Odgojni aspekti

Kako radi grad

Elektrodistribucija

Irhad Suljić

04.05.2020

Drugi u serijalu tekstova na temu Kako radi grad, o snabdijevanju električnom energijom

Serijal je zamišljen kao niz priča koje bi skrenule pažnju učiteljima i nastavnicama na jednu u našem obrazovanju zapostavljenu temu: komunalne djelatnosti, u svoj njihovoj kompleksnosti i važnosti. Iako je većina tekstova nastajala u jesen prošle godine, sticajem okolnosti njihovo objavljivanje, u vrijeme pandemije COVID-19, izražava i našu zahvalnost svim tim službama i ljudima, čiji rad vanredno teške uslove života u izolaciji čini podnošljivim.

 

Amidža je držao autolimarsku radnju u mahali, u koju sam baš volio uletjeti i razgledati sve. Pored banka sa ladicama za alat i materijal, i stegom zašarafljenom za bank, koju je on isključivo zvao šaraftuk, stajala je na zid pričvršćena šperploča na kojoj su bili zakucani ekseri, a na njima zakačen najčešće korišteni alat, da je na dohvat ruke. Sve uredno poredano – po veličini i namjeni. Iznad šperploče je bila crno-bijela fotografija Josipa Broza Tita, uokvirena u neki stilski ram, a pored nje veliki poster Šemse Suljaković, sa najnovije turneje. Kada nije bilo posla oko autolimarije, amidža je taksirao i privatno u svom starom Mercedes-Benz kombiju vozio jugoslavenske folk pjevače i pjevačice na turneje po Jugoslaviji. Otud i Šemsin poster.

Jednog dana amidža je u radnju donio stupnu brusilicu – to je ona sprava što ima dva kamena brusna diska koja se okreću; jedan sitne, a jedan krupne granulacije za oštrenje i brušenje materijala. Postavio je na postolje, priključio, ustanovio da radi, isključio i izašao ispred radnje da zapali cigaru. Naravno, čim je izašao ispred ja sam upalio brusilicu da ja ustanovim kako radi. Samo što sam upalio, začuo sam svana Gasi to, dolazi 'vamo! Ugasio sam odmah, ali sam primijetio nešto drugo – procjep iza prekidača, u koji sam odlučio zavući prste da vidim šta je s druge strane. Naravno, naletio sam na gole žice prišarafljene za prekidač s unutrašnje strane, pa me struja istog trena spucala. Udar je trajao jako kratko u stvarnosti, ali se meni nekako pravo odužio. Čujem amidžu kako ulijeće u radionicu i smiješno-paničnom reakcijom izgovara: EH! EH! JE L' TE TO UDARILA!? Nakon što shvati da nisam prikopčan i da sam dobro, smireno, mada na rubu bjesnila, izgovara: Hajde, molim te, izađi ispred radionice.

 

Odakle me struja može udariti?

Da bih dječaku koji sam bio objasnio kako je struja došla do stupne brusilice u autolimarskoj radionici, moram sklopiti širu sliku strujne mreže.

U Bosni i Hercegovini postoje tri elektroprivrede: Elektroprivreda Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Sarajevu, Elektroprivreda Republike Srpske sa sjedištem u Trebinju i Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne sa sjedištem u Mostaru. Brčko distrikt ima posebnu kompaniju Komunalno Brčko, koja je licencirana za snabdijevanje i distribuciju električne energije.

Za našu priču je bitna Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, Elektroprenos Bosne i Hercegovine i Elektrodistribucija Sarajevo – koja djeluje u sistemu Elektroprivrede BiH kao jedna od pet elektrodistributivnih podružnica (Bihać, Mostar, Sarajevo, Tuzla i Zenica), a svojom djelatnošću pokriva Kanton Sarajevo i Bosansko-podrinjski kanton.

