukom djeca iz mjesta koja nemaju kulturne centre ili domove kulture uskraćena za brojna znanja, iskustva, osmijehe i radosti.

Odluka Ministarstva i način na koji se uređuje izvođenje predstava u školama sasvim je korektno osmišljena. Izuzetak su seoske sredine koje nemaju centre za kulturu. Odlazak do najbližeg kulturnog centra u kojem bi se eventualno mogle održati predstave zahtijeva dodatnu organizaciju, kao i troškove za roditelje. To što se predstave ne realizuju u samim školskim objektima ne predstavlja gubitak za učenike u gradovima, jer se predstave odigravaju u objektima koji su adekvatniji za tu namjenu, ali ostaju uskraćeni učenici koji predstave ne pogledaju zbog nedostatka kulturnih institucija, finansija ili iz nekog drugog razloga. Žao mi je kada odlične edukativne predstave, dobro osmišljene i prilagođene uzrastu, ne dođu do djece iz bilo kojeg razloga, kaže Marijana Zeljković. Ona smatra da je saradnja škole i nevladinog sektora izuzetno važna i korisna.

Sarađujući s njima djeci obezbjeđujemo resurse kojima možemo podići nivo znanja, socijalizacije, ali i lakše pronaći odgovore na sve komplikovanije zahtjeve kada je vaspitanje u pitanju. Mislim da dobro osmišljenim, kreativnim, neformalnim edukacijama možemo približiti djeci brojne teme. Uvijek smo sa zadovoljstvom sarađivali s organizacijama koje iza sebe imaju ogromno iskustvo i zapažene rezultate. Naravno, i sada sarađujemo poštujući zakonske odredbe, ali mi je žao što djeca iz mjesta koje nemaju objekte namijenjene kulturnim dešavanjima ostaju uskraćena za brojna znanja koja nam pozorišne predstave pružaju, kaže Marijana Zeljković i naglašava da je činjenica da NVO školama ponekad nudi projekte koji nisu dobro osmišljeni ili ne vode očekivanim rezultatima ili raspolažu netačnim informacijama.

Izuzetno jaka kontrola i analiza svih projekata koji dolaze do škola važna je, i to treba podržati. Smatram da, ako organizacije posjeduju svu potrebnu dokumentaciju i ako se utvrdi da su predstave korisne, svakako treba omogućiti da se one odigraju u školama, pogotovo u udaljenim sredinama u kojima nema, ili ima vrlo malo kulturnih, edukativnih, zabavnih sadržaja, zaključuje psihologinja Zeljković.

Učiteljica u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Banjaluci Dušica Ilić, ujedno i urednica časopisa za djecu Ježurko, a nekoliko godina i voditeljica i koordinatorica Kratkofil Juniora, dječijeg segmenta Kratkofila Plus, međunarodnog filmskog festivala, smatra da je nastavni plan i program preopterećen, te da prosto reprodukovanje dovodi do slabog funkcionalnog znanja. Prema njenom mišljenju, povremeno izmještanje iz poznatog školskog okruženja omogućuje učenicama i učenicima da upoređuju, sagledavaju, procjenjuju i upoznaju odnose, stavove i razmišljanja drugačija od onih sa kojima se svakodnevno susreću u formalnom obrazovanju.

Zbog toga su drugi oblici neformalnog obrazovanja jako važni za razvoj i učenje. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je pozorište, odnosno dramski izraz, jedna od najznačajnijih metoda u savladavanju nastavnih sadržaja. Bilo bi dobro i korisno da učenici tokom godine imaju više mogućnosti gledanja pozorišnih predstava različitih karaktera. Radionice interaktivnog oblika, u kojima i sami učenici mogu da učestvuju na stvaralački način, razmjenjuju mišljenja i iskustva, bile bi od velikog značaja za upotpunjavanje njihovog obrazovanja i obogaćivanje odrastanja, ističe Dušica Ilić. Kaže da je u svom desetogodišnjem iskustvu rada u školi đake više puta vodila u Dječije pozorište RS-a, a predstave koje su gledali nalaze se na redovnom repertoaru ovog pozorišta.

