Nastavnička pitanja

Profesionalni život jedne prosvjetarke

Sve što se ne vidi

Maksuda Muratović

01.06.2020

Tokom sedmice imam 11 časova fizike, 16 sati sam u biblioteci, a vodim i sekciju za moderni ples. Ne osjećam se kao višak, a za svaki čas mi trebaju tri sata.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Često moje komšije i poznanici kažu da uživam kao malo ko jer imam zimski raspust, pa ljetni tri mjeseca, pa praznike, vikende... Jedna komšinica mi je čak rekla da se prije vratim s posla nego što odem, želeći valjda reći da malo radim.

Obično ljudi koji nisu u prosvjeti misle da mi radimo par sati i idemo kući. Rekla bih da se svako pravi da odlično razumije nastavnički posao, a u školi je proveo vrijeme samo kao učenik, i na osnovu toga razumijem da se spolja vidi malo onog što se događa u školama gdje za svaki čas treba, bez pretjerivanja, tri puta toliko vremena, pa je ovo moj pokušaj da objasnim i predstavim nastavničku profesiju.

Prije svega, da se predstavim: magistrica sam fizike, radim u gimnaziji, tehnološki sam višak jer nemam dovoljan broj časova, pa radim u biblioteci i vodim sekciju za moderni ples! U svojoj četrdesetosatnoj radnoj sedmici imam 11 časova fizike u trećim i četvrtim razredima gimnazije i 16 sati radim u biblioteci. Između časova imam administrativne obaveze poput vođenja dnevnika i slično, a na pauzama imam sastanke s roditeljima. U biblioteci se vrlo dobro snalazim s naslovima knjiga i autorima, mogu da citiram razne pisce, preporučujem zanimljive knjige kolegama i učenicama, a đaci se iznenade kada me vide i na tom mjestu. Rad u biblioteci shvatila sam ozbiljno i ne osjećam se kao višak, naprotiv – to mi imponuje jer pokazujem da sam svestrana i da mogu nešto novo da naučim. Povremeno pišem oglede za dječije časopise, naučne radove, a između svih tih obaveza volim da razgovaram s djecom o njihovim hobijima, željama...

Za časove fizike spremam se temeljito jer je samo dobro primljen čas dobar čas, a odgovorna nastavnica potroši više vremena na planiranje nastavnog i odgojno-obrazovnog rada, nego na samu realizaciju časa. Osim toga, ne mogu dozvoliti da me moji učenici uhvate u neznanju, što bi danas sa internetom bilo prilično lako, pa koristim raznu literaturu, na našem i engleskom jeziku, gledam puno ogleda i demonstracija na internetu, pa to prevodim i predstavim učenicima, sarađujem sa kolegicama iz Srbije i Hrvatske u cilju ličnog usavršavanja... Rekla bih da pripreme za svaki čas traju barem koliko i taj čas, ako ne i duže, jer stalno tragam za novim ilustracijama kako bih učenicama čas učinila zanimljivijim.

 

Obrazovanje između forme i suštine

Međutim, nastavnici su opterećeni vođenjem pedagoške dokumentacije u školama, koja predstavlja svakodnevnu obavezu. Od nas se traži da vodimo evidenciju o gotovo svemu: sekcije, teme, naslovi, grafikoni, formulari... Sve to troši naše vrijeme, mukotrpno je, detaljno i otupljujuće, pa se nastavnice razvlače na dvije strane – pišu pripreme i vode pedagošku dokumentaciju, jer kada dođu savjetnici moraju imati sve crno na bijelo.

Uz to vodim i evidenciju o svom odjeljenju – da li ima vršnjačkog nasilja u školi, i taj izvještaj svaki mjesec predajem pedagogici, a kao razrednica moram imati socijalnu kartu đaka, koju upisujem u radnu knjigu (s kim učenici i učenice žive, da li su roditelji razvedeni, ko je staratelj, kakve uslove dijete ima za učenje, da li je podstanar ili ima privatnu kuću, da li je zdravo ili ima neku bolest zbog koje ne može izvršavati sve školske obaveze, i tako dalje).

