Iz dječije perspektive

Poetske razglednice s mora i nazad (1/7)

Dan 1: Ne, nismo sami

Lamija Begagić

22.08.2019

Šta je to ljubav, kako dvije osobe mogu biti same kad su jedna s drugom, zašto nam je nekad samoća potrebna, šta je samoća, a šta usamljenost...

Foto: Lamija Begagić / Školegijum

Otprilike u ovo vrijeme pretprošle godine, sa tada trinaestogodišnjim sinom i petogodišnjom kćerkom, izvela sam jedan eksperiment i njegove rezultate u dnevničkoj formi bilježila za čitateljke i čitatelje Školegijuma. Eksperiment smo nazvali Sedam dana bez ekrana i doveo nas je do raznoraznih zaključaka. Jedno je sigurno: sve troje smo, na koncu, preživjeli cijelu sedmicu bez elektroničkih uređaja: mobitela, računara, tableta i TV-a.

Dvije su godine prošle, preživjeli smo, u međuvremenu, i još dva eksperimenta: jedan svečani polazak u osnovnu školu i jedan svečani završetak škole. Malo je reći da smo ovaj ljetni raspust iščekivali kao ozebli sunce i da smo odahnuli kada se on, napokon, kao ranjena kornjača, dovukao.

A čim smo opet udahnuli, počeli smo sa planiranjem slobodnih dana pred nama. Kao i prethodnih godina, djeca su kod bake i djeda na more išla već s prvim danima jula, dok bih ja ostala raditi i posvetiti se književnosti, da bismo se potom na obali sreli koncem raspusta.

Starijem djetetu su se prioriteti prekonoćno promijenili i umjesto razmjena poruka sa mnom i prepričavanja impresija sa kupanja, lovio je svaku priliku da se osami sa rođakom i da sami idu u turistički obilazak grada.

Mlađa je, pak, ostala pri opširnom prepričavanju doživljaja s plaže, ali je, naučivši u međuvremenu da čita i piše, insistirala da ne prekidamo rituale čitanja i analiziranja poezije za djecu koje rutinski njegujemo kada smo kući.

 

- Hoćeš me zvati da mi pronalaziš pjesmice?

- Hoću! – dirnuta sam idejom i ponosna što joj se taj naš ritual sviđa toliko da bi ga ponavljala i na odmoru, kad po pravilu izvrnemo svakodnevnicu naglavačke i dobro je protresemo.

 

A onda sam se dosjetila da bismo, evo, i ove godine mogle imati jedan eksperiment. Pitala sam je da li bi se mogla potruditi, sad kad odlično zna pisati, da, nakon što šest dana pričamo o tuđim pjesmama, na samom kraju naše avanture ona ponudi svoju. Svoju pjesmicu – zaključak, onu koja će (probati) sadržavati sve ono što smo zajedno označile kao važno za dobru dječiju poeziju.

Pristala je.

Eksperiment smo odlučile nazvati Poetske razglednice s mora i nazad i za prvi smo dan odabrale ponedjeljak, kako počecima i priliči.

 

- Evo prve! Zove se Puna kuća. Napisala ju je engleska književnica, Elizabet.

- Kao kraljica?

- Baš tako. Elizabet Fleming. Šta misliš o čemu je?

- Paaaa... o punoj kući?

- Koga?

- Pa ne znam, ljudi, djece, nadam se i cuka i maca.

- Hajde da vidimo:

 

PUNA KUĆA

 

Kad kućna vrata

Zatvori tata

Prišapne mami:

Sada smo sami!

 

Muha se začudi:

Čudnih li ljudi!

I vatra u peći

Tiho će reći:

Pa, miš je u rupi,

I mačka na klupi,

I pas je u kutku,

I lutak uz lutku,

I leptir je s nama

U zavjesama...

 

Pa zašto tata,

Kad zatvori vrata,

Ne kaže mami:

Ne, nismo sami!

 

- Eto vidiš! Pogodila sam da ima i cuko i maca – radosna je.

- Tako je. I ko još?

- Mislim miš i leptir.

- Da. I muha.

- I mama i tata koji misle da su sami.

- Tako je. Pa jesu li sami?

- Pa nisu!

- A zašto misle da jesu?

- Jer su jedini ljudi u kući.

- Da. Jer ljudi često misle da su sami i jedini i vredniji i od biljaka i od životinja.

 

Nastavile smo dugo voditi razgovor iz kojeg smo, da ga ne citiram ovdje od riječi do riječi, izvukle nekoliko zaključaka, koje ona zove idejama. Istina je da su i jedno i drugo: malo zaključci, malo ideje; a da je ovo prava, a ne virtualna ljetna škola, lako bismo ih mogli nazvati i pedagoškim ishodima učenja.

A šta nas je to Puna kuća naučila, a mogla bi ovog raspusta naučiti i vas:

- etičkim pitanjima: kako se kao pojedinci i kao čovječanstvo odnosimo prema životinjama (ubijanje radi koristi, krzna, hrane, eksperimenata u kozmetičkoj industriji, ulični psi i šinteraji i higijenski servisi, psi za borbe, izlov kitova, ubijanje zaštićenih vrsta, cirkuske životinje, ali i: volontiranje u azilima za napuštene životinje, dobri zakoni o dobrobiti životinja, osobe koje su živote posvetile zaštiti životinja, veganstvo i vegetarijanstvo...), kako se odnosimo prema biljkama (krčenje šuma, odnos prema planeti, ekologija...);

- društvenim pitanjima: šta je to ljubav, zašto mama i tata žele da su sami, kako dvije osobe mogu biti same kad su jedna s drugom, zašto nam je nekad samoća potrebna, šta je samoća, a šta usamljenost, mogu li životinje biti usamljene, kad samoća godi, šta je privatnost, privatni prostor, šta je prijateljstvo, zašto ljudi trebaju društvo, šta je pravo izbora i zašto nije dobro siliti ljude da budu s nekim ili sami ako oni to ne žele, zašto su neki ljudi društveni, a neki ne...;

- književnim postupcima: rima ili ne, dužina stihova i strofa, upravni govor u poeziji, književni prevodi: kako je pjesnik Ismet Bekrić prevodio ovu pjesmu i da li se riječi jednako rimuju i biraju u različitim jezicima.

 

Prvi me dan naše akcije izbacio iz japanki. Pozdravila sam je i zaželjela da za svaku prazninu nađe nešto čime će je ispuniti, pa sam širom otvorila prozore da u punu kuću, u kojoj smo augustovski lijeno suživotarile moje muhe, pauci, pas i ja, uđe malo svježeg zraka.

 

Sutra čitajte – Dan 2: Normalni i nenormalni zec

Najnovije

Gimnazijalke iz Bosanske Krupe iz svemira slikale Zemlju

Klik na submit za škljoc aparatom na svemirskoj stanici

Amna Dervišagić

Primjeri dobre prakse

Topla kuća u podnožju Bjelašnice

Irhad Suljić

Bojan Bajić, javni zastupnik djece sa poteškoćama u razvoju

Obrazovne vlasti ne razumiju inkluziju

Rubina Čengić

Poetske razglednice s mora i nazad (7/7)

Dan 7: Udisanje poezije

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (5/7)

Dan 5: Nije malo što je malo

Lamija Begagić