Nova čitanja

Recenzija

Skepsa iz baze

Nenad Veličković

29.07.2018

O knjizi (i povodom nje) 'Heraklit Mračni u hrvatskom školstvu'

Foto: Željko Maričić

Ključna riječ: Heraklit (535-475. st. e.) – presokratovski grčki filozof i utemeljitelj tzv. efeške škole, rođen u gradu Efesu na maloazijskoj obali. Poznat je i kao Mračni, jer mu je stil izražavanja bio teži za razumijevanje. Bio je prvi antički filozof koji je nastojao stvoriti zaokružen filozofski sistem te je snažno uticao na filozofsku misao Sokrata i Platona, ali i na pripadnike moderne razvojne filozofije. Sačuvano je oko 130 fragmenata njegovog spisa O prirodi.

 

Važnost knjige nastavnika fizike i donedavno direktora privatne gimnazije u Zadru Nikice Simića, Heraklit Mračni u hrvatskom školstvu, mnogostruko nadmašuje njenu kompozicionu razbarušenost. Odlučivši se da svoja dragocjena pedagoška iskustva podijeli sa čitaocima u formi (na sistem) ogorčene ispovijedi, Simić je knjizi učinio medvjeđu uslugu. Dao je, naime, mnogima kojih se njene ubitačno tačne dijagnoze tiču priliku da je ignorišu, svrstavajući je u autobiografsku i samoreklamersku prozu – umjesto da je čitaju kao argumentovanu, kompetentnu i krajnje dobronamjernu (negativnu) recenziju hrvatskog obrazovnog sustava.

Simić, u svom meandriranju kroz vlastitu nastavničku i direktorsku karijeru, nepogrešivo detektuje slaba mjesta sistema. Kao glavne krivce za urušavanje obrazov­nih vrijednosti i rezultata on vidi ljude u ministarstvima, koji nestručnost kompenziraju partijskom lojalnošću. Ne propuštajući da neke od njih i imenuje, on rezignirano prognozira propast svake buduće školske reforme. Stručnjaci, koje on u finalu knjige naziva licemjerima, nemaju ni znanja ni iskustva u radu s djecom, niti želje i volje da se bave školskom stvarnošću. Njihovi su birokratski umovi ogrezli u birokratku logiku i u birokratske fraze, oni su ljudi bez vizije, bez odgovornosti i bez morala. Simić se uzdržava da sve to kaže ovako jasno i oštro, ali iz primjera koje navodi, svojih dugogodišnjih neuspješnih pokušaja da dopre do tih tapaciranih mozgova, čitalac to lako zaključi sam.

Pozicija s koje ovaj zadarski Heraklit nastupa je humanistička i prosvjetiteljska, u najčistijem značenju tih koncepata. Škola treba da postoji zbog djece, ne zbog nastavnika, i treba da služi djeci, a ne državi, da bude odgojno-obrazovna ustanova koja proizvodi znatiželju i sumnju u postojeća znanja – u interesu prije svega djece koja je pohađaju.

S takvim stavom on nužno ulazi u polemiku i s kolegama, nastavnicima, okupljenim oko portala nastavnici.org. Na više mjesta u knjizi, nekad i u ironičnom modusu, on problematizira njihovu nezainteresiranost za same đake. Podsmijeva se njihovom zalaganju za strože kažnjavanje djece koju oni praktično doživljavaju kao ometajuće faktore u nastavnom procesu. Podsjeća i njih i čitaoca da problem nepažnje i slabog uspjeha u nastavi treba tražiti na drugoj strani – u preobimnim programima, u nerealnim zahtjevima koji se pred djecu postavljaju, u nepravdi koja se uče­nicima čini kad se njihova nedoraslost ambicijama na­s­tavnika tumači kao glupost ili lijenost. Ako 80% dje­ce u anketama izjavi da ne voli ško­lu, onda bi svakom razumnom trebalo biti jas­no da prob­lem nije u djeci. Simić ima razumijevanja za motive prosvjetnih radni­ka, koji su vezani za preživljavanje, ali im s pravom prigovara kad finansijsku dobit ostvaruju dilajući udžbenike koje sami ne čitaju, kad učestvu­ju u paralelnom ob­razovnom susta­vu privatnih instrukcija, kad varaju sku­pa s đacima na školskim takmičenjima i državnim maturama.

