Iz dječije perspektive

Jedno lijepo iskustvo s alatkom Forms

Djeca su hrabra i pametna, samo ih treba potaknuti

Marina Stojaković

01.06.2020

Želja mi je da djecu obrazujemo da samostalno razmišljaju, da provjeravaju informacije koje primaju i da odluče da li da vjeruju tome šta vide i/ili čitaju.

Foto: Evenord-Bank eG-KG / YouTube

Isprva mi je bilo drago kad je počela online nastava jer sam brzo otkrila da Office 365 nudi sjajne mogućnosti za oblikovanje gradiva i nastave. Od trenutka kad je Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo objavilo da se raspušta standardni školski plan i program, te da se nastavnicama i nastavnicima prepušta kreiranje nastavnog štiva, obuzela me velika euforija.

Naime, ne sjećam se skoro ničega iz metodike i didaktike koje sam pohađala na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za germanistiku, prije više od deset godina. Nemam položen stručni ispit, nisam radila pripravnički. Vodila me intuicija i odlično vladanje njemačkim jezikom koji želim da predajem djeci u školi. Nije mi bitno u kojoj školi i koji stepen, ali mi jeste mnogo stalo do toga da pratim generacije. Kada sam se prvi put zaposlila u školi, dobar prijatelj mi je pričao o svojim lošim radnim iskustvima koja je imao i upozoravao me da mi je bolje potražiti drugačiji posao. Međutim, već duže vrijeme, tačnije otkako sam godinu dana radila u vrtiću u Njemačkoj (prije dvije godine), sasvim mi je jasno da za mene rad s djecom ne predstavlja naprosto posao, nego poziv, i da slijedeći ga – slijedim svoje srce. Možda je i to razlog zašto mi je intuicija u samostalnom pripremanju i vođenju nastave toliko jaka. Primijetila sam da, čim se grčevito trudim da ispunim one formalnosti kojih se sjećam sa didaktike i metodike, nastava nije ugodna ni meni ni djeci.

U novonastaloj situaciji bila sam jako sretna jer mi je prvi put ono što se naziva pripremom časa pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Vjerujem da je mnogima poznato da se već samo na YouTubeu mogu naći mnogi pogodni sadržaji za učenje stranih jezika, pa je udžbenik bio blaga smjernica kojom sam se vodila pri izboru videa.

U Formsu sam kreirala kvizove. Predivno je što se može namjestiti opcija multiple-choice ili više ponuđenih odgovora. Koristila sam je često, između ostalog i da djeci olakšam, jer tako je manja vjerovatnoća da će izabrati pogrešan odgovor zbog kog bi dobili negativnu ili lošiju ocjenu. Cilj mi je bio da se djeca zabave i da zavole jezik koji uče. Vjerujem da je to možda jedini način da se pokrene motivacija za učenje i olakša savladavanje gradiva. Pošto ne žive u sredini u kojoj se govori njemački – pretjerano je očekivati da novi jezik savladaju bubanjem gramatičkih pravila. Da ne bude zabune, smatram da treba postojati red, plan i program, da su oni neophodni i nezaobilazni. Međutim, kada djeci na času dozvolimo da povedu, da postavljaju pitanja i iznose svoje potrebe, umjesto da minuciozno pratimo minute koje provodimo s njima na jednom zadatku – čas bude mnogo ispunjeniji i ne samo da ona više nauče od nas, nego i mi kao nastavnice i nastavnici učimo od njih. Čudesno je koliko se može naučiti od djece svih uzrasta. Zato smatram bitnim da mi kao prosvjetni radnici, bilo u vrtićima, školama ili obrazovnim institucijama višeg nivoa, to uvijek imamo u vidu.

