Odgojni aspekti

Poetske razglednice s mora i nazad (6/7)

Dan 6: Na kraju krajeva

Lamija Begagić

27.08.2019

Ne treba bježati od loših osjećanja. Ok je i to. I plakati radi nedostajanja, i radi straha, i radi tuge.

Foto: Lamija Begagić / Školegijum

Došao je i pretposljednji dan eksperimenta nazvanog Poetske razglednice s mora i nazad i posljednji u mojoj ulozi selektorice, pa sam se osjećala višestruko odgovorno. Dugo sam se dvoumila između dvije pjesmice o krajevima. Jedna je ona Duška Radovića gdje svaki je kraj novi početak, a druga je pjesma iz zbirke Klinci Mandolinci hrvatskog pjesnika Josipa Ivankovića (koji nam je mnogo pomogao kada sam kćerki objašnjavala veganstvo i vegetarijanstvo prekrasnim stihovima Neću jesti batke, da ne koknu patke / Paprikaš i njoke, da ne koknu koke / Neću ni kobase, šta bi reklo prase).

Odlučila sam se, na koncu, za Ivankovića, budući da je čika Duškovu poetiku već upoznala.

 

- Znaš da nam je ovo posljednji dan igrice i da sutra ti čitaš svoju pjesmu? Zato ćemo danas imati jednu pjesmu o krajevima.

- Uh!

- Šta je?

- Pa, garant će biti tužna! Kao ona užasna pjesmica koju ste jednom Amar, Tarik i ti slušali u autu kad smo se odnekud vraćali, pa se ja rasplakala.

- Misliš da i dječije pjesmice mogu biti tužne kao sevdalinke?

- Mogu. Ona o zeki i potočiću. I ta teta što tužna tugu tuguje.

- To nije pjesma za djecu. Ali, ne brini, ova nije tužna. Samo razgovor dječaka i djeda.

- Opet dječaka?

- Zamisli da je djevojčica i baka. Izvini, ne mogu da mijenjam nečiju pjesmu, to se ne smije. Zove se Iza svega.

 

IZA SVEGA

 

Pitao sam djeda što je preko mora,

A on mi reče: Jedna siva gora!

 

Pitao sam dalje: Što je iza gore,

A on opet kaže: Jedno drugo more!

 

Iza pete gore, šesto more biva,

Onda šesta gora, sedmo more skriva,

Gora iza mora, more iza brijega,

A ja hoću znati: ŠTO JE IZA SVEGA!

 

- Eto vidiš, nije bila tužna!

- Pa malo jeste. Ja ne želim znati šta je iza svega.

- Zašto?

- Tako. Prosto ne želim.

- Plašiš se?

- Da. Malo.

- Čega?

- Ne znam.

 

Osjetim nelagodu, osjetim koliko joj se o krajevima zapravo ne priča. Prizivam taj osjećaj, dolazi brzo, baš kao da se krio za ćoškom. Najednom sam opet ona mala ja, ležim na gornjem krevetu, brat je ispod mene, kucka mi u krevet, ja se ljutim jer mi nije do tih šifrovanih poruka, nije mi ni do čega jer sam se sjetila da će taj trenutak proći. I da ću nekad biti mala za taj krevet. I da će brat imati svoj stan, a ja svoj. Bio je to prvi put. I najteži. Osjećaj da sve što počne završi. Osjećaj prolaznosti. Osjećaj da smo mali, mali, mali, mnogo manji od malog Miše iz malog života koji sitno živucka.

Dovraga, preloš odabir, pomislim, a onda shvatam da su ta melanholija i to sukobljavanje s emocijama koje nisu radost ili euforija ipak tražili način da se uvuku u eksperiment i uspjeli su, evo, pretposljednjeg dana.

 

Okej je da se plašiš da stvari prolaze. Ali, ja se, recimo, ove pjesme uvijek sjetim kad planinarim – znaš one fotografije što ih voliš gledati s mojih i Lejlinih tura kad brojimo brda iza brda i planine iza planina.

 

Zalud pokušavam, skrećem priču na brda, na prirodu, na mora, na gore, na izgovor riječi gore kao gora i gore kao suprotno od dole. Ne uspijevam. Ona je i dalje na krajevima.

 

Zamisli da ne dođe kraj odmoru i da ne dođeš kući i ne vidiš opet svoje plišance, i ne izvedeš Oskara i ne sjediš u drugom razredu s Monom? Da bi nešto što volimo došlo, ponekad se nešto drugo mora završiti.

 

Razveseli se malo i obeća mi:

 

- Super su ti bile pjesmice. I dalje mislim da će moja biti vesela. Možda ne onako luda kao ona s rebarcima od komarca, ali ni tužna kao ova sa krajevima. I ovaj čiko je imao vesele pjesme, ako je to onaj Josip što imamo njegovu knjigu! Mogla si, recimo, onu o grahu i kruhu!

- Koju, podsjeti me? – pretvaram se da ne znam omiljenu pjesmu trogodišnje nje, a zapravo se čudim da je se još sjeća.

- Ma znaš je:

 

Naletio grah na kruh.

Ah – reče grah.

Uh – reče kruh.

 

- Eto, dobili smo i bonus pjesmicu. Znam da taj pjesnik ima divne i vesele i razigrane pjesme, ali ima i ovu o krajevima. Mislim da je i ona dobra, jer nas je ipak zamislila. Ne treba bježati od loših osjećanja. Ok je i to. I plakati radi nedostajanja, i radi straha, i radi tuge. A ja ću, garant, sutra od tvoje pjesme zaplakati od sreće.

- Da, a ja ću kao onaj dječak u reklami za čokoladice reći: Zašto mama plače kad sam sve uradila ispravno!

 

Sutra čitajte – Dan 7: Udisanje poezije

Prethodnog dana čitali smo – Dan 5: Nije malo što je malo

Najnovije

Skoro pa zapis iz učionice

Mogu li odrasli bar malo biti djeca?

Mirza Ahmetović

Pozdrav iz Stoca

Kultura i prosvjeta biće naša osveta?

Enes Kurtović

Treba li više ikome oštrač

Vrata na kojima piše s. z. r. Oštrica

Irhad Suljić

Filozofija na baušteli, šesnaesti čas

Neki od izvora spoznaje

Ferhat-beg Vuković

Filozofija na baušteli, petnaesti čas

O izvorima filozofije – ekstaza, religija, umjetnost, znanost i svakodnevni život

Ferhat-beg Vuković