Nova čitanja

Iskustva nastavnika i nastavnica tokom pandemije

Ovo nije škola!

Maja Abadžija

11.01.2021

U obrazovanju tokom pandemije neki su se snašli, neki ne. Većina se slaže da su nedovoljno osmišljena online nastava i kombinovani modeli – iluzija škole.

Foto: Naratorium Redakcija

Na početku je bilo interesantno.

Tako jedan nastavnik komentariše period takozvane online nastave iz proljetnih mjeseci, u vrijeme lockdowna. Drugi kaže: Ogromna pometnja, sve se odvilo u hodu. Nedostajali su mi moji učenici, nedostajale su mi moje kolegice i kolege iz škole, rečenica je jedne nastavnice matematike. Njena kolegica koja predaje geografiju pak kaže da je cijeli sistem bio nespreman.

Kao i za štošta drugo, korona kriza nam je dala nove naočari da drugačije promotrimo i ovaj aspekt bosanskohercegovačkog društva. Onkraj neprekidne trakavice o broju zaraženih i umrlih, nekako se u medijske napise provuklo i pitanje škole i obrazovnog sistema. Istina, najviše se govorilo o organizaciji, koja je tokom proljetnog lockdowna bila u najmanju ruku haotična, da bi se dovela u nekakav faličan red početkom nove školske godine. Lockdown se desio preko noći, kao i panično donošenje mjera ograničenja, a škola se preselila na internet, u Google učionice, na Microsoft Teams, Zoom, ponegdje čak i Viber.

Najveći teret podnijeli su, nesumnjivo, nastavnici, za koje će svi kazati da su ključ funkcioniranja (i kvaliteta) obrazovnog sistema. Iako je vrlo teško naći tačne podatke i istraživanja, veliki broj nastavnica našao se u situaciji da mora koristiti informatičke alate koje ne poznaje dovoljno, a u nedostatku jasne instrukcije obrazovnih vlasti kvalitet nastave značajno je opao.

Nakon što je prošla školska godina okončana na internetu, uslijedio je tzv. drugi val pandemije COVID-19 – a s njim i novi modeli rada u školi. Većina učenika vratila se u klupe u nekom obliku, ali povremeni rast broja zaraženih prati i ponovno vraćanje na online režim. Još uvijek nema, kako kaže jedna od sagovornica Naratorijuma, adekvatnog tumačenja pojma online nastava – to definitivno nije samo obavijestiti učenike i učenice šta se radilo na redovnoj nastavi i sačekati povratnu informaciju. Online nastavni proces je, treba reći, skoro nemoguće realizirati u okolnostima gdje imate nastavnice koje rade duže, za potrebe i online i offline nastave, iako su sami časovi skraćeni, a pritom su dostupne i đacima i njihovim roditeljima tokom cijelog dana. Bliži se i početak drugog polugodišta, a o rješenjima se još nije sistemski diskutovalo.

O tome kako nas nove okolnosti primoravaju da ponovo promislimo o osnovama na kojima počiva naš obrazovni sistem razgovarali smo sa četvero bosanskohercegovačkih nastavnika i nastavnica. Neki su nesretnu situaciju shvatili kao priliku za usavršavanje i eksperimentisanje, drugi su kritičniji i smatraju da je online nastava ništa drugo do iluzija.

 

Nezasluženi hajp

Naš obrazovni sistem nije prilagodljiv platformama za učenje na daljinu. To je koncept obrazovanja koji počiva na ogromnoj količini činjenica i njihovom reproduciranju. U online modelu nije moguće znati sa sigurnošću kome prenosite informacije, da li neko stoji sa druge strane ili je samo formalno prijavljen, a bavi se nekim drugim stvarima. Na drugom nivou, vi više ne možete objektivno ni provjeriti da li je neko usvojio činjenice jer, naravno, uvijek može imati pomoć dok odgovara. U tom smislu se pred kraj prošle školske godine, kada su se zaključivale ocjene, pojavio niz nerješivih problema, a razotkrivene su stare boljke sistema, kaže Namir Ibrahimović, direktor OŠ Safvet-beg Bašagić i nastavnik bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti. 

