Obrazovna politika

Akademska sebičnost

Oksimoron koji zorno oslikava stanje nauke i visokog obrazovanja u BiH

Samir Lemeš

22.07.2019

Umjesto da se potiče razvoj kvalitetnih kadrova, potiče se osrednjost, poslušnost i podobnost, bila ona stranačka, nacionalna ili bilo koja druga.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Postupak izbora u nastavno-naučna zvanja u BiH definiran je Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju, Zakonom o visokom obrazovanju RS i zakonima o visokom obrazovanju deset kantona, te dalje statutima visokoškolskih ustanova, kojih u BiH, prema informacijama Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH, ima 30. Nekoliko sudskih sporova i brojni medijski naslovi ukazuju na to da je postupak izbora nastavnica i saradnika, a posebno njihovog napredovanja, često predmet akademske korupcije, samovolje pojedinaca i interesnih grupa, a u pozadini svega stoji oksimoron akademska sebičnost. Taj pojam bi se mogao objasniti često prisutnim stavom univerzitetskih profesora: Dok sam ja živ, niko drugi ne smije biti izabran niti se baviti istom naučnom oblašću kojom se ja bavim, ja sam alfa i omega naučne oblasti _____ (prazan prostor popuniti po želji).

 

Slika 1
Ilustracije u tekstu: Samir Lemeš

 

 Broj 50 za akademsko napredovanje na Balkanu ima poseban značaj. Za istraživače mlađe od 50 godina obično se kaže: Ma mlad je on, ima vremena, a čim pređu petu deceniju života, odmah budu počašćeni rečenicom: Uf, star je on, šta hoće u tim godinama. Ti stereotipi na Zapadu baš i ne važe, tako da nije posebno neobično da se ljudi u ozbiljnim godinama posvete studiranju, kao što je to bio slučaj sa Janet Fein, koja je u 84. godini diplomirala sociologiju na University of Texas at Dallas. Nije baš da se od nje očekuje da započne akademsku karijeru, ali nikome nije palo na pamet da njenu odluku da studira izvrgne ruglu.

 

Slika 2

 

Zahvaljujući nedostacima našeg Okvirnog zakona o visokom obrazovanju i zakona koji su iz njega proistekli, prosjek godina akademskog osoblja na univerzitetima u BiH sve je veći, broj asistenata i asistentica (u stalnom radnom odnosu) sve je manji, tako da nije rijedak slučaj da redovni ili vanredni profesori drže i predavanja i vježbe samo kako bi ispunili nastavnu normu, jer nisu uspjeli ili možda nisu htjeli tokom svoje akademske karijere osposobiti mlađi akademski kadar koji bi na sebe preuzeo te obaveze.

Pitanje penzionisanja univerzitetskih nastavnica u zakonima i statutima visokoškolskih ustanova obično je definirano na sljedeći način: Nastavnik koji je ispunio uvjete za penziju u skladu sa zakonom može ostati u radnom odnosu u visokoškolskoj ustanovi do navršenih 70 godina života, ako za to postoji potreba i ako se na konkurs za popunu radnog mjesta na kojem je angažovan, koji se obavezno raspisuje jednom godišnje, ne prijavi kandidat koji ispunjava uvjete za izbor. To u praksi znači da profesor koji napuni 65 godina ide u penziju, ali u izuzetnim slučajevima, kad nedostaje kadrova za tu naučnu oblast da bi se izabrao novi nastavnik, profesor nastavlja angažman još pet godina, uz uslov da se svake godine raspisuje konkurs za izbor nastavnika koji bi ga zamijenio.

Međutim, kako to kod nas obično biva, taj član zakona se zaobilazi na razne načine. Nastavnici koji ispunjavaju uslove za penziju često su šefovi katedri, (pro)dekani ili (pro)rektori, zaduženi za raspisivanje konkursa, pa se onda inicijativa za raspisivanje konkursa uopšte ne pošalje nadležnim tijelima ili se konkurs raspiše na takav način da je nemoguće naći odgovarajućeg kandidata. Nedavno je tako raspisan konkurs za prijem u radni odnos nastavnika koji je izabran u sva naučno-nastavna zvanja za naučnu oblast Tehničke nauke, polje Materijali, grana Metalni materijali ili koji je izabran na predmete Projektovanje i organizacija i Obrada rezanjem i alatne mašine. Naravno da osoba s takvim izborom ne postoji, osim ako nije klon profesora koji ispunjava uslove za penzionisanje. Ne bi to bio neki problem, da se tako ne prave prepreke mladim nastavnicima koji nemaju priliku biti angažovani na nekoj naučnoj oblasti, bez obzira na reference ili nastavničke kvalitete.

Doduše, ni mladi nisu imuni na koruptivne radnje, tako da ima slučajeva gdje mladi dekan dogovori s potencijalnim penzionerima raspisivanje konkursa sa slikom, a zauzvrat dobije dovoljan broj ruku u naučno-nastavnom vijeću ili na senatu, čime osigura prolaz za svaki prijedlog koji mu je u interesu, a o kojem odlučuju ta tijela. Tako se zloupotrebljava autonomija univerziteta.

