Metodika

Udžbenici i nastavni plan i program

Ništa nije isto kao prije 20 godina, osim udžbenika

Maksuda Muratović

19.01.2021

Ako na fakultetu nastavnice ne uče kako se primjenjuje udžbenik u nastavnom procesu, kako će naučiti učenike kako da ih koriste?

Ilustracija: Victority / Shutterstock.com

Može li učenicama koje, zahvaljujući internet i pametnim telefonima, direktno prate lansiranje letjelice u svemir biti zanimljiv udžbenik za fiziku napisan prije više od dvadeset godina? Teško!

Definicija kaže da je udžbenik temeljno odgojno-obrazovno sredstvo, čija je osnovna uloga sticanje znanja, ali i sredstvo koje će potaknuti aktivnosti učenika i nastavnica, želju za istraživanjem i volju za učenjem. Dakle, on nije korpa sa informacijama u koju ubacujemo i što treba i što ne treba. Ali, kod nas ne postoje istraživanja kako udžbenik živi, kako nastavnici koriste udžbenik, a kako učenice, da li je udžbenik prilagođen potrebama djece u toku učenja, ali iz đačke perspektive, a ne samo iz perspektive recenzenata. Da li je dovoljno da na času kažemo učenicima da otvore stranicu 25 i da će tamo pronaći nastavnu jedinicu predviđenu za čas ili da se na stranici 30 nalaze zadaci za domaću zadaću?

Često se u zbornici čuju komentari da djeca moraju imati udžbenik, da ga moraju nositi na čas i obavezno koristiti. Ali, kakvi su udžbenici koje smo im ponudili?

Kantonalna ministarstva obrazovanja u Federaciji BiH, u saradnji sa kantonalnim pedagoškim zavodima i Federalnim ministarstvom obrazovanja i nauke, izdaju spisak odobrenih udžbenika i onda nastavnice đacima zadaju koji će udžbenik koristiti tokom školske godine. Kako radim na području Tuzlanskog kantona, tu najbolje poznajem situaciju i znam da je za neke predmete odobren samo jedan udžbenik, a za neke više, pa nastavnica bira onaj za koji misli da je bolje prilagođen djeci. Međutim, događa se da se odobreni udžbenik ne poklapa s planom i programom, pa su nastavnici prinuđeni da koriste više udžbenika za jednu godinu ili da sami kreiraju lekcije i diktiraju ih ili da koriste svoje izvore za koje nemaju dozvolu. Ilustracije radi, za psihologiju nema zvaničnog udžbenika, pa nastavnici koriste dva udžbenika za različite razrede i učenicima kopiraju ili diktiraju lekcije; nastavnice historije koriste po dva udžbenika za jednu godinu jer je smanjen broj časova, a nisu kreirani novi udžbenici; u udžbeniku za fiziku nekih lekcija predviđenih planom i programom uopšte nema. Istovremeno, većina udžbenika kreirana je prije 20 i više godina, nisu prilagođeni nastavnom planom, a zbirke su pune grešaka.

Kolege kažu da se snalaze kako znaju i da im nije lako jer su prinuđene da koriste dva ili tri udžbenika, kopiraju djeci nastavne jedinice da ne bi kupovala drugu knjigu zbog nekoliko lekcija... Đaci kažu da su im dosadni udžbenici kreirani 90-ih godina prošlog vijeka, da im je teško učiti jer lutaju da nađu gdje se koja lekcija nalazi, da su im torbe uvijek pune i teške jer u školi nemaju ormariće, pa sve nose na leđima. Kažu da im je posebno teško kad udžbenike prate zbirke zadataka ili praktikumi, jer ne znaju gdje se koji zadatak nalazi, imaju vanredne troškove za kopiranje lekcija ili zadataka da ne bi kupovali dodatne udžbenike...

Znam da nije lako ni jednima ni drugima. Tokom fakultetskog školovanja za profesoricu fizike nisam učila kako da biram udžbenik, a to sa sigurnošću tvrdim i za ostale prosvjetne radnice: nisu organizovani seminari, edukacije, konferencije, programi za stručno usavršavanje gdje će tema biti udžbenik u nastavi. Ako na fakultetu nema predmeta koji će nastavnike podučavati kako se primjenjuje udžbenik u nastavnom procesu, kako će oni naučiti djecu da ga koriste? Dakle, potrebna je obuka kojom bi svako od nas usvojio savremeno naučno i stručno razumijevanje njegove funkcije i kriterija koji opisuju kvalitetan udžbenik. Jednom kada nastavnici uđu u nastavu, oni su ti koji trebaju pomoći djeci da nauče učiti iz udžbenika i iskorištavati materijale koji im se nude u njima.