Olivera Nedić-Đeorđić, nastavnica geografije i demokratije u OŠ Sveti Sava Doboj i OŠ Desanka Maksimović Stanari, dobitnica je Globalne nagrade za nastavnike (Global Award for Teachers/AKS Education Award), čime je postala jedna od 100 najboljih nastavnica na svijetu. U prisjećanju na taj period ova angažirana prosvjetarka i Fulbrightova stipendistica ističe da su nastavnici pružali otpor, koji je bio razumljiv, jer ih se nije obučavalo, ali naglašava i da je odnos obrazovnih vlasti prema nastavnicama bio ponižavajući: Sistem je bio potpuno nespreman i obrazovne vlasti su se grozno ophodile prema ljudima na terenu. Donosili su odluku za odlukom, stizao je niz informacija, vrlo često međusobno suprotstavljenih. Saopštavale su nam se informacije i djelovalo se brzo, bez propisnog vrednovanja. Našli smo se u raskolu gdje je nastavnik dobijao minimalno prostora za rad s djecom u novim uslovima. Nastavnici koji su bili entuzijasti pokušavali su stvari da urade na najbolji način, ali im to nije bilo omogućeno. Imam osjećaj da su tokom tog perioda više intervenisali ljudi koji nikad nisu kročili u učionicu, ljudi koji su se igrali nekih potezanja moći, a ne nastavnici i praktičari koji jedini poznaju svoje učenike i proces, i nastojali naći neki način vrednovanja.

Ukoliko ne računamo napore nevladinog sektora, nijedna obrazovna institucija nije istražila šta je sve tokom lockdown nastave izgubljeno – na to ćemo, vjerovatno, morati pričekati do rezultata nekih narednih međunarodnih testiranja. Prema rezultatima PISA testa objavljenim krajem 2019. godine, svaki drugi učenik u BiH funkcionalno je nepismen, a od prosječnog petnaestogodišnjaka oduzete su bar tri godine razvoja. U međuvremenu, stigli su rezultati još jednog testiranja – TIMSS je potvrdio da su i postignuća učenika i učenica u oblasti matematike i prirodnih nauka ispod prosjeka. Ibrahimović smatra da se izgubljeno ne može nadoknaditi: Moramo jasno i otvoreno reći da ovo nije škola. Sva priča i sav hajp koji se diže oko koncepta online nastave, to što se hvalimo da je sve krasno i divno i da smo se snašli – to nije tačno. To što se neko tehnički snašao zato što živi u sredini koja je po socioekonomskom statusu viša, ne znači da je model dobar za sve. Po PISA istraživanju, ogroman broj djece, gotovo polovina, u gornjoj je grupi, sa skoro idealnim socioekonomskim uvjetima za školovanje, ali nisu svi. Pandemija je očigledno samo jače podcrtala upravo taj tip razlika.

Ljetni raspust je prošao bez ozbiljnijih istraživanja, ali i bez adekvatne pripreme. Početak nove školske godine, 2020/21, sud je mnogih nastavnika – dočekali smo potpuno nespremni. Iako je otvorena mogućnost da se đaci vrate u klupe, to je učinjeno u smanjenom kapacitetu. Konkretni modeli (i njihovi birokratizirani nazivi) zavise od kantona do kantona, ali suština je u sljedećem: dio učenika pohađao je nastavu, dio je radio po konsultativnom režimu – nastavnica šalje instrukcije, a djeca rade kod kuće. Ibrahimović kaže da je ovaj komplikovani sistem zapravo samo održavanje iluzije: Treba insistirati da se djeca što prije vrate u školu u punom kapacitetu, ukoliko to, naravno, epidemiološki uvjeti dozvoljavaju. Sve drugo je zapravo održavanje neke vrste iluzije. Mene u ovoj priči još više iritira činjenica da se nismo pripremili za novu školsku godinu. Vlasti nisu rekle šta tačno trebamo učiniti, nismo utvrdili šta tačno djeca trebaju usvojiti, a šta su propustila, te na koji način raditi u povratku. Posebno treba voditi računa o djeci nižeg uzrasta koja tek usvajaju temeljne elemente pismenosti, tek uče tečno čitati i pisati. Tokom online nastave to je doslovno nenadoknadivo.