To nije ništa što đaci ne mogu pogledati i sa svojim roditeljima. Naravno, razlika je u tome što nakon zajedničkog gledanja predstave o njoj možemo razgovarati u školi... Mnoge nevladine organizacije koje se bave djecom imaju zanimljive projekte i programe. Međutim, u njima se ne može učestvovati bez saglasnosti Ministarstva prosvjete i kulture. Sigurna sam da većina škola ima kapacitet da ugosti manje predstave, i bilo bi lijepo i korisno njima razigrati svakodnevni školski program, smatra učiteljica Ilić.

A od početka 2018. godine svakodnevni školski program širom Republike Srpske razigrava Nevid teatar s edukativnom predstavom Čudesni kontinenti i nizom dramskih interaktivnih kreativnih radionica koje organizuje u lokalnim centrima kulture. Dolazak učenika dogovaraju s upravama škola.

Posljednje dvije godine u sklopu obrazovnog programa Nevid Teatra i projekta decentralizacije u kulturi, zahvaljujući sufinansiranju Ministarstva kulture RS-a, posjetili smo 20 kulturno izolovanih sredina u Republici Srpskoj. Izveli smo predstavu Čudesni kontinenti pred više od 3.000 djece. Predstava na jedan interaktivan način vodi djecu po svim kontinentima, upoznaje ih s dalekim destinacijama, životinjama, planinama, rijekama, zanimljivostima koje će, uz stalnu igru, brže zapamtiti. Na taj način, kroz igru i zabavu, te kroz aktivno učešće, djeca uz česta ponavljanja svakako nauče nešto novo, objašnjava Marko Dukić iz Nevid teatra. Ističe da je njihova želja da djeci približe pozorišnu umjetnost, jer postoje škole u nerazvijenim sredinama Republike Srpske, pa i u okruženju Banjaluke kao kulturnog centra, koje nemaju mogućnost da prisustvuju izvođenju predstava zbog prevelike udaljenosti od pozorišta ili domova kultura.

Troškovi transporta do kulturnih centara koštaju i do 10 KM, što je preveliko novčano opterećenje za djecu iz udaljenih sredina. Zbog nemogućnosti da putuju u gradove ili veće sredine, djeca najčešće nemaju priliku pogledati predstavu sve do srednje škole, što je zaista porazno, kaže Dukić.

Objašnjava da su do sada imali sjajnu saradnju sa školama, te da su njihovu nagrađivanu predstavu Pustolovine Boleta Komete gledali školarci iz 21 škole iz Banjaluke i okoline. Organizovali su i likovni konkurs Moje pustolovine Boleta Komete na koji su djeca iz svih škola poslala stotine radova inspirisanih predstavom.

A Čudesni kontinenti osvojili su simpatije i djece i njihovih nastavnika.

Vesela i oduševljena lica sa fotografija tokom predstave dovoljno govore o svemu.  Međutim, mi smo kao pozorište ograničeni u daljem radu. S obzirom na to da nemamo svoju scenu, nemamo ni mogućnost da, osim koprodukcije, radimo svoje predstave u pozorištu, kaže Dukić i naglašava da oni sami ne mogu raditi predstave za škole jer su troškovi izvođenja, i bez zakupa sala, preveliki i prevazilaze njihove mogućnosti.

Najnovije

Roditelji za Školegijum

AntiOna

Neda Monti

Jedna priča iz Posušja

Djeca nisu boce

Zoran Ćatić

Skvot Blitz u Oslu

Podjele poslova na muške i ženske nemaju smisla

Saša Buljević

Intervju: Nikica Simić

Odgoj prije obrazovanja

Nenad Veličković

Us and Them

Posljednja izbjeglica

Osman Zukić