Iz dječije perspektive

Đaci zanatlije

Profesorica je malo pričala s njima…

Maksuda Muratović

14.11.2019

Danas djevojke ne gledaju u ruke nego u džep... Želim ostati u BiH i ostat ću s platom od 1.000 KM, ali i Njemačka djeluje kao ugodno mjesto za život.

Ilustracije: Almir Kljuno / Školegijum

Na tržištu rada je mehaničarima, električarima, limarima, zidarima, molerima, keramičarima značajno porasla vrijednost – posla ima puno, za deficitarna zanimanja daje se besplatna praksa, a neki dobiju i džeparac na praksi. No, ipak interes za ove škole nije porastao, a pola učenika upisuje se na ta usmjerenja samo zato što zbog loših ocjena nisu prošli nigdje drugo. Naravno da ima i pozitivnih primjera i mladih ljudi koji uprkos svojim godinama tačno znaju šta žele i kakve im sve prilike donose ova zanimanja, ali takvih je znatno manje.

Razgovarala sam s nekoliko učenika i pitala ih zašto su upisali zanat, vole li matematiku i fiziku, koji su im omiljeni predmeti, šta očekuju od završene škole, hoće li ostati u svojoj domovini… S njima je uvijek zanimljivo – o svemu bi pričali samo da ne uče fiziku i ne rade zadatke, ali vidim da znaju da slušaju.

Razgovaram s jednim učenikom prvog razreda koji se školuje za električara. Odmah kaže kako je nezadovoljan brojem sati praktične nastave, na šta i nastavnici upozoravaju duži niz godina. Uzor su mu njemački i austrijski model u kojem praksa čini osnovu obrazovanja budućih obrtnika. Kaže da voli taj poziv, iako je veoma opasan. Kaže da se ne igramo sa strujom jer to je jedino žensko koje ne smije da dira. Upss, izvinite profesorice.

Pričala sam malo i sa učenikom prvog razreda koji se školuje za automehaničara. Praksu stiče kod svog oca koji ima automehaničarsku radnju, pa taj zanat prenose s koljena na koljeno. Kaže da nije lahko zaraditi novac, odnosno da je posao automehaničara zahtjevan. Pokazao mi je i ruke koje su bile crne od ulja. Našalio se da danas djevojke gledaju u džep, a ne u ruke.

Moj sagovornik bio je i učenik prvog razreda koji se školuje za kuhara. Kaže da je gurman i da voli da pravi kolače. Kuhari su zanatlije, kreativci koji kombinacijom namirnica stvaraju hranu i brzo pronalaze posao u BiH, ali i izvan zemlje. Na pitanje voli li fiziku, rekao je ne baš, ali voli profesoricu fizike. Kažem mu da je fizika divna nauka – tu će naučiti mjerne jedinice koje su veoma važne prilikom spremanja hrane, naprimjer koliko grama brašna treba, koliko mililitara ulja da bi napravio gulaš i tako dalje. Postavila sam mu pitanje kolika je njegova masa, s obzirom na to da kuhari većinom imaju velik stomak. Kaže da ima 50 kilograma. Pitam ga koliko će kilograma imati ako samo jednom nogom stoji na vagi? Rekao je 25 kg. Smijeh je zavladao u razredu. Na kraju je obećao da će naučiti, ali je dodao da zna gimnazijalce koji sad rade na blagajni u samoposluzi, a bili su odlični učenici.

Srećem i jednog učenika prvog razreda koji se školuje za keramičara i nije mu problem autobusom putovati dva sata u jednom smjeru. Kaže da bi volio ostati raditi u svojoj domovini, ali i Njemačka se čini kao lijepo mjesto za život. Oduvijek je želio biti keramičar, a u tome ima podršku roditelja. Rekli su mi da sam pametno postupio, kaže. Najsloženiji zahvat s kojim se do sada susreo je vlaga koja mu smeta prilikom lijepljenja pločica. Poput ostalih šegrta, posao obavlja pod budnim okom majstora, a pritom mu majstor ponekad da i džeparac. Kaže da mu je na praksi zanimljivije nego kod kuće i na nastavi.

Vrijedni učenik prvog razreda školuje se za molera. Da mu posao leži shvatio je još davno, dok je s ocem krečio svoj stan. Moramo imati najmanje 500 sati prakse tokom školske godine, što sam ja ispunio još prije dva mjeseca, ističe. Na moje pitanje koliko farbe bi nam trebalo i za koliko para bi ofarbao učionicu fizike, rekao je da bi to uradio besplatno samo da škola kupi farbu.

 

Slika 2

 

Imam i učenika prvog razreda koji se školuje za limara. Sviđa mu se što više ne mora učiti predmete poput hemije i biologije. Prvo sam se trebao upoznati s radionicom i alatima, gledao sam šta i kako rade majstori. Vremenom sam postajao samostalniji, a prvi posao bio mi je slaganje prednjeg branika. No, i tada me nadgledao majstor, što će se nastaviti do kraja trogodišnje prakse, priča. Od malena ga zanimaju automobili, posebno vanjsko dotjerivanje. Nije se previše dvoumio gdje se želi upisati u srednju – zvanje autolimara bilo mu je prvi izbor, a izabrao je i školu najbližu kući.