 

Zalutali u profesiju?

Iako se svi generalno slažu da je pandemija razotkrila slabosti sistema kao cjeline, mnogo se govorilo i o tome kako nastavnici nisu obavili svoj dio posla na adekvatan način. Bilo da su svoj posao shvatili kao rutinu, odustali od stručnog usavršavanja ili odlučili prešutjeti sve nepravde i nedosljednosti sistema, njima također pripada dio odgovornosti: Mislim da smo jedina zemlja u regionu koja nema nikakav katalog stručnog usavršavanja niti ima agencije za akreditovanje programa. Stalno to ponavljam – ne može svako ući u školu, kaže Olivera Nedić-Đeorđić. Nastavnik je kod nas profesionalac ukoliko nije zalutao u profesiju. Većina mojih kolega se samostalno pokušavala snaći, neki od njih su završavali online obuke, sami se obrazovali, što znači da obrazovanje nastavnika nije uopšte na sistemskom nivou, vladaju pojedinačni pristupi.

Međutim, za nastavnice valja imati razumijevanja. Veliki broj njih adekvatno se prilagodio novonastalim okolnostima, naučivši nove stvari, usvojivši, u vrlo kratkom roku, sve one vještine koje od njih zahtijevaju nova vremena: Bez obzira što to nisu suštinske promjene, veliki broj nastavnika pokazao je izvjesnu fleksibilnost u vrlo kratkom vremenu – ako ništa drugo, morali su razumjeti kako da poučavaju od kuće. Veliki broj nastavnika je preko noći prevladao svoj strah od tehnologije i da napusti sigurno okruženje učionice. Ta fleksibilnost postoji i treba je ispravno usmjeriti, ići na to da se ta fleksibilnost primjenjuje na suštinsku reformu obrazovanje, a ne isključivo na tehničku i formalnu, kaže Ibrahimović.

Iako su se u comment sekcijama raznoraznih portala mogla pročitati brojna negativna mišljenja o ponašanjima nastavnog kadra tokom pandemije (Roditelji su zaslužili bar pola nastavničke plate, jer nastavnici ništa ne rade, pisali su neki. Lako je nastavnicima, sjede kod kuće i primaju platu, izjavljivali drugi), istraživanje COI Step by Step i Centra za socijalna istraživanja proMENTE donosi drugačije podatke. U njihovom izvještaju možemo pročitati da i roditelji i učenici izuzetno cijene sav trud i napor koji su u realizaciju online nastave uložili nastavnici, a njih više od 80% smatra da su nastavnici podnijeli najveći teret. 

Meni je, iskren da budem, bilo jako interesantno pozabaviti se problemima s kojima smo se suočili, kaže nastavnik bosanskog jezika Ernad Osmić. Inovativnost i kreativnost zamijenili su (barem na trenutak) tehnokratiju i birokratiju. Najednom su svi postali svjesni da održati pažnju učenika predstavlja najizazovniji dio ovoga poziva. Mnogo smo se bili ulijenili. Nastavu smo sveli na rutinu. Ona to ne smije da bude. Mislim da smo se trgnuli iz uspavanosti. Ako ništa, pandemija je u tom smislu bila katalizator za nešto pozitivno.

 

Slika 2
Nada Sokolović / Namir Ibrahimović / Olivera Nedić-Đeorđić / Ernad Osmić

 