Elektrodistributivna mreža koju pokriva Elektrodistribucija Sarajevo dijeli se na tri zone: gradska, prigradska i vangradska zona. Gradsku zonu čine općine Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, te centralni dijelovi općina Ilidža i Vogošća. Prigradsku zonu čine Reljevo – Rajlovac sa okolinom i Blažuj sa okolinom. Treću, vangradsku zonu čine općina Hadžići, općina Ilijaš i Poslovna jedinica Goražde. Stupna brusilica u amidžinoj radionici je na Staroj Breci, odnosno u Centru.

 

Energija, mrežarina i regulacija

Postoji mreža kroz koju putuje električna energija, pa je u tom slučaju mreža put, a energija roba. Zato postoje troškovi proizvodnje energije i troškovi prenosa, otprilike kao putarine. Proizvodni objekti (termoelektrane, hidroelektrane, solarni paneli, vjetrenjače...) proizvode robu, a elektroprenos i distribucija je transportuju do krajnjih kupaca.

Naprimjer, termoelektrana Kakanj proizvede električnu energiju koju šalje dalekovodima Elektroprenosa BiH koji se u Sarajevu kače na elektrodistributivnu mrežu Elektrodistribucije Sarajevo, koja je podružnica Elektroprivrede BiH. U ovom slučaju vidimo da se radi o dvije zasebne kompanije, čije troškovi proizvodnje električne energije i mreže ulaze u cijenu računa za struju. Znači: iz Kaknja do amidžine radionice u ovom slučaju električna energija dolazi preko dvije kompanije, da bi mene na kraju spucala struja, što će preko jednog računa moj amidža platiti Elektroprivredi, Elektroprenosu i Elektrodistribuciji Sarajevo.

Mrežarina je regulisana djelatnost i postoje državni regulator DERK i Federalni regulator FERK koji određuju njenu cijenu. To je djelatnost koja nema konkurencije jer ne postoje duple infrastrukture mreža, dok u proizvodnji postoji konkurencija i svi koji dobiju licencu od FERK-a mogu postati snabdjevači električne energije. Kupac električne energije račun plati snabdjevaču, snabdjevač distributeru, a distributer dio tog novca plati Elektroprenosu. Znači da me struja može spucati i preko privatne kompanije koja trguje električnom energijom.

 

Berza električne energije

Mreža električne energije Bosne i Hercegovine uvezana je sa Evropskom mrežom, i u slučaju nekog velikog kvara, naprimjer da iz pogona ispadne jedna od naših termoelektrana, amidža to neće osjetiti, jer će se energija povući iz Evrope (i platiti, normalno).

U smislu distribucije električne energije, proizvođač, snabdjevač, distributer i elektroprenos nisu ista firma. Dio ovih pojmova može funkcionisati pod jednim krovom, kao što trenutno Elektroprivreda BiH može biti proizvođač, snabdjevač i distributer, ali isto tako proizvođač može biti privatna kompanija, kao i snabdjevač.

Električna energija može dolaziti od privatne kompanije, koja je šalje sa svoje farme solarnih panela mrežom Elektroprenosa BiH, koja se kači na mrežu Elektrodistribucije Sarajevo, pa sve do krajnjih korisnika. Naprimjer, sunčeva energija od Sunca do solarnih panela u Sloveniji pređe otprilike 150 miliona kilometara, gdje dalje ide u proces proizvodnje. Dio te energije kupi privatna kompanija i tu električnu energiju preproda mom amidži, ali dio te cijene ide u putarinu Elektroprenosa i Elektrodistribucije Sarajevo.

