Obrazovna politika

Prilog istoriji administrativnog beščašća

Djeca kao faktor planiranja u obrazovanju

Nenad Veličković

29.09.2020

O jednom za struku uvredljivom dokumentu Kantonalnog ministarstva obrazovanja pompezno nazvanom metodologija.

Ilustracija: Nenad Veličković / Školegijum

Ako se jednom bude pisala domaća istorija administrativnog beščašća, onda počasno mjesto treba dati dokumentu pompezno nazvanom Metodologija realizacije online nastave u Kantonu Sarajevo. Tih 112 stranica, koje ispred 50 imena potpisuje ministar Anes Krivić, poslano je u škole par dana nakon početka COVID-nastave, što je samo po sebi bezobrazluk.

Obim je trebalo da opravda kašnjenje i da sastavljača, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS, predstavi kao instituciju koja ne samo da radi svoj posao nego i zna šta radi.

Obim je, međutim, postignut drobljenjem svega i svačega u nešto što je nazvano metodologijom, a najviše upuhavanjem birokratskog stila. Rečenica Vlada Kantona Sarajevo je u julu 2020. godine uputila Skupštini Kantona Sarajevo prijedlog izmjena i dopuna zakonske legislative u svrhu integrisanja online nastavne prakse u službene pravne okvire već na početku otkriva pravu svrhu poduhvata. Ne misli niko u tom Ministarstvu o ključnom pitanju – kako prilagoditi nastavu vanrednim okolnostima a da ciljevi obrazovanja na kraju ipak budu ostvareni, nego: kako da se šuma propisa proširi još jednim perspektivnim rasadnikom. A zašto: zato da se online praksa stavi u službene okvire. Ne stručne, poštovana publiko, nego službene. Jer nakon dugogodišnje devastacije prosvjetno-pedagoškog zavoda, nerazvijanja kadrova, arogantnog odnosa prema nevladinim organizacijama i podaničkog prema akademskim šarlatanima, ovo Ministarstvo i nema resurse da se bavi strukom. Nego samo legislativom.

Ono u dokumentu obećava da se primjenom Metodologije realizacije online nastave obezbjeđuje da svi učenici u Kantonu Sarajevo imaju standardizovani pristup odgoju i obrazovanju kojim se optimizira mogućnost jednakog pristupa pravu na obrazovanje, a to će desiti tako što će nastavno osoblje dobiti jasne smjernice za rad sa aspekta prilagodbe odgojno-obrazovnog sistema online nastave u odnosu na propisane formalno-pravne konvencionalne okvire redovne nastave.

Ako se sada pitate šta tu optimizaciju čini, odnosno koja djeca i zašto nemaju jednak pristup pravu na obrazovanje, da biste onda pratili kako se smetnje otklanjaju, odgovor nećete dobiti. Jer Ministarstvo takvu analizu nema. Njegova Metodologija, za koju je radnu grupu oformilo tek 22. jula 2020, zato i jeste primjer beščašća, jer preko nje samo prilagođava svoje parazitiranje na sistemu kojim upravlja i u novonastaloj krizi.

Nastavnici i roditelji očekivali su odgovore na pitanja koja su jasno proizišla iz proljetnog iskustva online nastave: šta će i kako djeca učiti i kako će se ocjenjivati ukoliko vanredne mjere ostanu na snazi, fizička distanca i dalje preporučena, maske obavezne, a broj osoba u prostoriji ograničen? Ko će preuzeti odgovornost za djecu koja sjede kod kuće a u školi su: roditelji ili škola?

Roditelji su očekivali, s pravom, da će odgovor na ovo zadnje pitanje biti škola; tj. da neće oni morati ponovo raditi dodatni neplaćeni posao, za koji mnogi nisu ni osposobljeni. Ako su igrališta cijelo ljeto puna, ako su plaže u Neumu bile natisnutije nego što bi to mogla biti ijedna učionica, ako ne postoje ubjedljivi razlozi da se ponove proljetna rješenja, onda su oni, a s njima i nastavnici, od Ministarstva očekivali da čuju: kako će riješiti pitanje prostora, kojeg treba biti više, i kako će se riješiti pitanje kadra (dodatnih nastavnika i asistenata), kojeg također treba biti više, da bi se nastava s početkom septembra odvijala neonline?

Očekivano, Ministarstvo nije išlo u tom smjeru. Nego se naprosto prepustilo logici po kojoj je normalno dati deset miliona malinaru da kupi niškorisne medicinske aparate, ali ne i zaposliti nove učiteljice i asistente, angažovati apsolvente, pozvati nastavnice iz penzija, otvoriti učionice u zatvorenim hotelima (u ratu su škole radile u kafanama; za buduće prvačiće pitalo se hoće li ići u Lord ili u Mond!). Ministarstvo u pitanju kako angažovati, u kriznim uslovima, sve raspoloživi resurse, umjesto kako pokrasti sve raspoložive rezerve nije našlo inspiraciju.