Privatni univerziteti, pak, nemaju takvih problema, jer nekim čudom na njih se ne odnose odredbe zakona. Tako skoro svi profesori, penzionisani sa javnih univerziteta, bez ikakvih problema popunjavaju nastavničke timove privatnih univerziteta. Stoga privatni univerziteti predstavljaju nelojalnu konkurenciju javnim univerzitetima jer za njih ne važe ista pravila. Kad se tome doda puno veća fleksibilnost privatnih univerziteta u smislu mogućnosti brzih izmjena nastavnih planova i programa, uvođenja i/ili ukidanja studijskih odsjeka, nije čudno što javni univerziteti nazaduju, dok su privatni svake godine sve bolji. Stereotipi tipa na privatnom univerzitetu možeš pasti samo niz stepenice, ali ne i na ispitu ostaju samo stereotipi, dok javni univerziteti još uvijek svoj ugled zasnivaju na nekakvoj tradiciji, uz konstantni pad kvaliteta, naučnih referenci i broja studenata i studentica.

Čak i prije odlaska profesora u penziju, napredovanje akademskog kadra vrlo često postaje prava noćna mora, jer kod nas je uobičajena naopaka praksa da se istom naučnom oblašću ne smiju baviti dvije osobe. Kao primjer pozitivne prakse navodi se slučaj jednog mladog istraživača koji je napisao odličan udžbenik, ali ga nije htio objaviti sve dok njegov profesor ne umre? Mladi kolega je pristao na retrogradni stav svog mentora: Dok sam ja živ, niko se ne smije baviti MOJIM područjem nauke. Što je najgore, to neki navode kao pozitivan primjer i pokazatelj ogromnog poštovanja koje mladi kolega ima prema starijem kolegi?!? Ako to nije akademska sebičnost, vjerovatno bi se mogla nazvati akademskom glupošću.

Još jedan primjer koji je prije nekoliko godina punio novinske stupce jeste slučaj mladog doktora nauka, koji je odbranio doktorat u Njemačkoj, vratio se na svoj univerzitet na kojem je imao zvanje višeg asistenta, ali njegov nastavnik nije htio da pokrene proceduru napredovanja, jer katedra nema potrebe za još jednim nastavnikom izabranim na istu naučnu oblast. Kako je to bilo neutemeljeno, mladi kolega se obratio inspekciji, koja je uspjela natjerati fakultet da raspiše konkurs, ali je postupak zapeo na imenovanju komisije za izbor. Nastavnik, istovremeno i šef katedre i dekan, nije htio da predloži sastav komisije jer on ne poznaje nijednog profesora koji je kompetentan za (po njegovim riječima) preširoku naučnu oblast. Apsurdno je da se radi o istoj oblasti na koju je upravo on bio izabran, ali za mladog kolegu ta oblast je ipak preširoka. Slučaj se završio smjenom dekana, krivičnim prijavama i postupak izbora je završila komisija koju je imenovalo naučno-nastavno vijeće, ali je mladi kolega prije toga morao promijeniti organizacionu jedinicu i malo je falilo da univerzitet ostane bez svog najcitiranijeg autora.

Beskrajnu inovativnost akademske mafije u BiH dobro ilustruje nekoliko slučajeva konkursa za napredovanje koji su oboreni na naučno-nastavnom vijeću ili na senatu, uprkos pozitivnom mišljenju komisije za izbor, zato što je nemoguće napredovati s predmeta na oblast. Naime, po zakonu, izbor nastavnika vrši se u datoj oblasti, dok je statutima visokoškolskih ustanova to obično dalje suženo tako da se izbor vrši na naučnu oblast ili nastavni predmet, odnosno grupu nastavnih predmeta. Takva formulacija ostavlja prostor za manipulacije, pa se onda konkursi raspisuju za izborne predmete ili na predmete koji se inoviranjem nastavnih planova uskoro ukidaju. Tako nastavnici osiguraju da im niko ne može preoteti njihov predmet, kao da su nastavni predmeti nekakva baština koja se čuva kao porodično blago. Prva asocijacija na takve profesore je scena u kojoj Rowan Atkinson (Mr. Bean) u skeču iz kina zagrli XXL kutiju kokica s riječima It's mine!!! Kad neko i uspije dobiti izbor na takav predmet, u procesu napredovanja raspiše se konkurs na naučnu oblast. Bez obzira na to što predmet ustvari i pripada toj naučnoj oblasti, pojam napredovanje tumači se na način da je napredovanje isključivo ako se bira u više zvanje na isti nastavni predmet, i tako se eliminišu nepodobni kandidati. Prigovor da taj predmet više ne postoji ne pije vode, pa kandidatima i kandidatkiunjama jedino ostaje da se sudskim putem bore za svoja prava.

 

Slika 3

 

Ima i pozitivnih primjera, gdje nastavnici nisu sebični nego su pragmatični, pa se izbor zaista vrši na naučnu oblast koja je dovoljno široka da pokrije najveći broj predmeta na nekom studijskom odsjeku. Naravno, to je slučaj kad sujetu, sebičnost i sumnju u vlastite kvalitete nadvlada sigurnost u sebe i u radni kolektiv, što se kod nas, nažalost, rijetko može naći.