U ekosistemu domaće elektrodistribucije moguće je promijeniti snabdjevača i taj proces traje 21 dan. Klijent podnese zahtjev novom snabdjevaču, novi snabdjevač podnese zahtjev distributeru za promjenu snabdjevača, distributer radi na obradi zahtjeva koji stupa u kontakt sa starim snabdjevačem i provjerava da li postoje neki pravno-formalni problemi i, ukoliko ih nema, odobrava se promjena snabdjevača. Takav proces distributer odobrava i iz tog razloga distributer treba biti odvojena kompanija, da bi se izbjegla moguća pristrasnost i omogućilo slobodno i fer poslovanje. Elektroprivreda BiH trenutno je još uvijek u svojstvu proizvođača i distributera, s tim što je Parlament Bosne i Hercegovine početkom 2020. godine izglasao odvajanje distributera, pa će se u roku od 15 mjeseci dio Elektroprivrede BiH pod nazivom distribucija odvojiti u novo i zasebno pravno lice. Tako da se distribucija odvaja, a proizvodnja, trgovina i snabdijevanje ostaju zajedno.

 

Ok, kako struja dođe od proizvodnje do mog prsta u stupnoj brusilici?

Elektroprivreda Bosne i Hercegovine proizvodi električnu energiju u termoelektranama i hidroelektranama, a trenutno je u izgradnji i vjetroelektrana Podveležje. Termoelektrane i hidroelektrane energiju prave sa 6.300 V, nakon čega se ta energija transformiše na 110.000 V ili na 400.000 V i onda dalekovodima Elektroprenosa (koji su 400.000/100.000 V) i trafostanicama, koje 100.000 V transformišu na 35.000 V, 20.000 V na 10.000 V, spajaju na mrežu Elektrodistribucije Sarajevo. Jedan primjer Elektroprenosove stanice je velika trafostanica iznad KCUS-a, koja pretvara električnu energiju sa 110.000 V na 10.000 V i šalje malim trafostanicama Elektrodistribucije Sarajevo, koje u svojim naseljima pretvaraju napon sa 10.000 V na 220 V, odakle se energija vodi niskonaponskim vodovima do krajnjih korisnika. Znači, prvo ide prenos robe, onda distribucija. U Sarajevu većina električne energije ide podzemnim kablovima koji se kopaju na dubini od 80 cm, a u prigradskim područjima ide nadzemnim vodovima na betonskim ili drvenim stubovima, tj. banderama, odakle dolazi do brojila, odnosno razvodne kutije sa osiguračima na kući moga amidže, pa onda kroz kućnu instalaciju do stupne bušilice i na kraju kroz gole žice i moj prst u moju kosu.

Osnovni izvori električne energije koju Sarajevo dobiva su iz termoelektrana Tuzla i Kakanj i hidroelektrana na rijeci Neretvi – Jablanica, Grabovica i Salakovac. Osim toga, na distributivnoj mreži postoji stotinjak malih proizvođača, malih hidroelektrana, farmi solarnih panela i oni svi skupa proizvode od 40 do 50 MW. To sve ide u jednu mrežu, a onda se mjerenjima ustanovljava ko je šta uzeo od električne energije.

 

Pročitajte i prvi tekst u serijalu Kako radi grad, o snabdijevanju vodom — Čarolija cijevi

 

Tarife i kategorije

Različite su tarife, a samim tim i cijene električne energije za industrijske korisnike i domaćinstva, odnosno različite su cijene npr. za domaćinstva (220 V), za kupce na srednjem naponu (10.000 V) i za kupce na 35.000 V. Ovi posljednji su veliki pogoni, imaju svoje trafostanice u kojima 35.000 V pretvaraju u manje napone. Posebnu cijenu plaća i javna rasvjeta.

Kod stanovništva postoje dvije kategorije potrošnje, D1 i D2. Kategorija D1 ne posjeduje dan/noć tarife, te jedna tarifa važi kako po danu tako i po noći. U kategoriji D2 postoje dvije tarife, gdje je po noći struja jeftinija, a po danu skuplja. Stanovništvo isto tako može promijeniti snabdjevača, ali to se do sada nije desilo, jer Elektroprivreda stanovništvu daje cijenu otprilike 33 € po MW/h, što je manje od tržišne cijene.

Kupci srednjeg napona su oni koji imaju svoje trafostanice na 10.000 V, mrežu niskog napona i svoje potrošače. Primjer jednog takvog postrojenja je bivši Energoinvest na Stupu, Famos u Hrasnici i Bosnalijek koji ima više trafostanica.

