Nastavnička pitanja

Zapisi iz učionice

Možda jesam najlošiji nastavnik, ali mogu raditi na sebi

Mirza Ahmetović

18.07.2019

Pitat ću se do kraja, a odgovori će doći ukoliko ne ostanem na samom pitanju, već se dignem i potražim odgovore tamo gdje bi trebali biti.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Ja sam najlošiji nastavnik od svih nastavnika i nastavnica na svijetu! Na času u učionici smo imali goste. Bili su to direktor škole i savjetnica za jezik i književnost. Čas je, najblaže rečeno, bio neuspješan. Imao sam nekoliko ideja, ali su propale zbog loše organizacije. Savjetnica me nije štedjela govoreći o nedostacima časa kojem je prisustvovala. Dugo nakon toga razmišljao sam o sebi kao nastavniku. Pitao sam se da li sam uopće sposoban da budem nastavnik, da li takvo nešto zaslužujem. Bi li bilo bolje da promijenim zanimanje?

Nisam promijenio zanimanje jer nisam neko ko lako odustaje. Iz te prve posjete savjetnice za jezik i književnost naučio sam da koliko god o sebi mislio da sam dobar nastavnik – još uvijek sam pun mana i nedostataka. Na meni je da što prije uočim nedostatke i da ih pokušam otkloniti ili svesti na minimum. Međutim, primijetio sam da se ljudi teško suočavaju sa vlastitim greškama i nedostacima, čak i onda kada su oni toliko očiti da i laik može, bez po muke, da ih uoči. Nerijetko je ponos ono što nam ne dozvoljava da savladamo sami sebe, a još češće je neznanje. Iz neznanja proizilazi nedostatak svijesti o vlastitim mogućnostima, a iz toga slijedi bezgranično stagniranje u svim sferama ljudskog života.

Ponekad previše očekujemo od drugih, a nerijetko idemo linijom manjeg otpora pa se držimo onoga: što manje razmišljanja, manje problema. Međutim, do kada će nove generacije učenika i učenica trpjeti zastarjele metode podučavanja? Do kada će djeca školu doživljavati kao zatvor i smišljati pjesmice u kojima škole gore, a učenici ih gase benzinom? Mislim do tada kada svi oni koji ulaze u učionicu ne shvate da se moraju prilagoditi novim generacijama, a oni koji učionice vide jednom u četiri godine dok odlučuju o svima nama morat će pronaći način da škole, nastavne planove, obrazovni sistem općenito, prilagode đacima. Ja svoj posao vidim kao svakodnevno iznalaženje novih, učenicima bliskih, metoda i pristupa koji će doprinijeti kvalitetnijem nastavnom procesu. Mislim da su stalne promjene i prilagođavanja ključ uspjeha. Moramo naučiti da prihvatimo novo kao olakšanje, a ne kao teret ili bespotrebne namete. Kada to uspijemo, osjećat ćemo se kao seljak koji, onomad, uprkos industrijskoj revoluciji i izumu zvanome traktor, ne dade toj zloj spravi da uđe na njegovu njivu, već i dalje oraše konjima i volovima, a onda, kada na nagovor drugih, upusti traktor na njivu i on posao odradi deset puta brže i kvalitetnije od konja i volova – shvati koliki vo je bio i koliko mu ograničenost nije dozvoljavala da vidi dalje od vlastitog nosa. Ne budimo volovi i pustimo traktore da uđu u naše učionice, pa makar u njima vidjeli samo zlo, a ništa, ama baš ništa korisno. Ostat će da količinom plodova znanja i kompetencija mjerimo napredak.

Nedavno me, na jednom času, učenik ispravio u jednoj mojoj tvrdnji. Kazao je da sintagma pod pazuhom u rečenici Nosio je novine pod pazuhom predstavlja prilošku odredbu za način, a ne prilošku odredbu za mjesto kako sam ranije, zajedno sa ostalim učenicama, zaključio. Taj učenik je smatrao da ova sintagma bolje odgovara na pitanje kako, nego na pitanje gdje. Na kraju sam se složio s njim i ispravio vlastitu grešku. Nekada, na početku svoga boravka u učionici, ispred gomile pametnih glavica, ne bih dozvolio da učenik bude u pravu. Vjerujem da sam ostvario određeni napredak, ali isto tako sam ubijeđen da je preda mnom još mnogo učenja od kolega i kolegica, od raznih stručnjaka, stručne literature, ali ponajviše od svojih učenika i učenica. Potrebno je mnogo truda, pažljivog slušanja i posmatranja, a od djece se može naučiti mnogo više nego od svih najvećih stručnjaka na svijetu.

Pitam se koliko je relevantno procjenjivanje nečijeg rada na osnovu jednog prisustva času. Zašto se savjetnici/savjetnice nazivaju tako? Je li njihova uloga da savjetuju ili da procjenjuju nastavnice i nastavnike? Da li su nastavnici obavezni da svakodnevno uče, sve do kraja svoga radnog staža? Ko je taj koji zna sve?

Pitat ću se do kraja, a odgovori će doći ukoliko ne ostanem na samome pitanju, već se dignem i potražim odgovore tamo gdje bi trebali biti. Promišljat ću o sebi i procjenjivati se što objektivnije mogu, bez obzira na to koliko se poslije ljutio na samoga sebe, ali ne mogu da ne pričam sa sobom, čak sam čuo da je to i poželjno u našem društvu.

Najnovije

Zapisi iz učionice

Povodom malog istraživanja: kultura čitanja

Mirza Ahmetović

Zapisi iz učionice

Naopaki čas i kamera na nastavi

Mirza Ahmetović

Intervju

Znanje za čovjeka

Nenad Veličković

Pismo učiteljice

Izvini, gospođo reformo

Edina Međić

Jovan Sterija Popović

Nekoliko reči za naše učitelje

Školegijum redakcija