Obrazovna politika

Kuku i kurikulele

Svjetsko, a hrvatsko

Nenad Veličković

16.11.2020

Kako se listanje Šestice privodi kraju, tako je razočarenje veće.

Vijest da je jedna savremena hrvatska čitanka predstavljena na sajmu u Frankfurtu dobila nagradu BELMA (Best European Learning Materials Award), „svojevrstan Oscar za najbolje obrazovne materijale“ – kako ju je opisao Jutarnji list, dopunjena informacijom da je udžbenik odličnog naslova Šestica dostupan za listanje i na internetu, povod je za jedno i nama u Bosni i Hercegovini važno pitanje: Šta se o najvišim evropskim kriterijima u kreiranju udžbenika može saznati iz analize sadržaja nagrađene Šestice?

Kako, drugim riječima, mi ovdje trebamo sastaviti udžbenik maternjeg jezika i književnosti da bi se i za njega moglo reći ono što je rečeno u obrazloženju žirija: (sažeto) da je dobro strukturiran i dizajniran, da pokriva sve vrste literature uključujući i stripove, filmove i druge forme, da sadrži odlične fotografije i da je grafički dinamičan, čime sve skupa ohrabruje kritičko mišljenje đaka i iskazivanje njihovih ličnih dojmova i stavova, kao i da uspješno stavlja hrvatsku književnost u kontekst svjetske, pokazujući specifičnosti prve u odnosu na drugu?

Prvi utisci, nakon listanja nekoliko uvodnih stranica, možda i pod utiskom sjaja medalje, obećavajući su. Sadržaj je jasan i pregledan, pitanja prilagođena uzrastu i interesu korisnika, zaista se djeca pozivaju na promišljanje, propitivanje, kreiranje... Književno djelo i obrada smješteni su na stranice koje se „gledaju“ pa se gleda i analiza s tekstom. Autorski tim predvođen Dianom Greblički-Miculinić (Lidija Sykora-Nagy, Dejana Tava, Krunoslav Matošević, Ela Družijanić Hajdarević, Zrinka Romić i Nataša Jurić Stanković) očito i nesumnjivo ponio je iz učionice veliko iskustvo i ništa manju želju da svoj predmet osavremeni, s barem dva plemenita cilja: da razvije čitalačke navike kod mladih i da ih formira kao misleće građane. To je, čini se, prepoznalo i 1300 nastavnica i nastavnika u 147 škola koje koriste Šesticu.

Kako listanje i čitanje odmiču, u prvi plan izbija šematizam tumačenja, kao nužna posljedica nastojanja da se udovolji ishodima, koji su problem sam po sebi, jer nisu razriješili ključnu napetost između indoktrinacijskih zahtjeva ideologije čiji je aparat obrazovanje i emancipatorskih potencijala čitanja književnosti. (Npr. da čitamo stvarnost, a ne tek njenu poželjnu sliku.)

Od istog djeteta se očekuje da kritički misli, zaključuje, prosuđuje i istovremeno da uočava jezičku raznolikost hrvatskog jezika kroz hrvatsku povijest. (Zašto li ponavljanje nije izvedeno dosljedno pa da i hrvatski uočava?) Stvar je praktično nerješiva, sve dok se biraju tekstovi ne po svojoj književnoj vrijednosti nego po svojim dijalekatskim ili geografskim ili domoljubnim osobitostima. Ako nam je jasno zašto vrijedi pročitati Vajldovog Sretnog kraljevića, ostajemo dignutih obrva kad nakon njega čitamo o opčinjenosti polarnog medvjeda ličkom medvjedicom. U ovom prikrivenom reklamiranju lokalnih nakladnika knjiga za djecu teško je naći pedagošku dosljednost. Jeste, cilj nam je da djeca nauče i zavole čitanje, ali nećemo ih tome učiti na najboljim književnim tekstovima, nego ponajvećma na „našim“.

Poseban je problem, sa kojim se Šestica nije sretno izborila, korištenje odlomaka. Bez tačno i svrhovito predstavljene cjeline, odlomak je nemoguće razumjeti, pa onda interpretacija i postizanje ishoda više nemaju veze s književnošću kao umjetnošću niti s književnim tekstom kao specifičnom jezičkom komunikacijom, nego se prema njoj odnose kao prema bazi citata podesnih u odgojne svrhe. Što onda otvara zanimljivo pitanje: zašto bi budući nastavnici i profesori književnosti u osnovnim i srednjim školama uopšte čitali integralna književna djela i upoznavali se s raznim alatima za njihova tumačenja? U poređenju s tim loše „skraćenim“ tekstovima, pjesma Sreća Ivice Vanje Rorića i igrokaz Lice Ratka Bjelčića zaista imaju sjaj zlatne medalje.