U nekim zemljama, naprimjer u Francuskoj, udžbenici nisu obavezni, a u severnoevropskim državama učitelji sami pripremaju materijal za rad sa đacima, koji ima formu i funkciju udžbenika.

No, kod nas je praksa da svaki đak treba imati svoj udžbenik kako bi nesmetano pratio gradivo. On iz njega može naučiti kako selektovati informacije, lijepiti bilješke, markirati bitno, povezivati s onim što već zna i nadograđivati znanja u različitim područjima. Rad na tekstu dio je kvalitetnog učenja i djeca kažu da im to pomaže i u svakodnevnom životu. Ali, istraživanja pokazuju da – ukoliko učenici ne znaju da koriste udžbenike, gledaće na njih kao na sredstvo kojim zadovoljavaju predmetne potrebe više nego na potrebe učenja onog što on sadrži.

PISA testovi čitalačke pismenosti, koji određuju koliko su učenice i učenici sposobni da koriste pisane podatke u svakodnevnim situacijama, da ispravno razumiju određeni tekst, da čitaju između redaka i procjenjuju i ocjenjuju pisani materijal, te iznose i argumentiraju vlastito mišljenje o tekstu, pokazali su da naša djeca ne posjeduju te vještine.

Prema dostupnim informacijama, Ministarstvo obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona treba usaglasiti planove i programe za sve nivoe obrazovanja, a potom udžbenike prilagoditi tim planovima.

Ako se vratimo unazad 15 ili 20 godina i vidimo koliko su nauka i tehnologija uznapredovale i svaki dan se mijenjaju – jasno je da ne možemo koristiti udžbenike starije od deset godina, da ih valja stalno dopunjavati i mijenjati, a nastavnice valja redovno dodatno edukovati. Danas djeca koriste internet, mobitele, računare i zbog toga im udžbenik mora odgovarati. Globalizacija, tehnološki razvoj i druge savremene tekovine otvorile su nove mogućnosti, ali je potrebno umjeti podržati i odabrati kvalitetan udžbenik, što je u BiH, po mom mišljenju, dosta teško.

Međunarodni naučni skup Udžbenik u funkciji nastave i učenja, koji je održan 2016. godine u Užicu, okupio je 68 autora i autorica sa 46 stručnih i naučnih radova iz Slovenije, Poljske, Bugarske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije. Na skupu je zaključeno da su udžbenici uznapredovali u grafičkom rješenju, ali da nije riješen ključni problem, a to je sadržaj.

I evo opet lični primjer: u nastavnim planovima i programima za fiziku i u udžbenicima nema više eksperimenata i ogleda jer je predviđen mali broj časova – u trećem i četvrtom razredu gimnazije planiran je samo jedan čas fizike sedmično, a uz to nemamo opreme za provođenje nastave temeljene na eksperimentima; autori udžbenika naklonjeni su teorijskom dijelu fizike, a možda je nekima lakše sastavljati zadatke ili prepisivati iz drugih udžbenika nego napisati pripremu za ogled ili laboratorijsku vježbu. Olakšavajuće je to što nastavnica ima mogućnost da bira koliko će vremena posvetiti kojoj nastavnoj jedinici i koje će specifične ciljeve odabrati, pa ima slobode u izboru do 30% nastavnih sadržaja putem kojih vjeruje da može postići propisane opće ciljeve I tako mogu uvoditi oglede gdje smatram da je neophodno, pa sa učenicama tražim oglede i eksperimente na internetu i prevodim ih s engleskog jezika.

Profesor Ivica Aviani, stručni saradnik za izradu nastavnog plana i programa za fiziku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Splitu, jednom je rekao da – budući da nemamo druge nastavnike i ne možemo zamijeniti postojeće – treba mijenjati sistem obrazovanja. Sistem u kojem smo se mi obrazovali možda je bio odgovarajući za to vrijeme, ali ne mora značiti da je odgovarajući za sadašnje. Zbog svega ovog trebaju nam promjene, i u udžbenicima i u sistemu obrazovanja.

Najnovije

Nove metode podučavanja

Podcasting u službi učenja

Amna Dervišagić

Iskustva online nastave

Realno vrijeme je nerealno

Arifa Isaković

Kada nastavnice traže način da oplemene nastavu

Origami u službi učenja fizike

Amna Dervišagić

Istraživačka nastava

Zakon spojenih posuda

Maksuda Muratović

Novi pristup u nastavi

Tehnika Šest šešira

Maksuda Muratović