 

Radne smjene i školske spreme

U sklopu Elektroprivrede, odnosno Elektrodistribucije Sarajevo, postoje elektromonteri koji pripadaju dispečerskom centru i u Sarajevu imaju tri ekipe koje rade od 0 do 24 sata na otklanjanju kvarova niskog napona. Ako naiđu na kvar koji ne mogu otkloniti, nemaju dovoljno znanja ili adekvatan alat, oni prespoje kupce na alternativne pravce. Istovremeno dolaze ekspertne ekipe iz pripravnosti. Ako je kvar pod zemljom, prvo dolazi ekipa s posebnim uređajem koji detektuje kvar i pokaže gdje treba da se kopa. Onda nastupa građevinska firma (koja se unajmljuje preko tendera i nije dio Elektroprivrede) koja otkopa mjesto kvara. Potom dolazi ekipa koja rješava probleme na kablu, provjerava rezultat, i ako sve radi kako treba prepušta akciju ekipi koja će sve ponovo zatrpati. Pored ovih ekipa, od 0 do 24 sata rade info-centar i dispečerski centar.

Najzastupljenija struka zaposlenih je iz oblasti elektroenergetike, i to diplomirani inženjeri elektrotehnike i radnici sa završenim III i IV stepenom stručne spreme elektrotehničke škole, smjer energetski. Nakon njih najveći broj zaposlenih su diplomirani ekonomisti, pravnici, ekonomski tehničari, gimnazijalci, te ostale struke u manjem obimu.

 

Odgovornosti na mreži i preduslovi za priključenje

Odgovornost Elektroprivrede, odnosno Elektrodistribucije Sarajevo, je sav srednji napon, trafostanice, niski napon koji ide iz tih trafostanica do zgrade ili brojila. Ono što ulazi u zgradu, ormari i usponski vodovi, u nadležnosti je upravitelja zgrade, tj. od brojila do osigurača u stanu. Tabla sa osiguračima do utičnica u stanu u nadležnosti je vlasnika ili korisnika stana. U slučaju privatnih kuća, nadležnost Elektroprivrede je mjerno mjesto, odnosno ormarić i brojilo. Kablovi koji izlaze iz brojila i sve ostalo grananje do utičnica briga je vlasnika kuće.

Za priključenje na mrežu Elektrodistribucije Sarajevo potrebno je prvo dobiti saglasnost da se na tom mjestu dobije priključak, a na osnovu toga se podnosi zahtjev za urbanističku dozvolu, pa tek onda za građevinsku. Kada se dobije građevinska dozvola, onda se distribuciji podnosi zahtjev za priključenje, na kojem se izjasni koju će snagu, i na osnovu toga se iz Elektroprivrede dobije saglasnost za priključenje. Međutim, postoje granice tog modela, i uzima se u obzir sve što je do kilometra daleko do prvog priključka na distributivnu mrežu. Preciznije odredbe koje kupac mora ispuniti definisane su Zakonom o prostornom uređenju, Zakonom o električnoj energiji i Opštim uslovima za isporuku električne energije.

 

Izazovi i problemi

Najveći problem sa aspekta eksploatacije elektrodistributivne mreže čine značajni dijelovi srednjenaponske mreže i postojeće transformatorske stanice, koji se nalaze u upotrebi preko trideset i više godina, a u periodu eksploatacije nisu značajnije sanirani, odnosno rekonstruisani. Veliki dio kablovske srednjenaponske mreže izgrađen je kablovima koji su za današnje potrebe nedovoljnog presjeka vodiča i slabijeg kvaliteta izolacije, što rezultira nedovoljnom propusnom moći.