Hvalevrijedna namjera školskih reformatora – da u školi djeca nauče i zavole čitati, tako što će naučiti razumjeti šta je autor tekstom htio reći, a onda i koliko je to uopšte važno, pa onda i lijepo, a naposljetku i vrijedno – u konkretnoj razradi žrtvovala je književnost za račun medijskog opismenjavanja. Logično je da su onda najžešći protivnici tih reformi upravo mudrobradi „matičnjaci“ kojima je šteta od te žrtve očigledna: istiskivanjem književnosti iz škole, kao glavnog obrazovnog instrumenta nacionalizma, svima se njima tresu kabineti pod nogama. Intrigantnije je dokučiti zašto glasova koji bi tražili da se književnost ne čita pedagoški uprošćeno i agitatorski glasno nema više. Zašto se uopće na književnim djelima treba vježbati čitanje ako se pritom previđa njihova složenost (jer pretrpan kurikulum ne daje vremena za cjelovite analize)? Zašto se, najzad, čitanju stvarnosti djeca uče preko fikcije prije nego što ju nauče čitati; zar vijesti, komentari na društvenim mrežama, tehnička uputstva za kućanske aparate,  reklame na TV-u i bilbordima, tekstovi muzičkih uspješnica, YouTube programi influensera ne bi osigurali materijal za ista pitanja: kako se osjećaš nakon čitanja / gledanja / slušanja: „a) ushićeno, b) ponosno, c) tužno, d) zbunjeno, f) dirnuto? Odaberi jedan ili više odgovora pa ih obrazloži.“ Zašto Luku Paljetka tjerati da govori umjesto Severine?

Problem s pačvork-strukturom čitanke i brojem jedinica u njenom sadržaju također je posljedica nerazriješene i trenutno nerazrješive napetosti između autonomije nastavnika i skrivenih ciljeva obrazovanja (koje ni reformisani kurikulum nije sasvim razotkrio). Ako je nastavnik studijem osposobljen da ispuni ciljeve, i za to prihvata punu odgovornost, onda je svaka čitanka strano tijelo u njegovoj učionici. Ali ako nastavnik nije osposobljen da slobodno postiže ishode, ili se boji odgovornosti, onda je svako uplitanje s više instance dobrodošao alibi. I sad, ako je to uplitanje odlikovano evropskim Oskarom za obrazovni materijal, šta se tu još ima zanovijetati?

A ima se mnogo; od lapsusa (npr. „promotri fotografije izmišljenih svjetova” – misli se na crteže ili ilustracije), rodnih nedosljednosti (npr. Marija Jurić Zagorka je “autor”) ili stilskih nezgrapnosti (npr. “Radauš je osobito poznat po portretima poznatih i nepoznatih osoba.”), preko nategnutih zadataka (npr. poziv da se protumači misao o ljubavi Marsela Prusta) i uputa đacima za aktivnosti na času koje treba organizirati nastavnik (greška koju autorice s iskustvom iz prakse često čine), do ozbiljnih odgojnih prokliznuća, kakvo je npr. tumačenje slikovnice Dobro drvo. (Koje, uzgred, nije ilustrovano niti jednom originalnom ilustracijom.) Tu se potencira “dobrota” drveta, ali ne i egoizam dječaka. Malo koja slikovnica kao Dobro drvo ima tako bogatu istoriju različitih tumačenja, i upravo se na ovom primjeru vidi kako za napraviti najbolju evropsku čitanku nije najbitnije studirati književnost.

Taj neki pretjerani optimizam, to potenciranje dobra, to idealiziranje književnosti, to patetično i sladunjavo propovijedanje tinejdžerske zaljubljenosti i strejt odnosa uopšte, sve je to možda moguće (iako baš ne znam kako) opravdati odgojnim ciljevima. Ali je nemoguće povezati s kritičkim mišljenjem.

Kako se listanje Šestice privodi kraju, tako je razočarenje veće. I ovdje, kao u onim zalarputicama iz devedesetih, pale se svijeće Domovinskom ratu, kuca srce za Hrvatsku, pljucka se na žandare koji nisu Hrvatima dopuštali da govore hrvatski, a povodom glupavih stihova “Malen je svijet, domovina je veća” jer “svijet je velik u oku ali malen u srcu”, djeca se pitaju: “Koji su dijelovi domovine najveći u tvom srcu? Objasni zašto.” O filmovima se drže predavanja, i ne zna se je li dosadnije diktiranje definicija ili izbor ilustracija iz filmova koji niti su za djecu niti se zna ko ih je režirao. (Jer se ne spomenu imenom ni Orson Vels ni Hičkok ni Čaplin ni Serđo Leone (sic!))

Našlo se, najzad, u zlatom nagrađenoj Šestici mjesta i za citat Majke Tereze, i za savjet iz teen-magazina, i za mudrovanje Stiva Džobsa, ali za Mišu Stanisavljevića, Duška Radovića, Milana Milišića, Nasihu Kapidžić Hadžić, Miku Antića (da odigram najjače adute) ništa. Tako je, biće u neznanju, evropski žiri puhnuo pod krila i konceptu podijeljenih škola u Bosni i Hercegovini. Pa je onda odgovor na pitanje kako mi ovdje trebamo sastaviti udžbenik maternjeg jezika i književnosti da bude po ukusu tog žirija kratak: nikako.

Najnovije

Vakcinacija u potiljak

Nenad Veličković

Komunikacija u obrazovanju u predizborno vrijeme

Ministar u Zemlji društvenih mreža

Rubina Čengić

О заштити српског језика и ћирилице

Национална вриједност и политичко јединство

Vedad Smailagić

Šamar visokom obrazovanju

Kokošarenje po skraćenom postupku

Nenad Veličković

Prilog istoriji administrativnog beščašća

Djeca kao faktor planiranja u obrazovanju

Nenad Veličković