Moglo bi se reći da postupak klasifikacije nauke po uskim oblastima sve više postaje prevaziđen, jer nikad nije urađena jedinstvena klasifikacija naučnih područja koja bi važila globalno. Ima nekih neuspjelih pokušaja, poput Frascati uputstva, CERIF klasifikacije, šifrarnika FP6 i FP7 Evropske Unije, ali već površnim pogledom na sve te klasifikacije vidi se da nisu konzistentne, da su ih autori uvijek prilagođavali vlastitom iskustvu ili potrebama. Tako, naprimjer, oblast informacionih tehnologija pripada istovremeno i prirodnim i tehničkim i društvenim naukama, neke oblasti su nepotrebno razdvojene u veliki broj podoblasti, dok su neke potpuno zanemarene i pripale su ostalim oblastima, kao da su neke oblasti nauke konstitutivne a neke nisu (nije samo Ustav BiH žrtva konstitutivnosti). Interdisciplinarnost i promjena naučne paradigme u XXI vijeku su neminovni jer se savremeni izazovi društva više ne mogu rješavati izolovanim djelovanjem samo u medicini, tehnici, sociologiji, nego zahtijevaju pravi multidisciplinarni pristup i naučnu širinu. Dobar primjer za to je Nobelova nagrada za ekonomiju za 2017. godinu, koju je dobio američki ekonomista Richard Thaler za svoj pionirski rad u oblasti premošćavanja jaza između ekonomije i psihologije. Da je imao tu nesreću da svoju akademsku karijeru gradi u BiH, nikad ne bi imao priliku uraditi takvo istraživanje, jer se u BiH ekonomisti ne bi smjeli baviti psihologijom, niti psiholozi imaju šta tražiti u ekonomiji.

Vijeće ministara donijelo je okvirno Uputstvo o metodološkom okviru i principima za izradu pravilnika o klasifikaciji naučnih oblasti, polja i grana (Sl. glasnik BiH, 47/12), kojim je preporučena lista naučnih oblasti, polja i grana. Pravilnike o klasifikaciji, prema tom uputstvu, donosi svaki kanton za sebe, tako da naučne oblasti na koje bi se vršili izbori akademskog osoblja i dalje ostaju podložne prilagođavanju potrebama ili interesima uskih grupa bliskih političkim centrima moći. Ova situacija pogoduje daljem razvoju akademske sebičnosti, gdje se takve klasifikacije zloupotrebljavaju da bi se zadržale stečene privilegije i titule, što predstavlja prvu prepreku razvoju akademskih kadrova.

Osnovna razlika bosanskohercegovačkog društva u odnosu na društva razvijenih zemalja, čak i u odnosu na SFRJ, pored duboko ukorijenjene korupcije, leži u ustaljenoj praksi utapanja u osrednjost, uz agresivne napade na svakoga ko se usudi biti bolji ili barem drukčiji. Umjesto da se potiče razvoj kvalitetnih kadrova, potiče se osrednjost, poslušnost i podobnost, bila ona stranačka, nacionalna ili bilo koja druga. To nije samo praksa u akademskoj zajednici, ona je metastazirala i u javni sektor, pa čak i u privatni sektor, a onda se čudimo kako druge zemlje imaju veći BDP, više naučnika, bolje poslovne uspjehe, dok mlade i uspješne ljude gledamo u redovima pred stranim ambasadama. U bivšoj državi, koju tako često proglašavaju totalitarnom i tiranskom, niste mogli postati generalni direktor ako niste član Partije, ali su zato poslovođe i tehnički direktori bili pravi stručnjaci, sa ili bez partijske knjižice. U današnjem demokratskom bosanskohercegovačkom društvu opet ne možeš biti generalni direktor ako nisi član vladajuće stranke ili rođak uticajnog političara, ali ti stručnost neće biti dovoljna da postaneš tehnički rukovodilac jer je kriterij podobnosti metastazirao u sve pore društva, od portira do savjetnika.

Nego, mlade kolegice i kolege, kad vas budu birali u akademska zvanja, dobro obratite pažnju na koji predmet ili oblast ćete biti izabrani, jer postoji velika mogućnost da vam se akademska karijera završi prije nego što ste mislili.

Najnovije

Slobodno tržište znanja

IT Akademija, Jala Brat i obrazovanje

Anes Osmić

Izvještaj sa okruglog stola o inkluziji u obrazovanju

Mnogo je neusklađenosti

Rubina Čengić

Nakon rasprave u Skupštini Kantona Sarajevo

Platforma osnovna.ba opet tema

Školegijum redakcija

Obrazovanje i homofobija

Sindikat obrazovanja – društvo jednog lica

Nenad Veličković, Anes Osmić

Jesu li se stekli uslovi za izmjene Okvirnog zakona o visokom obrazovanju?

A da promijenimo Okvirni?

Samir Lemeš