Slično zaključuje i Nada Sokolović, nastavnica matematike i informatike u OŠ Osman Nakaš u Sarajevu: Za vrijeme online nastave svi smo shvatili koliko je važan drugačiji, moderniji pristup obrazovanju, kao i podrška cjeloživotnom obrazovanju nastavnica. Kao članica Zajednice inovativnih nastavnika i nastavnica koju okuplja COI Step by Step, Nada Sokolović je u toku ovog perioda održala i nekoliko webinara za kolege, koji su bili izuzetno posjećeni, te je s njima podijelila informacije i ideje o virtuelnim alatima koji se mogu koristiti u online nastavi. Pronalazak adekvatnih alata zahtijevao je ozbiljno istraživanje: Nakon istraživanja, pronašla sam nekoliko web-alata. Nekim alatima i mogućnostima bila sam zadovoljna (u početku sam bila sretna što imam olovku, bojice, gumicu za brisanje i mogu da pišem na Virtuelnoj tabli). Danas koristim Virtuelnu tablu na koju mogu da dodam video, da koristimo grafikone za online saradnju, možemo da pišemo olovkom, ali i dodamo tekst pomoću tastature… Da mi je neko prije godinu dana rekao da ću danas da držim online čas u realnom vremenu, da će učenici vidjeti zadatak (iz svojih toplih domova) koji pišem na tabli (u realnom vremenu) i da ću reći redarima da napišu naslov na Virtuelnoj tabli, obrišu tablu, ne bih vjerovala.

Osmić kaže, pak, kako je njegovo uvjerenje da je u svoj rad unosio određen nivo inovativnosti tokom pandemije palo u vodu. Klasični oblik nastave s razlogom je ustrajao sva ova stoljeća: proces poučavanja nije mehanički, on je organski. On nije puki prijenos podataka s nastavnika na učenike, on je iskustveni proces. Počeo sam cijeniti neposrednu komunikaciju s učenicima u učionicama. Pokušao sam replicirati taj odnos putem interneta. Nadam se sam uspio, kaže Osmić. 

 

Istinska i lažna inovativnost

Među pozitivnim praksama koje su se pojavile tokom lockdowna svakako je umrežavanje nastavnica i njihovo dijeljenje materijala putem mreža. Učiteljice i nastavnici s cijelog Balkana organizirali su se u Balkanskoj zbornici, projektu platforme EduBalkan, gdje su, osim materijala, mogli potražiti i informatičku pomoć i psihološku podršku. Bio je to pokušaj da se kompenzuje sistem, jer i ovaj put smo mi, nastavnici i roditelji, kompenzovali sve slabosti sistema, kaže Olivera Nedić-Đeorđić. Nada Sokolović, pak, ističe prednosti eTwinning zajednice i dijeljenja znanja. Ona se s posebnom emocijom osvrće na svoje webinare i ističe da u početku nije bila svjesna koliko su značili njenim kolegicama. Često me sretnu kolegice i kolege i kažu da su im webinari bili od velike pomoći i da je to bila odlična reakcija u to teško vrijeme. Danas mi, zbog tih njihovih riječi, srce zaigra od radosti, jer sam pomogla svojim kolegicama i kolegama i radujem se našoj zajedničkoj saradnji.

No, postoji mnogo razloga za kritiku i skepticizam. Razumijem da nastavnici dijele oduševljenje, nastavnici koji rade više, zbog toga što su imali priliku da u praksi primjene stvari koje ranije nisu imali, a vjerujem i da su se zaista mnogo trudili. Bojim se da to zapravo nema suštinskog efekta. To proizilazi iz činjenice da većina nastavnika zapravo i ne zna kakav obrazovni sistem želi. Oni ne vide bilo kakvu radikalnu promjenu u svojoj praksi, dali su sve od sebe da ozbiljno urade svoj posao i u tom smislu im se ne može ništa zamjeriti, ali rezultata primjene bilo koje aplikacije koju su koristili sa učenicima nema, ističe Ibrahimović. Njegova procjena materijala za online nastavu, koje su nastavnici tokom perioda lockdowna nesebično dijelili jedni s drugima, jeste da je riječ tek o digitalizaciji časa iz redovne učionice. Npr. na časovima književnosti se ništa bitno nije promijenilo, nastavnici nisu iskoristili priliku da sa učenicima isprobaju neki novi vid razumijevanja književnosti i umjetnosti, nego su opet sve sveli na prezentaciju, na biografiju pisca, niz općih pitanja koja se nalaze iza svake lekcije u udžbeniku.