Nego je smislilo da sav teret ostavi na nastavnicima i roditeljima, uštedi trezoru još koji milion za koruptivne stranačke čarolije, ostavi vruć krompir redukcije nastavnih sadržaja u zoni individualne improvizacije – i izašao pred javnost sa 112 stranica opštih mjesta kombinovanih s povremenim glupostima.

Naprimjer ovakvim:

Osim učenika, ključni akteri planiranja, pripreme, organizacije i realizacije nastavnog rada su nastavnici.

Gdje su to i kako učenici akteri planiranja?

Ili, recimo, ovaj metodologijski biser:

Razvoj tehnologije omogućava da, osim teksta i slike, budu korišteni i svi drugi multimedijalni elementi, kao što su: zvuk, video, različite simulacije i animacije, itd. Kome je ovo otkriće 2020. godine upućeno?

Ako nije sredstvo da se ponize nastavnici i roditelji, onda je ova konstatacija samo dokaz više koliko je Ministarstvo nesvjesno svoje uloge i odgovornosti. Kad nabraja, u nekakvoj tabeli, snage i prilike, te slabosti i prijetnje realizacije online nastave u drugom polugodištu školske 2019/2020. godine, arogantno i drsko roditelje svrstava u slabosti, a sebe u snagu, prebacujući prvima koješta (od neupućenosti i  prezaposlenosti do nedopuštene podrške djeci), a ističući sebe kao aktera zahvaljujući kome je nastavni proces vrlo brzo organiziran u online okruženju.

A čemu imamo da zahvalimo na ažurnosti? Tome što se u Kantonu Sarajevo posljednjih godina aktivnije razmišljalo o popularizaciji online nastavnih procesa, posebno u vezi sa potrebom da učenici ne idu u školu kada su vrijednosti zagađenosti zraka u gradu nezdrave i ugrožavajuće po zdravlje učenika i radnika.

Jesmo li za tih posljednjih nekoliko godina dobili neke rezultate tog razmišljanja? Nismo. Nego smo, naprotiv, kad je do zatvaranja škola u martu došlo, shvatili da je to razmišljanje bilo nesistematično, površno, pomodno, politikantsko, populističko, kao što je uglavnom sve što s pečatom ovog Ministarstva izlazi u javnost. Baš kao što je i ova prenapuhana metodologija.

Ona ne služi nikome i ničemu osim zaposlenima u Ministarstvu da opravdaju svoje trenutno besmisleno postojanje pred javnošću koja s pravom od njih očekuje da osmisle program, osiguraju njegovo provođenje i poimenično snose odgovornost i za uspjeh i za neuspjeh.

Sam osvrt na nju, skoro mjesec dana od njenog porođaja u petoj godini trudnoće, ne bi bio vrijedan pažnje čitalaca da nije detalj u širem okviru. Još malo pa će godina dana od one istorijske tematske sjednice kantonalne skupštine o obrazovanju, i prilika je da se podsjetimo činjenica koje je ta sjednica učinila nepobitnim:

Obrazovanje nije, uprkos složnim kontratvrdnjama i pozicije i opozicije oblast od značaja, tačnije, od interesa!, za stranke koje participiraju u vlasti. Donosioci odluka sami od sebe neće učiniti ništa da postojeće po mnogim parametrima očajno loše školstvo reformišu. Ne zanima ih, neće da znaju i neće da uče, i može im se, jer će većina tih roditelja i nastavnika, bez obzira koliko bili danas potcijenjeni, omalovaženi, izigrani, materijalno i emotivno ucijenjeni, sutra na prvim sljedećim i svim narednim izborima opet birati isto.

Ako se, dakle, jednom bude pisala istorija administrativnog beščašća, i u njoj počasno mjesto zasluženo dobije dokument pompezno nazvan Metodologija online nastave u Kantonu Sarajevo, u njoj će se morati odgovoriti i na pitanje zašto. Zašto ta većina, svi ti roditelji i nastavnici, tetke, sestre, braća, kumovi, djedovi, nane, bake, komšije, vaspitačice, pedijatri... zašto svi oni, kojima je sretna budućnost djece na prvom mjestu, zašto na svakim ubogim izborima biraju politiku koja tu budućnost bezočno potkrada? Odgovor, da o tom potkradanju nisu ništa znali, da ga nisu vidjeli, da ga nisu bili svjesni, jeste možda tačan, i iskren, ali nije opravdanje. Metodologija je napisana, i objavljena. Ona je dokaz tog potkradanja, a odluka da se dokazi ne vide – saučesništvo.

Najnovije

Komunikacija u obrazovanju u predizborno vrijeme

Ministar u Zemlji društvenih mreža

Rubina Čengić

О заштити српског језика и ћирилице

Национална вриједност и политичко јединство

Vedad Smailagić

Šamar visokom obrazovanju

Kokošarenje po skraćenom postupku

Nenad Veličković

Anketa o povjerenju u obrazovne sindikate

Čelnici sindikata rade prvenstveno za svoju korist, a ne za radnike

Marina Stojaković

Pred početak nove školske godine

Površna i neznalačka improvizacija

Nenad Veličković