Nastavnička pitanja

Zapis iz učionice

Teorije zavjere

Mirza Ahmetović

25.12.2020

Nastavnik je pred izazovom: vijesti o virusu kao nečemu nepostojećem šire se poput kuge, pa se i među đacima javljaju oni koji odbijaju nositi masku.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Prije nekoliko godina na času me zatekla zapanjujuća izjava učenika devetog razreda: razgovarali smo o jednom književnom tekstu i nekako smo došli do pojma planete Zemlje i on je, mrtav hladan, izjavio da vjeruje da je Zemlja ravna ploča. Tada sam upravo od tog učenika prvi put čuo za takozvani pokret ravnozemljaša. Nisam mogao lako preći preko toga, pa sam razgovor na temu ravne Zemlje nastavio i na narednom času.

Kod kuće sam obavio detaljno istraživanje i sve što sam uspio pronaći bila je vješta manipulacija neprovjerenim i neprovjerljivim informacijama koje su, u videoprilozima sa dramatičnom muzikom u pozadini, prezentovane kao činjenice. Na YouTubeu sam pronašao snimak jednog predavanja doktora Božidara Nikolića, docenta na Fizičkom fakultetu u Beogradu, u kojem ovaj naučnik nastoji dočarati i objasniti funkcionisanje nauke i naučnih procesa dokazivanja tako što zastupa tezu o Zemlji kao ravnoj ploči, a studenti trebaju opovrgnuti tu njegovu tezu. Profesor je uspješno odolijevao svim argumentima koji govore u prilog okrugloj Zemlji, da bi na kraju pokazao koliko je truda i vremena uloženo kako bi određene naučne činjenice bile dokazane. Međutim, teoretičari zavjera i takozvani ravnozemljaši isjekli su zadnjih nekoliko minuta predavanja i objavili video sa naslovom Docent fizičar Božidar Nikolić: Zemlja nije ravna ploča! Ma dajte. Najgore od svega je što su pojedini srbijanski mediji prenijeli ovu vijest svrstavajući i samog profesora među ravnozemljaše.

Pogledao sam sa đacima video, a onda im pokušao objasniti cijelu njegovu pozadinu i pokazati kako funkcioniše nauka, a kako pseudonauka i teorije zavjera. Dakle: naučnici izvode eksperimente, po hiljadu puta ih ponavljaju, testiraju svoje tvrdnje i dostignuća da bi, na koncu, došli do zaključaka. S druge strane, teoretičari zavjera služe se lažima, prevarama i manipulacijom kako bi nas naveli da povjerujemo u njihove stavove i mišljenja.

Sada sam pred sličnim izazovom. Cijeli svijet bori se sa nezapamćenom pošasti, a vijesti o virusu kao nečemu nepostojećem šire se poput kuge. Tako se i među đacima javljaju oni koji odbijaju nositi zaštitnu masku jer smatraju da je to potpuno bespotrebno. Odlučio sam da porazgovaram s njima o tome i da pokušam otkloniti nedoumice i sumnje. Započeli su sa izjavama kako su se, sa pojavom virusa, postavljale antene za 5G mrežu, zatim kako ljudi umiru od različitih bolesti, a evidentiraju se kao umrli od korone, i tako dalje. Pitao sam ih o izvorima takvih informacija i uglavnom je to bio internet, odnosno društvene mreže. No, šta se sve može pročitati i vidjeti na internetu i koliko đaci provjeravaju informacije koje im se serviraju pitanja su zbog kojih sam odlučio da jedan čas posvetim upravo tome. Ponovo sam se poslužio upravo internetom i pokazao im eksperimentalni film pod nazivom Sindrom 17. On predstavlja rad polaznika radionice dokumentarnog filma Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić, održane u augustu 2016. godine u dvorcu Trakošćan u Hrvatskoj. Film je moguće pronaći na sljedećoj internet-stranici. Riječ je o jednom malom zagorskom selu u kojem se svi rađaju na isti datum – 17. oktobra. Objašnjenje za tu pojavu leži u erupciji vulkana koja se desila 1903. godine upravo 17. oktobra. Naravno, informacije koje su u filmu predstavljene kao činjenice u stvarnosti to nisu, i cilj je da đake potaknem na razmišljanje o tome kako nam se različite informacije mogu podmetnuti kao istinite, a da budu potpuno lažne.