Za četiri godine školovanja upoznate cijelu učenikovu familiju, čak i djeda i nenu, jer u slučaju da su roditelji spriječeni da dođu na roditeljski sastanak, oni dolaze. Uz ovo se, u saradnji sa svim kolegama, trudim da pomognem djeci sa slabim materijalnim stanjem – prikupljamo novac za odlazak na ekskurziju, izlete ili za matursko odijelo ili haljinu, držimo dodatne časove kad su potrebni (za to nismo plaćeni). Mislim da administrativne obaveze nakon svakog časa traju opet gotovo koliko i čas, a za odjeljensku zajednicu još valja spremiti sve da obradimo razne teme – od zdravlja, ishrane, preko poroka, do zaštite okoline.

Često imamo i različite inspekcije. Savjetnici pedagoškog zavoda najviše su bazirani na uži stručni nadzor realizacije nastave i nadziru vođenje pedagoške dokumentacije i evidencije. Prate metodički i didaktički aspekt časa, pripreme nastavnika za čas, nivo znanja učenika i aktivnost i artikulaciju časa. Pregledaju dnevnik da vide poklapa li se sadržaj koji radimo na času sa rednim brojem časa. Pregledaju dječije sveske, sveske za sekcije, zadaćnice, mjesečne planove i godišnji plan. Što se tiče nastave, bitno im je da su djeca aktivna, da su uključena, da postoje interaktivne metode. Kolege u razgovoru kažu da im najteže pada ta silna papirologija kojom su zatrpane i zbog koje se ne stignu baviti svojim pedagoškim poslom, onim pozivom koji su izabrali. Smatraju da je danas puno bitnije da li je čas ispravno upisan, nego kvalitet nastave i navode primjere: savjetnik je uzeo sveske od nekoliko učenika i provjeravao da li se slažu datumi iz sveske sa datumima u dnevniku rada i sa planom i programom, pri čemu postoji rizik da dijete nije pravilo bilješke, za šta bi na kraju nastavnik bio kriv; vanjski izgled i ugled škole san je svakog direktora, a kvaliteta nastave i nastavnika, materijalna sredstva, neplaćanje zamjena i prekovremenih časova gura se pod tepih, i najbitnija rečenica koju direktor ponavlja je da sve mora biti pokriveno papirima, dok uopšte nije bitno šta radiš na času, pa bi čovjek lako mogao i djecu čuvati 45 minuta; jednom u polugodištu na čas nam dolazi pedagogica i njen nalaz – za koji uopće ne znam da li ikud ide izvan škole i da li nečemu služi, a svakako ne da bi dobri nastavnici bili nagrađeni i loši kažnjeni, svodi se na pitanja: imaš li pripremu, imaš li mjesečni i godišnji plan rada, kako ti izgleda učionica, da li su djeca cijeli čas mirna, da li si autoritativna nastavnica, i slično.

 

Samopropitivanje

I da – često kažu da prosvjetari imaju četiri mjeseca godišnjeg odmora – jedan zimskog i tri mjeseca ljetnog raspusta, ali to nije tačno. Svi zaposlenici u prosvjeti imaju godišnji odmor od 30-ak dana, u skladu sa Zakonom o radu, ali ga moramo koristiti samo tokom ljeta i ne možemo birati vrijeme za to. Osim toga, bez obzira na to koliko smo bolesni, ustručavamo se otići na bolovanje jer će u tom slučaju najčešće neko od naših kolega raditi dvostruko... Ima kolega koji misle da se jednostavno ne smiju razboljeti, dolaze u školu bolesni, čak i kada imaju neka infektivna oboljenja. Dakle, nije tako jednostavno kako izgleda spolja.

Časove fizike držim u učionici koja nije ukrašena i ne mogu da budem cijeli čas autoritativna nastavnica, a i ne pamtim imena đaka od prvog dana, pa se često pitam da li sam dobra nastavnica.

Zadive me pojedine kolegice ukrašenim učionicama koje izgledaju poput onih s Pinteresta, ali ja više volim da proučavam nuklearnu fiziku, nego da vrijeme provodim ukrašavajući učionicu. Tješe me rezultati jednog istraživanja u kom je grupa đaka dobila dva kognitivna zadatka, jedan u bogato ukrašenoj učionici i drugi u učionici golih zidova. Učenici su ostvarili bolji ukupni rezultat okruženi bijelim zidovima, što je u direktnoj suprotnosti s onim što se učiteljima sugeriše već godinama. Zaključak istraživanja (objavljen u Journal of Experimental Child Psychology) jeste da pretjerana vizualna stimulacija može preopteretiti djetetov mozak i omesti učenje. Volim da je učionica uredna i da ispunjava osnovne standarde čistoće.