U zimskom periodu ili periodima velikog nevremena (snijeg, poplave, vjetar), kao i u slučajevima oskudice drugih energenata predviđenih za zagrijavanje objekata, pojedine dionice srednjenaponske kablovske mreže često rade pod maksimalnim opterećenjem, pri čemu je neophodno voditi računa o starosnoj dobi i prethodnom broju kvarova na pojedinim kablovskim dionicama kako bi sistem uredno funkcionisao.

 

Privatna dobit na štetu javnog bogatstva

U decembru 2019. godine Eko akcija, nevladina organizacija koja za cilj ima brigu za okoliš, zaštićena područja i sve prirodne resurse Bosne i Hercegovine, održala je konferenciju za medije na kojoj je iznijela zabrinutost i upozorila na porast izgradnje mini hidrocentrala na području Bosne i Hercegovine, te je predstavila mapu izgrađenih i planiranih mini hidrocentrala. Pored njihove ogromne štetnosti za okoliš pri samoj gradnji i reformaciji korita i tla da bi se vodotok prilagodio infrastrukturi proizvodnog objekta, kao i remećenja prirodnog staništa živih organizama, odnosno flore i faune, te generalnog dugoročnog zagađenja, jedan od glavnih zaključaka bio je da mini hidrocentrale uopšte nisu potrebne proizvodnji, snabdijevanju i distribuciji električne energije u smislu proizvodnih kapaciteta. Bosna i Hercegovina i bez njih izvozi električnu energiju, pa državi nisu ni potrebne. Na pitanje zašto je onda toliko hidrocentrala izgrađeno i zašto se toliko hidrocentrala još planira graditi, prvi i jedini logičan odgovor bio je sigurna zarada investitora.

 

Kratka historija gradske elektrodistribucije

U oktobru 1891. godine Opštinsko zastupstvo grada Sarajeva donosi odluku o izgradnji Termoelektrane Sarajevo za potrebe rasvjete privatnih i pravnih lica u gradu. Izgradnja elektrane počinje 1893. godine, s kojom istovremeno počinje polaganje napojne gradske električne mreže (dijelom kablovske, a dijelom zračne), izgradnja akumulatorske podstanice na staroj željezničkoj stanici, kao i kontaktne mreže tramvaja. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine 1894. godine osniva preduzeće Elektrana, koje će potrošačima distribuirati električnu energiju. Iste godine Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine izdaje i privremene propise za prodaju električne energije, koji su bili i prvi tarifni sistem za prodaju električne energije u Sarajevu. Termoelektrana Sarajevo svečano je puštena u pogon 1. maja 1895. godine. Zbog rasta potrošnje električne energije u gradu, Termoelektrana Sarajevo je rekonstrukcijom i nabavkom novih kotlova i mašina (1897, 1904, 1912. godine) od svojih početnih 360 kW (svi istosmjernog napona, od čega je za rasvjetu i manje elektromotore bilo po 110 V i 310 V za tramvaj) 1928. godine skočila na 2.890 kW i to 2.130 izmjeničnog i 750 kW istosmjernog napona. Uvođenje trofaznog proizvodno-prenosnog i napojnog sistema sa trokilovoltnim naponom na izlaznoj strani počelo je 1909. godine, što je omogućilo da se 1910. godine na električnu centralu priključe naselja Alipašin Most i Ilidža. Ovim naponom 1928. godine dovedena je električna energija Butmiru, Kotorcu i Rajlovcu, a 1938. godine Hadžićima, Pazariću i Tarčinu.

 

