Odgojni aspekti

Ono si šta jedeš

Kad špagete procvjetaju

Enes Kurtović

13.04.2020

Koliko je važno znanje o proizvodnji hrane?

Foto: Enes Kurtović / Školegijum

Globalna kriza izazvana pojavom i širenjem virusa SARS-CoV-2 uzrokovala je brojne društvene promjene, a jedna od njih je i pojačan interes stanovništva za proizvodnju hrane u vlastitom aranžmanu. Predviđanja o budućim kretanjima na tržištu hrane potpuno su neizvjesna, a još živo sjećanje na nestašice i glad iz vremena rata jača su motivacija od preporuka koje stižu sa različitih nivoa vlasti u BiH za sjetvu i sadnju što više poljoprivrednih površina. Ista ta vlast godinama je radila na devastaciji domaće proizvodnje hrane, koristeći sistem poticaja kao predizborno sredstvo umjesto za strateško jačanje poljoprivrednog sektora sa ciljem osiguranja prehrambene sigurnosti stanovništva. Proizvodnja hrane je i u obrazovnom sistemu bila skrajnuta daleko od kruga nacionalne grupe predmeta. Pisali smo o tome u štampanom izdanju Školegijuma u broju 12 iz juna 2015. godine.

 

U emisiji Panorama britanske državne televizije BBC, 1. aprila 1957. godine emitovan je prilog o berbi špageta na jugu Švajcarske. U prilogu je pojašnjeno kako su blaga zima i istrebljenje špagetinog žiška povoljno uticali na rast drveća na kojem rastu špagete, te da su ujednačenost dužine špageta i njihov kvalitet ove godine natprosječni. Naravno, radilo se o prvoaprilskoj šali, koju je trebalo naknadno objašnjavati hiljadama ljudi koji su zvali BBC tražeći informacije gdje mogu nabaviti sadnice špagetinog drveta i tražeći uputstva kako da zasade svoje špagete.

 

Krava daje čokoladu

Fascinira neznanje o onome što svakodnevno jedemo i od čega nam zavisi golo preživljavanje. Moderan način života je između prirode, koja daje hranu, i čovjeka, kao njenog konzumenta, postavio police supermarketa. Ubrzani tempo ne ostavlja nam vremena da pogledamo iza tih polica, da pogledamo kako je proizvedena hrana koju kupujemo i koju jedemo. Dovoljno je da pratimo reklame i da vjerujemo deklaracijama. Ako su u ratu sarajevska djeca govorila da mlijeko daju Merhamet i Crveni križ, danas im mlijeko daju Konzum i Bingo. U ovoj priči krave su lila boje i daju čokoladu. Domaća proizvodnja hrane je sitna, neorganizovana, nekonkurentna. Zato jedemo šljive iz Čilea, krastavce iz Turske, jabuke iz Slovenije i Poljske.

 

Gdje je nestao paradajz?

Stariji među nama još uvijek pamte vremena kada je paradajz bio sezonsko povrće, koje smo mogli kupiti od sredine juna (rani makedonski) do početka kraja septembra (iz domaćih bašti). Paradajz je bio mekan i brzo se kvario na ljetnim vrućinama, tako da je na pijačnim štandovima mogao biti tek dan ili dva. Paradajz iz tog vremena imao je okus kakav naša nepca danas rijetko kad mogu osjetiti. Sad paradajz možemo kupiti tokom cijele godine, uz blago variranje cijene, ali uz konstantno odsustvo dobrog okusa. Novi hibridi paradajza daju plodove koji odgovaraju interesima trgovine: imaju dobru otpornost na transport, privlačan vanjski izgled i dug životni vijek na policama supermarketa. To su karakteristike koje interesuju trgovca i kojima se proizvođač morao prikloniti kako bi prodao svoj proizvod. Kupac mora da jede, mora da kupi hranu, mora da izabere od onog što je ponuđeno. A trgovina određuje ponudu i tu se priča zavrti u krug. Pravi okus paradajza i drugog voća i povrća ostaje samo u sjećanju starih generacija. Nove generacije znaju samo za okus supermarketske ponude.

 

Kako raste kikiriki?

