Ulazim u učionicu umornog lica i ne tako raspoložen kakav sam inače. Kraj nastavne godine je za jednu i po sedmicu i umor je neizbježna krinka na licima nas nastavnika i nastavnica, a za učenike da i ne govorim. No, umor na samoj završnici, nekih desetak metara prije cilja, nikada nije sam. Začinjen je dodatnim preprekama u vidu testova, usmenih odgovora, referata, lektira, diktata, pismenih zadaća... Često pomislim kako nije lako biti učenik, a onda odem u zbornicu i čujem mnogo argumenata zašto ih ne treba žaliti: pa i mi smo, pobogu, bili učenici, a učili smo mnogo više nego što ovi današnji uče, naši udžbenici bili su mnogo deblji, bez ijedne slike, na času nismo smjeli mrdnuti, a kamoli progovoriti bez dozvole nastavnika ili nastavnice.
Uglavnom, testovi i ostale pismene provjere predstavljaju prepreke i za nas nastavnice i nastavnike. Potrebno je svaki od tih papira prebaciti preko ruke, pažljivo iščitati, nerijetko skoro potpuno nečitke rukopise procijeniti i ocijeniti. Istini na volju – mnogo je tu posla.
Danas sam preuzeo testove iz školske kopirnice, pa se uputio ka učionici gdje su me čekali nestrpljivi đaci. Test nije danas, već sljedećeg časa, ali danas ćemo se pripremati. S obzirom da predajem jezik i književnost, moji testovi obuhvataju gradivo iz različitih oblasti: gramatike, književnosti, pravopisa, historijskog razvoja jezika i kulture izražavanja. Priprema za test se odvija tako što se prisjetimo svih književnih tekstova koje smo obradili u toku polugodišta, a njih učenici predstave pomoću grozda, mape uma ili drva problema. Gramatiku i pravopis vježbamo na konkretnim primjerima.
Ulazim u učionicu s testovima u rukama, sjedam na svoju stolicu, iz torbe vadim olovku i upisujem čas. Tada se sjetim da moram testove što prije strpati u torbu dok neko radoznalo hitro oko nije uhvatilo koji od zadataka. Otvaram torbu i ubacujem testove u nju, ali torbu ne zatvaram (trebat će mi kasnije nešto iz nje). U tom momentu ulazi dežurni učenik i kaže da me treba jedan od kolega. Napuštam učionicu, a prije toga učenicima objašnjavam šta da rade. Vraćam se nakon pet-šest minuta, a u učionici vlada neobičan mir. Jedna učenica piše rečenicu na tabli, zatim je zajedno analiziraju. Prihvatam torbu i želim izvući udžbenik iz nje. Odjednom primijetim da je par primjeraka testa zgužvano baš kao da ih je neko pokušao izvući, ali mu to nije pošlo za rukom, barem ne u potpunosti. Podižem zgužvani test i pitam učenike kako se to desilo. Oni me gledaju nijemo, niko ne progovara. Zaključujem da je neko zaista gurnuo svoju ruku u moju torbu. Razmišljam šta da učinim. Odlučujem da iskoristim priliku i ukažem učenicima kako je “kopanje“ po tuđim stvarima u najmanju ruku nepristojno, a može biti i krivično djelo. Pokušavam izgledati strogo. S obzirom na situaciju trebalo bi da sam izuzetno ljut, ali ne osjećam nikakvu ljutnju. Zapravo potpuno razumijem postupak učenika koje sam doveo u iskušenje da zavire u test. Sjećam se da sam i sam nekada bio učenik. Siguran sam da bih također gledao da iskoristim takvu priliku. Odlučujem da otvoreno razgovaram sa učenicima. Suočavam ih i sa eventualnom kaznom za njihov postupak.
U glavi mi je nekoliko pitanja. Prvo, šta bi bila adekvatna kazna za učenike koji su došli u iskušenje da zavire u moju torbu? Zatim, da li se današnji učenici i učenice zaista mnogo razlikuju od nekadašnjih? Šta bi moje kolege i koleginice rekle na sve ovo?
Odlučujem da jedina kazna bude novi test na koji ću potrošiti dodatno vrijeme i koji ću spakovati na samo dno torbe. Za učenike i učenice vjerujem da će, na kraju, izvući pouku, a za svoje koleginice i kolege čekat ću neku drugu priliku.