Hidroelektrana Hrid

Hidroelektrana Hrid ili Mini hidroelektrana Hrid (MHE Hrid) izgrađena je u periodu od 1913. do 1917. godine na području Starog Grada u naselju Hrid, odakle i dobija svoje ime. MHE Hrid je rijedak primjer objekta hidroelektrane koja se koristila za proizvodnju električne energije i distribuciju vode. Voda sa jahorinskog vrela Jahorina – Bistrica cjevovodom dužine cca 22 km provedena je do rezervoara Brus na Trebeviću, odakle se tlačnim čeličnim cjevovodom (350 mm), dužine 3.200 metara, voda dovodi u centralu (visinska razlika od rezervoara Brus do ulaza turbina je cca 384 metra), kinetička energija koristi za pokretanje turbina i proizvodnju električne energije, a zatim ta ista voda deponuje u vodorezervoar Hrid i kao potpuno pitka koristi u vodosnabdijevanju Sarajeva. Kapacitet hidroelektrane na Hridu u tom periodu čine dva horizontalna Pelton agregata snage po 675 kW, sa ostalim pomoćnim turbinskim i generatorskim uređajima. S određenim prekidima u ratnom i poslijeratnom periodu, bila je u pogonu sve do 16. 12. 1999. godine. MHE Hrid 2009. godine proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

 

Daljnji razvoj

Od 1954. godine sarajevsko elektrodistributivno područje napaja prenosna mreža Bosne i Hercegovine preko trafostanice TS 110/35 kV Blažuj, a iste godine osnivaju se i prve dispečerske službe. U junu 1966. godine u pogon je pušten novi dispečerski sistem s mogućnošću daljinskog mjerenja i komandovanja trafostanicama. Godine 1974. zaključuje se ugovor s Elektrotehničkim fakultetom u Sarajevu o izradi prvog programa za računarsku obradu potrošača električne energije. S aspekta velenapajanja, sarajevska elektrodistribucija 1979. godine dobija izvanredne tehničke uslove za snabdijevanje električnom energijom, kada je u pogon puštena TS 400/110 kV Reljevo, a kasnije i TS 400/110 kV Sarajevo 20 – Lukavica, čime je Sarajevo imalo riješeno pitanje energetskog napajanja za duži period. U okviru priprema za XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevo '84. godine, otvoren je novi dispečerski centar, s opremom koja je omogućila upravljanje na znatno većem nivou nego do tada. Ratnim dejstvima, u periodu od 1992. do 1995. godine, sva dotadašnja dostignuća i kapaciteti poništeni su i vraćeni daleko unazad, pa je trebao duži period da se uz pomoć vlastitih i donatorskih materijalnih sredstava Kantonu Sarajevo vrati snabdijevanje električnom energijom, koje je neophodno za funkcionisanje svih njegovih segmenata.

 

Prilozi reformi obrazovanja

Priča ispričana ovdje o Sarajevu može se ispričati i za svako drugo mjesto. Ono što bi obrazovnom sistemu bilo značajno jeste da je prepozna kao važnu i da upravo oko nje (ili neke njoj slične) organizuje nastavu iz više povezanih oblasti. Iskusna ili darovita nastavnica već je shvatila da đaci, otkrivajući način na koji pritiskom na prekidač pale svjetlo, kompjuter, bojler, šporet, televizor, imaju i priliku i obavezu upoznati se s gradivom fizike, matematike, istorije, geografije, ekologije... Izleti, intervjui, dokumentarni filmovi, analize godišnjih izvještaja javnog preduzeća – sve bi to ušlo u nastavna sredstva i oblike rada. Rezultat bi bio mlad čovjek sposoban da razumije važnost energetskog sistema i ulogu znanja u njegovom održavanju i nadograđivanju, koji će svoje pravo glasa iskoristiti na najbolji mogući način, za opšte dobro zajednice povezane jednom mrežom.

Najnovije

Svjetski dan nauke za mir i razvoj u Gimnaziji Živinice

Nauka je važna, ali često biva zloupotrijebljena

Maksuda Muratović

Nije sve u ocjenama i znanju

Trema i strah od javnog nastupa

Maksuda Muratović

Kako radi grad (6): Hitna pomoć

Trka s pet vremena

Irhad Suljić

Diptih o vaspitanju (pred početak nove školske godine)

Dva citata i jedno lukavo pitanje

Nenad Veličković

Mars i BiH bliži nego ikada

Gimnazijalke iz Bosanske Krupe odbrojavale sekunde do polijetanja rakete

Amna Dervišagić