Osim toga, ne mogu da budem cijeli čas autoritativna nastavnica. Na početku časa, prvih 20 minuta dok držim predavanje, mogu biti smirena i profesionalna. Poslije toga se malo opustimo – dok radimo zadatke volim da razgovaramo o vannastavnim aktivnostima. Ne volim da se strogo držim teme i mislim da ne griješim, jer vidim da učenici prate razgovor, učestvuju u njemu. Slušajući starije kolege shvatila sam da nas učenici ionako slušaju samo prvih 20 minuta časa, na kraju se sami isključe jer samo toliko mogu držati koncentraciju.

A kada me vide u biblioteci, učenice me pitaju postoji li sličnost između fizike i književnosti, šta više volim, cijenim. Kažem im da volim i fiziku i književnost. Sve cijenim, posebno ljude koji svoj posao rade i srcem i dušom. Enver Čolaković bio je fizičar; veliki doprinos nauci dao je Johan Volfgang Gete svojim radom na polju fizike; Ernesto Sabato je doktorirao fiziku, a ono što nije pronašao u nauci počeo je tražiti u književnosti. Fizika je sve što nas okružuje. Sve što posmatramo možemo opisati zadivljujućim jezikom jednadžbi. Fizika i književnost proizvodi su našeg razvoja, naše spremnosti da prodiremo u svijet i u nas same. Iako je fizika zastupljena u svim sferama života, zbog svoje složenosti nije baš omiljeni predmet među učenicima, ali mislim da prepoznaju ili osjete kada se profesorica trudi, kada unosi energiju u odjeljenje i s voljom i ljubavlju prenosi znanje. Tada im nije teško pratiti nastavu i učiti.

A to što ne pamtim imena učenika i njihove datume rođenja ne znači da ih ne pratim. Divim se svojoj kolegici Almi koja pamti sva imena učenika i njihove datume rođenja. Sjećam se događaja sa jedne ekskurzije: učenik mi prilazi i pita me kakav je plan za taj dan, a ja u čudu pitam kolegicu je li to naš učenik, predajem li ja njemu. Ona se samo nasmijala i rekla da, i to već četvrtu godinu! Slično mi se desilo jednom kada sam ušla u razred kom predajem par godina i pitam da li to imamo novog učenika... To je izazvalo smijeh u razredu jer profesorica je malo rasijana, ali jednostavno – to sam ja: možda neću znati imena svih đaka, ali ću se potruditi da svakom od njih prenesem najnovija dostignuća u oblasti fizike i preporučim zanimljivu knjigu. Ne žalim vremena, ni u školi ni kod kuće, važno je da im kvalitetno prenesem znanje i da oni mene ne uhvate uz neznanju! Uostalom, mislim da je to moja zadaća!

No, nažalost, nastavnice ne skreću dovoljno pažnju na sebe i ne bore se za svoja prava i status. Ponosne su, postavljaju se iznad situacije, a zapravo na taj način samo stoje u mjestu dok im društveni položaj i ugled naglo pada. Ulogu nastavnika su degradirali, udaraju im na dostojanstvo sa svih strana, svako ih proziva, anonimno prijavljuje, svako se usuđuje komentarisati ocjene... U takvom ambijentu nije lako raditi odgovorno i savjesno.

Najnovije

Radmila Rangelov Jusović, izvršna direktorica Centra za inovacije u edukaciji Step by Step

Obrazovanje je prostor za rast

Rubina Čengić

Nasilje nad nastavnicima u školama

Mala anketa za teške spoznaje

Amna Dervišagić

Pred početak nove školske godine

Online nastava – za i protiv

Saša Knežević

U Bosni i Hercegovini ne postoje kriteriji za izbor udžbenika

Analiza treba dati odgovore, a ne praksa

Edina Međić

Udžbenička politika za novu školsku godinu

Ivica Vanja Rorić: Više gube djeca nego izdavači koji ostaju bez posla

Rubina Čengić