Dio uzroka lažne inovativnosti i lakih rješenja svakako je i inertnost nastavnog kadra, činjenica da je to, riječima profesorice Nedić-Đeorđić, jedan svijet koji šuti i trpi. Činjenica je da su se prosvjetni radnici navikli na ovo stanje – oni uglavnom ne reaguju na anomalije sistema, i nekad imam osjećaj da, kad bi nam neko nabacio na leđa ruksak kamenja i rekao da moramo to da nosimo, mi bismo pristali i rekli: Dajte još, šta još treba, samo da je plata na vrijeme.

 

Naučene lekcije

Na samom kraju, nastavnice i nastavnike pitamo šta su u ovom vremenu krize naučili.

Prvo i osnovno: škola je važna i nezamjenjiva, bez obzira na to kakav je obrazovni sistem. Drugo: reforma obrazovanja je vrlo važna. Siguran sam – da smo imali drugačiji obrazovni sistem, sistem u kojem su predmeti i kurikulumi usmjereni na ishode učenja, a ne samo na planove i programe, tj. na same sadržaje, i da sistem ne traži reprodukciju znanja, nego neke druge kompetencije (povezivanje, analizu, upoređivanje) – da bismo imali smisleniju i odgovorniju nastavu, bezbolnije bismo prešli u online okvire. Mi, nažalost, i dalje od djeteta očekujemo da nauči ogromnu količinu informacija, i to čak da ih ne uči u školi. Škola se mora jačati i mora se raditi suštinska radikalna reforma, kaže nastavnik Namir Ibrahimović.

Njegov kolega iz Brčkog Ernad Osmić kaže: Izdvojio bih solidarnost među nastavnicima kao najjaču pouku svega ovoga. Ko je htio raditi, radio je. Ko je nastavnik, pronaći će put da podučava. Ko je službenik vlade i uposlenik obrazovnog sistema, tražit će izgovore.

Za nastavnicu Nadu Sokolović najvažnija lekcija je umreženost. Najbitnija lekcija iz ovog perioda je da prosvjetni radnici trebaju biti umreženi, dio zajednice inovativnih nastavnika i nastavnica COI Step by Stepa, eTwinning zajednice, Webučionice, Balkanske zbornice... U ovim zajednicama mogu pronaći korisne digitalne nastavne materijale koje mogu koristiti u radu sa svojim učenicima, postaviti svoje digitalne nastavne materijale, dobiti podršku i savjet ako imaju poteškoća u podešavanju opcija prilikom upotrebe nekog web-alata.

Olivera Nedić-Đeorđić naglašava važnost samoobrazovanja: Potvrdio se moj stav da čovjek mora, ako živi na Balkanu, da se oslanja samo na svoje resurse i svoj profesionalni kompas. Dugo gradim vlastite kompetencije i vještine u nastavi i sve ono što sam naučila kao profesionalac dobila sam oslanjajući se na neformalno obrazovanje, izvan sistema. Da budem krajnje iskrena, veoma rijetko se desilo da sam sa nekog seminara koji organizuje zvanična institucija izašla pametnija. Ova situacija je samo još učvrstila moj stav da zaista i dalje ulažem u svoje cjeloživotno učenje i obrazovanje, da se posvetim stručnom usavršavanju.

 

Naratorijum Redakcija je grupa nezavisnih freelance novinara i novinarki koji nastoje pronaći svoje mjesto u medijskom ekosistemu BiH. Oni su dio Udruženja Naratorijum, a ovaj tekst je nastao u okviru jednogodišnjeg projekta Novinari pogođeni pandemijom izvještavaju o posljedicama pandemije (Pandemic-affected Journalist Reporting on Pandemic-affected People) koji finansira European Endowment for Democracy. Cilj im je da partnerstvima s medijskim kućama u BiH ponude kvalitetan novinarski sadržaj za slobodno preuzimanje u vrijeme pandemije.

Najnovije

Udžbenici i klasna borba

Besplatni, pod kontrolom politike ili bez njih

Miloš Janković

Obrazovanje vs politika i mediji

Milorad Dodik na času vjeronauke

Seno Turković

Preporučujem se

Kafa s profesoricama na raspustu

Naroz Ćitać

Novo čitanje: Snegolomac - druga sezona

Voz u snegu

Dejan Ilić

Magija na času fizike

Magija na času fizike

Amna Dervišagić