Nastavnička pitanja

Šta sve ne znamo o našim učenicama i učenicima

Osmaši iznenadili stavovima o kažnjavanju i školovanju kod kuće

Nastavnica koja čeka godišnji

30.04.2019

U svim sastavima đaci su pisali o nesigurnosti, i kako je izbjeći, i to globalnoj nesigurnosti: na putu, na cesti, u prometu; o vršnjačkom nasilju, maltretiranju oko škole...

Foto: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Pismene vježbe su sastavni dio predmeta koji predajem. Učenice i učenici su manje ili više oduševljeni što ih moraju pisati, pa se trudim da im ponudim interesantne teme, interesantne njima, ali i meni, jer sve to valja pročitati, ispraviti i ocijeniti.

U drugom polugodištu osmog razreda pišu raspravu, prvi put tokom školovanja, ali ne i posljednji. Ovoj generaciji ponudila sam dvije teme, doduše pozajmila sam ih od kolegica iz susjedstva da vidim kako to naša djeca u odnosu na njihovu pišu sastave na istu temu. Pismenu vježbu su radila tri razreda, ukupno 67 učenica i učenika. Mogli su da pišu da li se slažu ili ne s ponuđenom temom i da argumentiraju svoj stav.

 

Brojčano, to izgleda ovako:

1. Treba li roditeljima dozvoliti školovanje djece kod kuće?

Razred

DA

NE

VIII/1

8

12

VIII/2

3

20

VIII/3

4

13

 

Ukupno

15

25%

45

75%

UKUPNO 60

89,55%

 

 

2. Treba li uvesti strožije kazne za ometanje nastave i nedisciplinu?

Razred

DA

NE

VIII/1

1

3

VIII/2

/

/

VIII/3

3

/

Ukupno

4

3

UKUPNO 7

10,44%

 

 

Najjači argumenti za zabranu (većina je upotrijebila ovaj izraz) školovanja kod kuće su: (...) socijalizacija u društvu, (...) neće steći nove prijatelje, (...) nemaju s kim da se druže, što je reklo 37 učenika, ili su napisali da će učenici (...) postati povučeni i ne komunicirati (5). Njih 23 reklo je da se u školi (...) stiču dobre navike, urednost, tačnost, interakcija s drugim ljudima (nastavnici, učenici, školsko osoblje), a 17 da je (...) efikasnije kada nastavnici objašnjavaju lekcije. Tri argumenta su u istom rangu važnosti zašto se treba pohađati škola: (...) razvija se kreativnost kroz sekcije i takmičenja (10), (...) uči se iz iskustva, (...) u školi se organizuju putovanja, izleti, ekskurzije, posjete (9), (...) uče se poštivanju drugog i drugačijeg i prihvatanju različitosti (5), a (...) djeca s poteškoćama se integrišu u društvo (2).

Ovo učenje iz iskustva podrazumijeva sve, od očitih primjera koje im nastavnici i nastavnice daju na času, preko međusobnog rješavanja razmirica, pomaganja drugovima i drugaricama, javnih nastupa i tako dalje. Učenice također smatraju da roditelji nisu sposobni da ih školuju kod kuće jer (...) ne mogu predavati sve predmete, (...) nisu specijalizovani za to, (...) nemaju dovoljno stručnog obrazovanja, (...) nemaju vremena (7). Interesantno je mišljenje da internet nije sveznajući i da se ne treba isključivo njime služiti za učenje; 11 đaka napisalo je: (...) previše biti za računarom šteti zdravlju, vidu, (...) (internet) često nudi netačne informacije, a finansijski aspekt im je apsolutno nebitan jer ih je samo 6 navelo da su: (...) javne/državne škole jeftinije ili besplatne.