 

 

Flashmob u Nürnbergu: Oda radosti

U prvom kvizu na njemačkom jeziku za devete razrede u uvodu sam objasnila šta se od đaka traži pri gledanju i slušanju. Među pitanjima, a svako je imalo opciju multiple-choice odgovora, bila su i ona na koja je moguće odgovoriti tek ako obrate pažnju ne samo na flashmob, nego i na sve ostale zvukove i detalje. To je, dakle, bio test slušne i vidne percepcije, ali i razumijevanja pojmova. Naime, vrlo je atraktivno, gledano sa psihološkog stanovišta, što se kviz u Formsu može urediti i slikovito, jer impulsi vizuelne percepcije, kako za motivaciju tako i za učenje, nipošto nisu zanemarivi, što će sigurno potvrditi svako ko se barem malo razumije u semiotiku.

Dominantan motiv na slici koju sam odabrala je orkestar u zatvorenom prostoru, a sličica u uvodu, odnosno naslovnom dijelu kviza, bila je šarena spirala, koja ima blagi hipnotički učinak. Odmah do te spirale objasnila sam da se od učenica i učenika traži da vrlo pažljivo gledaju i slušaju, te samostalno i logički razmišljaju. Usput sam navela da sve to treba vježbati, kao što se sportom vježbaju mišići tijela, i da u životu doživimo mnogo radosti i lakše koračamo kroz njega ako se potrudimo.

Prvo pitanje bilo je da li kamera pokazuje krovove zgrada starog grada Nürnberga, a mogući odgovori su bili: 1. To je tačno; 2. Ne znamo je li to stari grad; 3. Ne vidim nikakvu kameru. Na času sam đacima rekla da sam svjesna kako je ovo težak zadatak. Naime, druga opcija je bila netačna – na internetu se moglo provjeriti da li je naselje iz videa, koje se vidi iz ptičije perspektive, zaista stari grad, ali to i bez provjeravanja može ocijeniti onaj ko ima predznanje o Njemačkoj, jer su tamo gradovi po pravilu arhitektonski vrlo slični i građeni po istom principu: crkva, vijećnica, trg predstavljaju istorijsko jezgro grada. Treća opcija je bila za diskusiju – i tačna je i netačna jer ne vidimo nikakvu kameru na početku, ali bez kamere, po logici stvari, video ne bi mogao biti snimljen. Dakle, u pitanjima se uvijek krije neka zamka koja tjera na logično razmišljanje, šire od slike i zvuka koji se vide i čuju.

Jedan od zadataka sadržavao je tvrdnju da je flashmob izveden pred crkvom sv. Lovre u Nürnbergu (Lorenzkirche), a multiple-choice opcije su bile da je to tačno; da je flashmob izveden u Salzburgu; te da je Kaba (arapski: الكعبة) centralno svetilište islama u Meki. Zadatak sam postavila na ovaj način jer sam đacima htjela skrenuti pažnju na to da je Deveta simfonija od univerzalnog značaja za humanističke vrijednosti, kao i Schillerovi stihovi Ode radosti: Svi će ljudi braća biti, krilo tvoje spajat' zna, koji su dati u uvodu kviza. Željela sam ih potaknuti da, tumačeći stihovi Ode radosti, povežu dvije monoteističke religije i da se sjete da je, opet nevezano za temu flashmoba i mjesto gdje se on održava, treća opcija gdje se navodi Kaba – tačna. Pretpostavljala sam da će učenici i učenice biti zbunjene. Htjela sam da ih malo isprovociram i potaknem diskusiju, jer sam slutila da će biti zanimljivih komentara, za koje mi je itekako vrijedilo uložiti vrijeme.

