Nova čitanja

Izgubljeno u printanju

Učitelj lutkar

Osman Zukić

24.01.2020

Djeca uvijek imaju na umu da se zabavljaju i ne postoji strah od greške

Fotografije: Osman Zukić / Školegijum

Učionica je sva šarena. Ilustracije svuda – godišnja doba, voće, povrće, drveće... Đaci razgovaraju s lutkom Hećimom, na učiteljevoj ruci, kao da je to pravi doktor. Opuštena su i razdragana, vesela baš kao i njihova učionica. Hećim je jedna od lutaka koje učitelj Sabit Agić koristi u nastavi.

Počeo sam to prije četiri godine. Tada sam djeci predstavio lutke koje sam pravio dvije-tri godine prije. Isprva sam ih koristio kad sam htio napraviti mali intermezzo. Princip je jednostavan –  igra. Osobina djece je igra. Kroz igru najbolje uče. Dok se igraju nemaju strah od greške. Ja prihvatim njihov način igranja, oni prihvate moju ulogu.

Pitam učenike i učenice čemu su ih učitelj i lutke naučio... Odgovaraju kratko – da budemo dobri drugovi.

Cilj mi je da napravim atmosferu gdje će se djeca slobodno osjećati. Uvijek se trudim da učenici uživaju u onome što rade. Nakon toga će doći dobar rezultat. Nemam imperativ da neko učini nešto bolje i bolje. Težimo igri. A kroz to gradimo sve ostalo – odgovornost, prijateljstvo, socijalizaciju.

Pratim kako djeca pričaju, interpretiraju i dramatiziraju priču Plamena Ahmeta Hromadžića, igrajući se, oblačeći uloge, postajući neko drugi, posmatrajući. 

Oni učenici koji ne učestvuju u predstavi ostaju u publici i oni se uče biti publika. Imaju svijest o tome da mogu posmatrati i učestvovati u stvarima. Djeca su umjetnici. Samo ih treba podržati. Često je problem da dijete do nekog uzrasta uopće sebe ne pita da li nešto zna. Ono zna i njemu to ne predstavlja problem. U jednom periodu odrastanja se desi da isto dijete koje je bilo vrlo darovito kaže – ja ne znam crtati. I tu je problem. Dijete gubi slobodu a samim time i svoje kreativne sposobnosti.

 

Ključna riječ: Lutkarstvo – vrsta umjetnosti poznata još od 3000. godine prije nove ere, čija je glavna osobina oživljavanje, animiranje objekata, lutaka, bilo u ceremonijama i ritualima, bilo u umjetničkim, pozorišnim predstavama.

 

Učitelj se neprestano kreće i stalno mijenja lutke u rukama. Lutka je i spužva. (Ona ima oči, usta i nos.) Ona upija tremu i djeca se ne boje kad odgovaraju gradivo.

Posao učitelja sam prihvatio sa namjerom da ga obavljam profesionalno. Ali shvatio sam da je to nešto što ne mogu samo obavljati. Emocije su sastavni dio ovakvog posla. Ostajem u nečijem sjećanju cijeli život. Svi se sjećamo učitelja. Trudim se da ostanem u sjećanju po dobrome. Svoje učiteljice se sjetim svaki dan.

Doktor Hećim vodi računa o zdravlju djece. Ima dugu bijelu kosu. Bijeli mantil. I djeca vrlo rado razgovaraju s njom.

Nije dobro ni zdravo da dijete  provodi pet-šest sati u obući. Nije dobro da dijete sjedi četiri-pet sati u klupi. To je naša reforma – nismo opremili učionice i prilagodili ih djeci, ali jesmo učinili da djeca idu u školu godinu ranije. Provodimo reformu bez temelja i krova.

Svaki moj pokušaj da prilagodim učionicu učenicima je propao, jer mijenjam učionicu sa kolegama i svima ne odgovara jedan raspored. Kako i na koji način se realizira nastava, to nikoga ne zanima. Nikoga ne zanima da djeci treba igra. Jer kad ih pošalju u školu, od njih očekuju odrasle ljude, ukradu im godine života. Nikada više te godine slobode, igre, mašte neće nadoknaditi. Svako jutro sebi to ponovim.

 

Od elektrotehnike od tehnike poučavanja

Sabit Agić u učionicu i zvanje učitelja došao je sasvim slučajno.

Završio sam elektrotehničku školu. Radio sam sasvim drugi posao koji nije imao nikakve veze sa školstvom. Dok sam to radio, trudio sam se ispuniti sebi želju i upisati likovnu akademiju. Volim crtanje, radio sam karikature za novine, volim slikarstvo. Kad mi to nije pošlo za rukom, upisao sam Pedagošku akademiju misleći da se školujem za nastavnika likovne kulture. Kad su mi rekli da tog smjera više nema, onda sam postao ovo što jesam – učitelj lutkar. Učiteljski posao je divan. Djeca su motiv. Po reakciji roditelja vidim da radim svoj posao dobro. Možda bi bilo bolje da sam učiteljica, jer učiteljice pokazuju više emocije prema djeci. Moja taktika je igra.