Hvala im što misle i na nastavnike, jer četvero učenika reklo je da bi (...) nastavnici ostali bez posla ako bi se djeca školovala kući. Argumenti zašto roditelji ne trebaju školovati svoju djecu kod kuće su: (...) razmaziće ih, (...) ako su kući neće shvatiti učenje ozbiljno (4) ili (...) da će imati previše slobodnog vremena (4), kao i da (...) neodgovorni roditelji ne bi nikako slali djecu u školu.

Zanimljivi razlozi su i da (...) djeci u pubertetu treba više privatnosti i vremena bez roditelja, te da (...) roditeljima treba vremena bez djece da se bave nečim drugim.

Dva bitna razloga zašto djeci treba dozvoliti školovanje kod kuće su: uslovi stanovanja (neka šuma, daleko od puteva) i u slučaju neke teške bolesti ili za perspektivne sportiste, što su napisale četiri učenice. Siromaštvo je također bitan argument za školovanje kod kuće (4), ali dvije učenice smatraju da škole postaju prevaziđene. Neki od argumenata su: (...) dijete ima više vremena za sebe, (...) bolje se može pripremiti za test, (...) nastavnici galame na djecu i ruže ih, a toga kod kuće nema, (...) lakše je komunicirati samo sa jednom osobom, (...) učenici gube koncentraciju u školi zbog previše buke u razredu i ometanja.

E. D. je predložio opciju nešto između – i dolazak u školu i školovanje kod kuće: (...) Može se postići veća fleksibilnost učenika bez opravdanih i neopravdanih časova koji bi trebali dozvoliti da dijete slobodno izađe sa časa ako mu dosadi, naravno, uz dozvolu roditelja. Ova odluka ne smije biti finalna, to jest ne smije se zabraniti dolazak učenika u školu. Dolazak bi bio neograničen. Djeca bi dolazila određeni broj puta u školu da rade testove. Ako budu padali, sve dok ne prođu bit će im zabranjeno školovanje kod kuće, jer u tom slučaju nije efikasno. (...) Treba postojati opcija, koja nije obavezna, koja omogućava roditeljima da biraju.

 

Drugu temu odabralo je malo đaka i njihovi argumenti za strožije kazne su sljedeći: (...) nema fajde od razgovora s pedagogicom, opet isto rade (3), (...) bila bi bolja disciplina na času (3), (...) učenici znaju da neće dobiti veću kaznu, (...) roditelji bi češće dolazili u školu i obilazili djecu.

Bitno je navesti da su u svim sastavima đaci pisali o nesigurnosti, i kako je izbjeći, i to globalnoj nesigurnosti: na putu, na cesti, u prometu; o vršnjačkom nasilju, maltretiranju oko škole...

Zaključke neću iznositi. Neka svako zaključi na osnovu vlastitih parametara i ponuđenih podataka. Samo ću citirati učenika T. K.:

Zbog navedenih razloga smatram da, unatoč ponekim dobrim stranama, roditeljima ne bi trebalo dozvoliti školovanje djece kod kuće jer to otežava obrazovanje i nije dobro za djecu.

S obzirom na to da nisu ranije znali temu te da nisu istraživali, nego su na raspolaganju imali samo vlastito mišljenje i iskustvo, đaci su vrlo zrelo pisali i doista su dali prihvatljive argumente. Zadovoljna sam njihovim razmišljanjima i zrelošću s kojom su prišli temama. Bila sam iznenađena što ih je čak 60 pisalo o prvoj temi, jer sam mislila da će im druga tema, o kojoj je pisalo samo sedmero djece, biti bliža.

Najnovije

Profesorica Tatjana Jurić, jedna od najboljih sa prostora bivše Jugoslavije

Stereotipi su prvi korak ka netoleranciji

Sandra Josović

Dnevnik nastavnika

Lektira na staklenim nogama

Anes Osmić

Još jedan okrugli sto o obrazovanju, izvještaj

n 4- za 10+

Nenad Veličković

Traže bolji status

Adnan Pečković

Potisnuti incidenti u obrazovanju u Brčkom

Nacionalizam ili samo ljubav prema učiteljici

Adnan Pečković