Izvlačenje i ravnanje lima najteži je dio posla; znatno lakše je ugraditi novi dio, objašnjava. Kad radiš s limom uvijek bude ogrebotina, koliko god nosio rukavice. Za razliku od većine vršnjaka, zna šta želi postići, ali i kako će to postići. Danas čovjek mora biti hrabar da bi uspio, zvuči kao da mu je više od šesnaest godina dok razmišlja naglas. Poslije škole namjerava ostati u BiH, ako uspije naći pošteno plaćen posao. Ostajem, budem li imao plaću barem 1000 KM, a u suprotnom odlazim, jasno iznosi svoje planove.

Razmišljam o onome što sam čula od njih.

 

Opremljenost kabineta fizike za laboratorijske vježbe

U današnje vrijeme samo mali broj škola može da se pohvali savremenim i dobro opremljenim kabinetom fizike. Nastava fizike obično se odvija u učionicama u kojima ili nema odgovarajućih nastavnih sredstava ili su ona zastarjela, pokvarena i neupotrebljiva. U takvoj situaciji predavačice u osnovnim i srednjim školama dovijaju se na razne načine da bi nastavu učinile zanimljivom.

Poslednjih nekoliko godina u nastavi se sve više koriste mali ogledi, koji su polovinom 20. vijeka bili veoma popularni. Pomoću njih predavačice i đaci demonstriraju određene fizičke pojave uz pomoć priručnih sredstava i po principu uradi sam. Dobra strana ovih ogleda je što učenice i učenici imaju aktivnu ulogu u njihovom osmišljavanju i realizaciji. Nedostatak je što se oni najčešće mogu primijeniti samo kao demonstrativni. Kod laboratorijskih, odnosno mjernih vježbi, primjena ogleda je ograničena. Pored toga, postoje oblasti ili teme u fizici kod kojih je njihova primjena također veoma ograničena. Jedna od takvih oblasti je električna struja, kako jednosmerna tako i naizmjenična, kao i pojave vezane za nju.

 

Kad učenik eksperimentiše s električnom strujom

Električno kolo đaci najčešće prave na nekoj daščici. Dobra strana je to što ga prave upravo oni, a loša je da se u takvom kolu ne može vršiti mjerenje.

Bolje opremljene škole raspolažu jednim ili više kompleta Električne struje, u kojima se mogu naći svi dijelovi potrebni za sastavljanje električnog kola (provodnici, prekidači, potrošači), kao i elementi na koje se ovi dijelovi stavljaju dok se kao izvori struje koriste baterije ili ispravljači. Tu se nalaze i električni mjerni instrumenti kao što su ampermetar i voltmetar. Pomoću ovakvog kompleta mogu se raditi ogledi predviđeni planom i programom. Medutim, u većini slučajeva to su nastavna sredstva stara preko 30 godina, tako da imaju mnogo nedostataka.

 

 

Rekla sam jednom učeniku u razredu da napravi električno kolo i da nam to demonstrira. Za izvor struje će uzeti bateriju od nekoliko volti. Sljedeći čas je donio električno kolo, a izvor je bio napon od 220 volti. Žice su bile ogoljene, a on prilazi utičnici i kaže: Profesorice, da li želite vidjeti da sijalica svijetli?

 

Učenik u opasnosti

Smireno sam ustala i rekla mu da to ne smije raditi i da tako više nikad ne radi. Kao primjer u školi možemo uzeti samo baterije. Naravno, poslušao me. Tada sam im svima ukazala na opasnost električne struje. Nastavne i druge vježbe, praktična nastava, dozvoljene su samo pod nadzorom i odobrenjem predmetne nastavnice ili saradnice u praktičnoj nastavi. Strogo je ​zabranjeno učenicima da bez odobrenja nastavnice puštaju u rad strojeve, uređaje u radionicama, kabinetima ili na otvorenom prostoru gdje se odvija nastavni proces.

Postavila sam sebi pitanje ima li učenika koji su prilikom prakse ili izvođenja ogleda zadobili povrede? Da li je u nekoj bosanskohercegovačkoj školi takav slučaj zataškan? Koje bi posljedice po mene kao nastavnicu i po školu bile da se to desilo? Koliko su naše škole spremne progovoriti o ovome? Nemam odgovora!

 

Sigurnost i zaštita profesora na radu

Do sada smo jedino imali predavanje o tome kako se zaštiti u slučaju požara. U proteklih deset godina moja škola, JU Gimnazija Živinice, svake godine pozove stručnjake da nam održe predavanje o protivpožarnoj zaštiti. Predavanja za zaposlenice obuhvatila su teme: Preventivna zaštita od požara, Sredstva za gašenje požara (protivpožarni aparati, cisterne, hidranti i drugo), a predstavljeni su i praktični primjeri upotrebe aparata za gašenje požara. Ukazano je na zakonsku odredbu da se svi zaposlenici uključe u provjeru znanja iz oblasti zaštite od požara, te da se redovno i adekvatno kontroliše ispravnost aparata za početno gašenje požara, hidranata i ostalih sredstava zaštite od požara.

Razmišljam opet – nedovoljno, nedovoljno i za đake i za nas!

Najnovije

Osnovci u Brčkom obilježavaju 30 godina Konvencije o pravima djeteta

Da prava uđu u glavu

Adnan Pečković

Konkurs Kola srpskih sestara za literarni sastav

Nepodobni vojnik sa Krfa

Vanja Šunjić

Zamislite da ste dijete

Radni dan đaka

Edina Međić

Za eksperimente u učionici dovoljna je volja i motivacija

Baterija od limuna

Maksuda Muratović

Gimnazijalke iz Bosanske Krupe iz svemira slikale Zemlju

Klik na submit za škljoc aparatom na svemirskoj stanici

Amna Dervišagić