Učenici su, nakon što su vidjeli film, bili zapanjeni i oduševljeni jednom neobičnom pojavom. Ja sam i dalje tvrdio kako je riječ o ozbiljnom dokumentarnom filmu, no mnogi od njih tražili su dodatne informacije i nisu mi povjerovali na prvu, što me navelo na razmišljanje da internet nije jedini krivac širenja lažnih informacija. Tu je neposredno okruženje đaka, njihova porodica, društvo u kojem se kreću i, naravno, škola: ukoliko se u školi ne priča o koroni kao ozbiljnoj bolesti, ukoliko se ni pojedini nastavnici i nastavnice ne pridržavaju propisanih preporuka – to dovodi do zbunjenosti kod djece. Objasnio sam im da film koji su gledali predstavlja pokušaj uticaja medija na naše stavove i razmišljanja. Mogli su vidjeti kako je moguće okrenuti u svoju korist bilo koji medij, a onda pokušati navesti druge da slično misle ili da se ponašaju onako kako želimo da ih projektujemo.

Čemu onda trebamo vjerovati?, bilo je jedno od pitanja. Objasnio sam da trebamo vjerovati onome što je više puta provjereno. Nauka nam govori o pojavi opasnog virusa i trebamo vjerovati nauci, a ne nekim ljudima koji nemaju nikakve veze s naukom.

Veoma brzo shvatili su poruku, ali pitam se koliko dugo će to trajati. Zapravo, da li će već nakon izlaska iz učionice sresti nekoga od odraslih ko ne nosi masku i zapitati se da li je onaj nastavnik bio u pravu?

Medijska pismenost je u našem obrazovnom sistemu u potpunosti zapostavljena, ali, postoji li mogućnost da joj se ipak bar malo posvetimo? Da li je medijska (ne)pismenost u današnje vrijeme povezana isključivo sa internetom, ili je možemo tražiti i u načinima mišljenja, odnosno nedostatku kritičkog mišljenja, kreiranju stavova, interesima...?

Kasnije čitam kako je izvjesni Mustafa iz Tuzle uspio da se infiltrira u najpoznatiju Facebook grupu ravnozemljaša na Balkanu i da im promijeni ime grupe u Okrugla Zemlja. Balkanskim ravnozemljašima ostalo je dvadeset i sedam dana da dobiju priliku da vrate staro ime grupe, a koliko je nama preostalo da shvatimo kako nam generacije djece završavaju škole, a da nisu sposobne razlučiti ko im nudi surovu istinu, a ko šarenu laž? Možda je rješenje u tome da se i mi pokušamo infiltrirati u te mlade mozgove; čitaj – razumjeti ih i ući u njihove cipele, izučiti njihove želje, težnje, ljubavi, navike, a onda vješto uticati na njih kako bi postali bolji i jači, jer ništa nismo postigli kritikom i potcjenjivačkim stavom!

Najnovije

Zapis iz učionice

Samopovređivanje

Mirza Ahmetović

Mogući razlozi loših rezultata TIMSS i PISA istraživanja

Kritičko mišljenje je kada nastavnik kritikuje učenika

Arifa Isaković

Kolektivni ugovor i naknada za prevoz

Obrazovne vlasti koriste prava, ali ne ispunjavaju obaveze

Arifa Isaković

Tetovaže i pirsing u zbornici

Pitanje stila, ali i povjerenja

Maksuda Muratović

U njihovim cipelama

Nastavnica u kombinovanoj nastavi

Edina Međić