Koliko nove generacije uopšte znaju o proizvodnji voća i povrća, koji svakodnevno sreću na svom tanjiru? Da li nam djeca znaju vezu između čipsa i krompira? Da li bi nas iznenadilo da otkrijemo kako nam djeca, odrasla i školovana u urbanim sredinama, žive u ubjeđenju da paradajz raste na drvetu? Zašto bi se podrazmijevalo da djeca znaju kako izgleda biljka paradajza samo zato što redovno jedu njegov plod? Da li je kuskus žitarica ili vrsta tjestenine? Da li zna te da je plod kikirikija ustvari mahuna, koja se nakon cvjetanja i oprašivanja formira nad zemljom, a da poslije padne na zemlju i proizvođači na njih nagrnu zemlju tako da mahuna dozrije pod zemljom? Da li znate da sami možete proizvesti svoj kikiriki u BiH? Niste o tome uči li u školi?

 

Udžbeničko znanje

U nižim razredima, u okviru predmeta Moja okolina postoje sadržaji o voću i povrću i o proizvodnji hrane, sa ilustracijama najvažnijih vrsta. Tako bi učenici trećih razreda nakon teme Značaj biljaka u ishrani ljudi trebali biti osposobljeni za jednostavnije radove u vrtu, voćnjaku i na njivi i da samostalno ili u saradnji sa drugima uzgajaju cvijeće u učionici (Moja okolina, NPP za 3. razred, Kanton Sarajevo). U višim razredima takvi su sadržaji rjeđi, jer se valjda smatra da su djeca već naučila razlikovati jabuke i kruške. Informacije iz udžbenika su sve što obrazovanje nudi. Ko želi znati više, neka ide kod rodbine na selo ili neka studira agronomiju kad odraste. Rijetke su škole koje imaju vlastiti vrt u kojem učenici mogu praktično raditi na proizvodnji voća i povrća. Nema prostora, nema sredstava, nema plana, nema volje. U vrtu našeg obrazovanja, nema je baš prinosna vrsta. Šteta što nije i jestiva.

 

Vrt u svako školsko dvorište!

U drugom polugodištu, u periodu od februara do juna ima dovoljno vremena da se organizuje sjetva ili sadnja rotkvica, špinata ili salate. Za to čak nije potrebno ni puno prostora. Ograditi mali dio školskog dvorišta za ovu svrhu i nije neka investicija. I na malom prostoru se, uz dobru organizaciju, može proizvesti različito voće i povrće ili bar začinsko bilje, za početak. Na internetu možemo naći uputstva o proizvodnji hrane na balkonu, prozorskoj dasci ili u vazama. Urbano vrtlarstvo je postalo trend u velikim gradovima gdje ljudi žele naučiti kako se proizvodi hrana, kako se gaje biljke, žele jesti nešto što su sami proizveli, bez obzira sa kojim se ograničenjima suočavali.

Proizvodnji hrane i ishrani treba posvetiti puno više pažnje u sistemu obrazovanja, jer se radi o jednoj od osnovnih životnih potreba čovjeka. Bez tog znanja prepušteni smo tiraniji tržišta koje nam određuje šta ćemo jesti, kakvog kvaliteta i po kojoj cijeni. Bez tog znanja vjerujemo reklamama koje nam preporučuju vrhunske proizvode i zdravu hranu, a na čijim deklaracijama su se sitnim slovima zbili redovi misterioznih E-brojeva.

Bez tog znanja možemo progutati svašta, pa i priču da špagete rastu na drveću.

Najnovije

Svjetski dan nauke za mir i razvoj u Gimnaziji Živinice

Nauka je važna, ali često biva zloupotrijebljena

Maksuda Muratović

Nije sve u ocjenama i znanju

Trema i strah od javnog nastupa

Maksuda Muratović

Kako radi grad (6): Hitna pomoć

Trka s pet vremena

Irhad Suljić

Diptih o vaspitanju (pred početak nove školske godine)

Dva citata i jedno lukavo pitanje

Nenad Veličković

Mars i BiH bliži nego ikada

Gimnazijalke iz Bosanske Krupe odbrojavale sekunde do polijetanja rakete

Amna Dervišagić