 

Slika 1
Dr. Hećim govori o korisnim higijenskim navikama

 

Pitam djecu ko je crtao radove na zidovima u učionici, u hodnicima. Ponosno odgovaraju da su to djela njihovog učitelja. Je li učiteljski zanat više od profesionalne obaveze?

Nastojim biti što bolji. S djecom provodim 175 dana u toku jedne godine. Kao druga porodica su mi. Meni ne treba veći motiv. Motiv mi je da njima bude lijepo sa mnom i meni sa njima. Pružam im što više mogu jer im ovakav sistem ne ide u prilog.

Lako je izmisliti poslovicu što si iskusniji, to si pametniji, ali nije lako dokazati da je ona tačna. Učiteljski posao zahtjeva predanost i rad. Svakoga dana iznova.

Problem je ako se ne pripremamo za svoj posao. Svako jutro trebamo raditi iznova, ne dozvoliti da naše iskustvo bude ispred naše profesije. Od svog posla pokušavam nešto stvoriti. Ne znam šta će od toga biti. Sa lutkarstvom sam krenuo da djeci nadomjestim igru. Dobili su torbu koju nose na leđima, a unutra gomila stvari. To je obaveza i teret. Dam im lutke u ruke i oni osjete da se treba igrati. Ako već moraju učiti, najlakše će naučiti igrajući se.

 

Radionica u garaži

Poželio sam vidjeti mjesto gdje lutke nastaju. Dok se vozimo, pričamo o učešću vlasti u kreiranju kvalitetnog obrazovanja. Otvara garažu. Unutra svega – platno, stiropor, daske, konac, užad... Likovni radovi. Grafike. Alat za rezanje i sječenje. Sve što je potrebno jednom majstoru. Uglavnom uči koristeći internet, gledajući snimke. Uprava je zadovoljna njegovim radom, i većina roditelja.

 

Slika 2
Garaža pretvorena u lutkarsko-pedagošku radionicu

 

Danas u škole dolaze razni ljudi i nude razne usluge – od karate trenera do mađioničara – i svi za to traže neki novac. A obrazovno-odgojni sadržaji su često zanemareni. Nije teško prilagoditi nastavne sadržaje da bi bili zabavni. Samo se treba tome posvetiti. Kasnije sam radio i lutkarske predstave po školama. Vidio sam da u školu dolaze različite osobe koje prodaju nešto što nema obrazovni sadržaj. Onda sam odlučio raditi predstave u školama s obrazovno-odgojnim ciljevima. Svakoj mojoj predstavi humor je osnova. Napišem tekst tako da kroz smijeh skrenem pažnju na važne stvari u životu. Nakon predstave razgovaramo o tome šta smo gledali. Djeca imaju sjajna pitanja, kreativno razmišljaju i to me dodatno motivira. Zato je meni lutkarstvo i princip i ljubav. Jednom prilikom sam razgovarao sa predstavnicima iz Općine Novi Grad i nudio im da besplatno organiziram predstave za osnovce, a da mi oni ustupe prostor. Dobio sam negativan odgovor. Ni danas ne znam zašto.

Čuđenje i bijes zbog birokratske tuposti ne traju dugo, glupo je osjećati ih okružen lutkama i u društvu čovjeka koji zrači sigurnošću u smisao svog poziva, sve rjeđoj među njegovim kolegama. 

Ostavljam Dobrinju ispunjen (varljivim?) optimizmom da za obrazovanje u BiH ipak ima nade. Možda, ako narednu reformu budu osmišljavali i provodili učitelji poput Sabita Agića.

 

Tekst Učitelj lutkar je objavljen u 11. broju printanog Školegijuma (mart 2015. godine). Iz ovog broja također čitajte: Biblioteka na čekanju • Smeđe braunice i providni ljiljani • Odgoj kao trening za šoping • Sveti Sava na zidu, Dositej u ormaru

Najnovije

Uz izložbu fotografija Rona Haviva u Prijedoru

Sloboda u Prijedoru (?)

Enes Kurtović

Škola pod šarenim krovom okupila 2.200 mlađih osnovaca iz cijele BiH

Djeci treba vratiti kreativnost i prijateljstvo

Lejla Kovačević

Eshatologija i futurologija iz močvare

Dejan Ilić

Učeničke zadruge

Kad se male ruke slože

Enes Kurtović

Naučna fantastika i fantazija u kurikulumu veronauke

Dejan Ilić