 

Slika 1

 

Na istu optuženičku klupu stavlja i roditelje koji od svoje djece očekuju i traže suviše, pritišću i njih i školu ne bi li iscijedili više ocjene, a da pri tome ne vode dovoljno ili ne vode nimalo računa o odgojnom aspektu škole. Simić, to više puta u knjizi naglašava, taj aspekt smatra primarnom zadaćom školstva i grozi se roditelja koji svojim postupcima kompromitiraju porodični sustav vrijednosti i posredno, sistem vrijednosti škole.

Upravo na takvom svom (iskustvenom) doživljaju nastavnika (ne svih, naravno, ali velikog broja njih) autor temelji skep­su u pogledu uspjeha aktuelnih kurikularnih reformi. One ne mogu uspjeti bez valjanih učitelja, onih koji motivišu đake (a ne onih koji su samo jedan od mnogobrojnih izvora informacija), ali takvih učitelja nema dovoljno, jer sistem sve čini da njihov entuzijazam uguši i da ih marginalizuje.

Najvažniji argument u ovoj gorkoj parnici protiv sistema Nikica Simić temelji na Privatnoj gimnaziji Zadar, čiji je suosnivač i kojom je jedno vrijeme upravljao. Upravo iskustva stečena u toj avanturi dokazuju, uprkos svim otporima i podapinjanjima državnih komisija, agencija, inspekcija i ostalih ija cija, da su alternativne prakse moguće i da donose uspjeh. Čitaocu koji direktoru Simiću od­luči vjerovati na riječ to je dovoljno. A raz­log više da mu vjeruje je i ćutanje jav­nosti o knjizi.

Salonska ljevica možda bi imala koješta prigovoriti autorovom navijanju za privatne škole i upadljivom izbjegavanju da kaže nešto više o finansijskim detaljima tog biznisa. Tim bi ishitrenim zanovijetanjem promašila suštinu. Simić nije neoliberalni špijun koji afirmiše njuejdžovske koncepte obrazovanja, nego građanin, učitelj i roditelj koji od države očekuje da iskoristi svoje resurse i svoju moć i sve škole učini jednako dobrim, svu djecu u školama jednako sretnom i zadovoljnom. A za razliku od tih lijevih kritičara, on problematizuje diskriminaciju koju država provodi nad privatnim laičkim školama, koje ne finansira kao što finansira vjerske, a ima petlje i da brani Šuvarevu reformu. U poređenju s njom, ono što su domovinski domoljubi učinili u četvrt vijeka hrvatske neovisnosti problematično je i na stručnom i na etičkom nivou.

Simić nigdje u knjizi ne pominje riječ nacionalizam, niti pokazuje da mu je poznat Altiserov koncept ideoloških držav­nih aparata (od kojih je škola najvažniji). Kao neki pedijatar praktičar on na kraju svoje karijere dijeli zainteresiranim neka svoja liječnička iskustva, smatrajući da je važnije opisati simptome bolesti nego je nazvati pravim imenom. Pazeći da ne uđe predaleko u osjetljivo polje ideologije, on ipak jasno ističe da je na vrhu obrazovnih vrijednosti u hrvatskom školstvu domoljublje koje se shvata na pogrešan način, kao tradicija svedena na jezik i kulturu.

Nikica Simić je jedan od rijetkih ljudi iz prakse, iz baze, koji je imao energije, hrabrosti, strpljenja i znanja da na ovakav način progovori o ovoj temi.

Biti nastavnik, ili raditi u ministarstvu obrazovanja, ili biti angažovan u izradi programa političkih stranaka, ili biti uključen u reformu obrazovanja, ili se smatrati odgovornim i obrazovanim roditeljem, a ne pročitati ovu knjigu, u najmanju je ruku intelektualno neodgovorno.

 

Pročitajte intervju sa Nikicom Simićem.

 

Tekst je prvobitno objavljen u 18. broju Magazina za pravedno obrazovanje Školegijum u decembru 2016. Posljednji, 24. broj, možete kupiti na trafikama u BiH.

Najnovije

Sarajevo, 18. oktobra 2018

Školegijum rastjeruje strah i mrak u obrazovanju

Školegijum redakcija

Dobrodošli

Dodjela nagrade Šukrija Pandžo i promocija novog broja

Školegijum redakcija

Ponovo Noć istraživača posljednjeg petka u septembru

Nauka pokreće svijet

Amina Magoda

Rezultati nagrade Šukrija Pandžo 2018.

Nagradu dijele Indira Buljubašić i Mirza Ahmetović

Školegijum redakcija

Lektira narodu

Vesela, antologija: Iz recenzija

Školegijum redakcija