Niko od 38 đaka nije odabrao treću opciju kao tačnu, i to me nije iznenadilo, ali sam primijetila da je odmah na početku časa jedan učenik u svom postu u polušaljivom tonu spomenuto arapski jezik, te potom napisano brže-bolje izbrisao. Ohrabrila sam ga da je nešto bitno primijetio i da nema razloga da mu bude neugodno zbog posta jer želim da o temama poput vjeroispovijesti otvoreno pričamo, bez straha od grešaka i od toga da će se možda neko iz bilo kakvog razloga naći uvrijeđenim. Jedan učenik napisao je da je opcija gdje se navodi Kaba netačna jer nema direktne veze s videom koji su gledali, suprotstavljajući se mojoj odluci da je ta opcija jedna od dvije tačne. Pokazao mi je usput, sa ostalim učenicama i učenicima, da je moja namjera bila nejasna, a treća opcija, po logici kviza i zadatka, netačna. Takvo samopouzdanje i hrabrost željela sam da isprovociram kod svojih učenica i učenika – da preispitaju i moje odluke o tome koji je odgovor, odnosno koja je opcija tačna, što su, na moje veliko zadovoljstvo, i uradili. Pokazali su da stoje iza svog mišljenja i da ga znaju obrazložiti.

Đaci su me tokom časa na kojem se razgovaralo o svim zadacima i pitanjima oborili s nogu, kako svojim primjernim ponašanjem (svi su uredno odgovarali, pazeći da ne pretrpaju postovima platformu na kojoj se vodi čas i poštujući takozvani autoritet nastavnice), tako i znatiželjom, a i oštroumnošću koju su pokazali. Ovo mi je bilo vrlo bitno s obzirom na krizu izazvanu virusom SARS-CoV-2 – da ih uputim na to da je svaka informacija koju prime u bilo kojoj oblasti života prošla kroz nečiju kameru, odnosno mišljenje, i da uvijek vrijedi preispitati to mišljenje, od koga god i kojim god ono putem došlo. Želim da djecu obrazujemo da samostalno razmišljaju, da provjeravaju tuđe kamere, odnosno vijesti i informacije koje primaju putem raznih medijskih kanala, te u tom procesu odluče da li da vjeruju onome što vide i/ili čitaju.

Polako se bliži kraj školske godine, a djeca, nastavnice i nastavnici još uvijek sjede pred manjim i većim ekranima na online nastavi, čak su i vrtići JU Djeca Sarajeva uveli rad sa online platformama. Mnogo mi je žao, jer ne smatram da je karantin potreban. Dr. Wolfgang Vodarg, koji je 2009. godine, kada se digla prašina oko svinjske gripe (koja se relativno brzo ispostavila kao bezopasan talas gripe), bio predsjedavajući EU zdravstvenog komiteta, u intervjuu za ZDF (Frontal 21) rekao je da reakcije njemačke vlade na COVID-19 smatra pretjeranim: Ljuti me ova panika koja izaziva patnju ljudi, to što su ljudi bespotrebno u karantinu, to što ekonomija propada. Razne manifestacije su otkazane. Sve to nije potkovano uvjerljivim medicinskim objašnjenjem. Vjerujem da nas ima mnogo kojima je ova kriza izazov da otkrivamo nove mogućnosti i da učimo. Voljela bih kad bi se prednosti koje pružaju softveri, a koje su sigurno i druge nastavnice i nastavnici otkrili, uvele u standardnu nastavu u školama, pa i drugim institucijama kada prođe ova ludnica. Namjerno koristim tu riječ jer smatram da je suludo da ljudi još uvijek smatraju da je potrebna karantena i još uvijek nose maske, opirući se životu koji se vraća na osunčane i kišne ulice. Molim vas, vratite djecu u škole što prije i dozvolite životu da i formalno pobijedi.

Najnovije

U vrijeme upisa u srednje škole

Djeca ne vole gimnaziju jer...

Amna Dervišagić

U njihovim cipelama

Mišljenje učenika i učenica

Edina Međić

Kako olakšati djeci da prođu izazove online nastave

Stripovi kao alat

Maksuda Muratović

Izazovi stanja prirodne nesreće i online nastave za najmlađe osnovce

Platforme su bolje rješenje, na Viberu roditelji preuzimaju kontrolu

Enes Butković

Zapisi iz učionice

Očev i majčin posao

Mirza Ahmetović